Damir RadićMichaela Moorea mnogi ne vole; iritantna im je samoljubivost tjelesno i modno neugledna čovjeka koji voli kad ga kamera snima u vlastitim filmovima, preziru njegovu tezičnu manipulaciju građom u svrhu promoviranja vlastitih političkih stavova, no jedno mu nitko ne može osporiti – za afirmaciju (dugometražnog kino) dokumentarnog filma učinio je više nego ijedan autor u zadnjih tridesetak godina. U spomenutom razdoblju, jedini dugometražni dokumentarni filmovi koji su “naslijepo” mogli računati na kino distribuciju, što u televizijskoj i računalnoj eri znači na “elitniji” interes publike, bili su oni posvećeni rock i pop zvijezdama. Društveno i/ili politički angažirani dokumentarci svoje su mjesto uglavnom pronalazili na televiziji, dok je tzv. poetski dokumentarac gotovo iščeznuo, odnosno održao se dominantno u kratkometražnoj formi. Michael Moore dugometražne dokumentarne filmove snima od 1989. i filma “Roger i ja”, u kojem se na primjeru General Motorsa obračunavao s logikom korporacijskog kapitalizma, koju je pod udar stavio i u sljedećem dugometražnom dokumentarnom projektu “The Big One” iz 1997., no silna prekretnica uslijedila je 2002., kad je s “Ludima za oružjem” postigao neočekivan komercijalni bum, a česte kritičarske hvalospjeve okrunio Oscarom. Moore je postao svjetska zvijezda, široko uvažavan, ali i osporavan autor, što mu je donijelo uvijek “coolersku” oznaku kontroverznosti. Zašto su “Ludi za oružjem” Mooreu donijeli slavu? Prvo, film se bavio iznimno vrućom temom pokolja u američkim školama, iskoristivši je za iznošenje jasnog autorskog stava protiv, u Americi uobičajene i ustavom zajamčene, posvemašnje slobode posjedovanja oružja. Drugo, bio je atraktivno uobličen – Moore je inzistirao na intenzivnom dinamizmu umješno kombinirajući filmsku i TV građu raznovrsna podrijetla, nerijetko se služeći efektnim srazovima takve raznovrsne građe u komične svrhe. Dakle, s jedne strane jasno zastupanje vlastita stava koji je uključivao i beskompromisnu kritiku američkog društva u cjelini, s druge atraktivno dinamično uobličenje s mnogo humora u rasponu od sveprotežne ironije do satire, i s povremenim dobro tempiranim emocionalnim trenucima koji izazivaju ganuće. Kako je samosvjesno demonstriranje autorske subjektivnosti u Americi načelno na velikoj cijeni, sukladno duhu individualizma koji je američka, nominalno dakako, vrhunska vrednota, kako je atraktivnost forme praćena pitkošću i izraza i sadržaja širokoj publici načelno iznimno privlačna, pogotovo ako je snažno prožeta humorom, nije nimalo čudno što je Moore takvim tretmanom intrigantne teme polučio neslućene rezultate. Osobnoj pak Mooreovoj popularnosti jako je pridonijelo često, malo ironijom spram “negativaca”, malo sućutnošću prema žrtvama obilježeno, pojavljivanje kako u vlastitom filmu tako i u medijima koji su mu, nakon velikog uspjeha “Ludih za oružjem”, širom otvorili vrata. To što sam Moore izgleda kao (simpatični) luzer u danom kontekstu nije mana nego prednost, jer tako njegova borba za “ponižene i uvrijeđene” djeluje autentičnije nego što bi možda djelovala u suprotnom slučaju, a to što zastupa i stavove koji se dijelom mogu doživjeti antiameričkima još jedan mu je plus – onih koji vole osobenjake što se žestoko suprotstavljaju društvenim normama, zadržavajući, međutim, visoku razinu komunikativnosti, obično u svakom društvu ima više no što bi se moglo pretpostaviti, što vrijedi čak i u Hrvatskoj, o čemu najbolje svjedoči uspjeh Vedrane Rudan. U svemu je ipak najvažnije da Moore svojim probojem nije pomogao samo sebi nego i dokumentarnom filmu u cjelini, pokazavši da dugometražni dokumentarac, i kad ne govori o pop ikonama, ima itekakav kino potencijal, probudivši tako i autorski i gledateljski entuzijazam spram toga nepravedno marginaliziranog oblika filmovanja.

Michael Moore bio je svjestan da velik uspjeh “Ludih za oružjem” mora što prije kapitalizirati. Napad na Ameriku 11. rujna i Bushova reakcija došli su mu kao dar s neba. Pristaša Demokratske stranke i odlučni protivnik Georgea W. Busha, Moore je dobio sjajnu priliku za radikalno dezavuiranje Bushove administracije i predstavljanje samoga sebe kao borca za istinu i prava najugroženijih socijalnih skupina. S “Fahrenheitom 9/11” ponovio je recept “Ludih za oružjem”: film je sastavljen od suvremenih i arhivskih dokumentarnih materijala razne provenijencije, ubačenih igranofilmskih isječaka koje rabi u ironijsko-satirične svrhe te intervjua koji su, sukladno duhu cjeline filma, redovito dinamizirani – Moore sa sugovornicima razgovara na ulici, često u hodu, ili ih hvata u svakodnevnom ambijentu njihova doma, odnosno radnog mjesta, postižući visok dojam autentičnosti onoga što prikazuje, odnosno sugerira dragocjenost uhvaćenog trenutka kad je riječ o emocionalno pregnantnim situacijama. Naracija, jednako kao u “Ludima za oružjem”, izrazito meandrira; Moore ju zapravo gradi po svojevrsnom asocijativnom načelu: film počinje problematiziranjem Bushove izborne pobjede nakon navodne prijevare, dalje se prati navodni nerad novog predsjednika zahvaljujući kojem je posve nespreman dočekao 11. rujna, potom se apostrofira njegova neprikladna reakcija na napad, da bi se prešlo na otkrivanje poslovnih veza obitelji Bush sa saudijskom kraljevskom obitelji te obitelji Bin Laden, pri čemu se iznosi teza da su otac i sin Bush zapravo saudijski plaćenici koji se više brinu o saudijskim nego o američkim interesima, a implicira da su Bushovi i Saudijci možda čak dogovorili napad kako bi povećali proizvodnju oružja u tvornici u čija su upravljačka tijela Bushovi bili uključeni, a Saudijci su joj suvlasnici; u tim trenucima središnji interes filma postaje odnos Bushove administracije prema saudijskim vlastodršcima, da bi se nešto kasnije fokus premjestio na strah od terorizma koji Bushov režim širi u Americi kao alibi za ograničenje građanskih prava; na red potom dolazi intervencija u Iraku, čija obrada pluta u rasponu od problematiziranja proizvoljnosti napada preko prikaza proračunatosti vrbovanja regruta u siromašnim kvartovima i oporih slika američkih vojnika koji se npr. oduševljavaju ubijanjem i zlostavljanje zarobljenika, do tragedije obitelji čiji je sin kao vojnik poginuo u Iraku; naposljetku, film završava gotovo marksističkim zaključkom o bezočnoj bogataškoj eksploataciji siromašnih, o klasnom tlačenju onih koji su “pravi američki heroji”.

Takva mozaično-kolažna struktura, prepuna retorički snažno obilježenih postupaka, atraktivnih srazova raznovrsne građe u cilju postizanja vrlo određenih spoznajnih učinaka, oslonjena je na naslijeđe velikog i podjednako tezičnog sovjetskog sineasta Sergeja Ejzenštejna i njegovu “montažu atrakcija”, a ponajprije na film “Oktobar” u kojem se predsjednik privremene vlade Kerenski tretirao na način srodan onom na koji Moore tretira Busha. Mooreovi filmovi još su jedan dokaz prevođenja nekoć elitnih avangardističkih postupaka u popularne vode, tj. ogledan primjerak postmodernističkog suživota elitnog i popularnog. “Ludi za oružjem” i “Fahrenheit 9/11” oblikovno su zanimljivi, no idejno-značenjski jednodimenzionalni filmovi, čije pak bitne mane nisu ideologijske prirode. Moore, jednako kao i Ejzenštejn prije njega, radi filmove koji žive od intenzivnog dinamizma forme i zato dobro podnose ideologizaciju, koja u njima, bez obzira na namjere svojih autora, postaje od sekundarne važnosti. Ključni problemi Mooreovih filmova leže drugdje: u narativnoj prenatrpanosti. Moore pri završnoj montaži ne može odoljeti nizu živopisnih situacija koje je uspio snimiti ili pribaviti, bez obzira koliko opterećuju ritam i tempo filma. Zahvaljujući tomu, većina narativnih segmenata dobiva nepotrebno opširnu, često repetitivnu elaboraciju, a gledatelju se lako može dogoditi da pogubi konce i zbunjen se upita koja je zapravo tema filma. Tako “Farenheit 9/11” govori o svemu i svačemu, a na kraju umalo završi pozivom na klasnu revoluciju. Nije stoga čudno da je Fidel Castro njegov velik poklonik; ne samo zbog “revolucije”, nego, naravno, i jasnog prikaza niskosti američke politike. Jer unatoč svijesti o Mooreovoj tendencioznosti, nakon ovog filma malo tko neće ostati u uvjerenju da su Bush i njegovi najbliži suradnici paklena koalicija blaže mentalne zaostalosti i grubljeg nemorala.