Zoran FerićUbojstvo iz milosrđa je eutanazija. Kako bi se zvalo samoubojstvo iz milosrđa? Autoeutanazija? Na koga se to milosrđe odnosi? Na samog samoubojicu koji se lišava teške patnje, na obitelj koja gubi težak teret ili na državu? Jer, jasno, državnim službenicima nije isto ako se ubije umirovljenik, koji opterećuje mirovinske fondove, ili radno aktivan državljanin koji ih puni. Lišiti nekoga sebe možda je i plemenito. A budući da sami o sebi znamo kudikamo više nego o drugima, pa o njima još možemo imati iluzije, ako smo sposobni sagledati sami sebe kirurški precizno i istinito, do kosti, lišiti svijet sebe samoga možda i nije tako loše. Kad bih se ubijao, to bi svakako bilo iz milosrđa. U prvom redu prema okolini. Prema prijateljima kojima godinama često lažem, prema ženi koju nerijetko psujem bez razloga, prema djeci koju još nemam, ali nisam siguran želim li im sebe za oca, prema đacima u školi kojima više ne bih dosađivao Marulićem i Krležom. No, kako vidim u novinama, ljudi za samoubijanje imaju i prizemnije, možda egzistencijalno i razumljivije razloge.

Što da rade očajnici osim da se truju pred gradskim poglavarstvima ili bacaju kroz prozor? Da padnu kao list i da ih prekrije lišće Ako Ilija Zobec ostvari prijetnju, umjesto lišća njegov će čin prekriti zaborav za samo dva dana. Manje nego što je Kristu trebalo da uskrsne Upravo smo u proteklom tjednu mogli čitati u novinama o dvije prijetnje samoubojstvom koje su specifičan oblik pritiska na državne organe kako bi se postigao stanovit cilj. Branitelj Ilija Zobec već se dvije godine ne može useliti u stan sa zaštićenom najamninom, iako je potpuno dovršen. Radi se o sporu između izvođača i Ministarstva graditeljstva. Iscrpljen čekanjem, Zobec je najavio u novinama da će se 1. listopada baciti s balkona stana u koji se on i njegova obitelj ne mogu useliti. Za samoubojstvo kao oblik pritiska odlučio se i Petar Vudrić koji je, zato što je u Splitu deložiran iz stana u kojemu je živio 24 godine, popio tablete za smirenje i legao pred Banovinu. Ove najave i pokušaji samoubojstva pokazuju da je štrajk glađu kao oblik pritiska postao posve deplasiran jer se na mnogobrojne štrajkaše glađu više nitko i ne obazire. Prema njima se odnose kao da je još jedan čovjek na dijeti: protestira i usput čisti organizam. Zato se trebalo odlučiti za drukčiju strategiju, a to je samoubojstvo iz protesta. No upravo je takva odluka jasan simptom ne samo posvemašnje administrativne i državne neosjetljivosti i očaja pojedinca koji se susreće s tom neosjetljivošću, nego ujedno i neosjetljivosti javnosti koju više ništa ne može dirnuti. Ako postoji opasna i kronična bolest koja ozbiljno ugrožava hrvatsko društvo, to je svakako neosjetljivost za probleme ili očaj drugih. U posljednje smo vrijeme svjedoci kako se svi zajedno sve više navikavamo na poštovanje zakona i zakonitosti. To i jest bio nekakav prioritet kako bi napokon prestao kaos u ovoj zemlji i učvrstili se kakvi-takvi standardi stabilnijeg življenja. Međutim, na suptilnije međuljudske odnose ovo će društvo, bojim se, još morati čekati. A najava i pokušaj samoubojstva upravo su jasan oblik upozoravanja na potrebu takvih suptilnijih odnosa. Pritom uopće nije nevažno da se u oba slučaja radi o gubitku stana, odnosno potrebi obitelji da ima stan. Složit ćemo se da je krov nad glavom apsolutni prioritet za život, pogotovo ako je riječ o obiteljima. Novinski tekstovi o Iliji Zobecu i Petru Vudriću prizvali su mi u svijest događaj od prije šest ili više godina. U to vrijeme u garsonijeri u potkrovlju moje kuće živio je moj drag prijatelj. Njegovo stanovanje u toj garsonijeri trajalo je sedam godina. Uselio se još kao student, a budući da smo studirali na istom faksu, zanimale su nas iste stvari, satima smo znali pričati o književnosti, kuhati zajedničke ručkove i lijepo se družiti. Neko smo vrijeme imali i nešto poput zajedničke tvrtke. I onda je, poslije sedam godina, došlo vrijeme da se on s curom odseli u veći stan. Imao je tada dobar posao, stalnu djevojku i stambene prohtjeve koje više nije mogla zadovoljiti ta moja garsonijera od 17 kvadrata. Iznajmio je kombi, potrpao stvari u kutije i odselio se. Ja sam dao oglas u novine na koji mi se javio susjed kojem je trebala garsonijera kao radna soba. Jedne večeri, još je bio sumrak, ušao sam s tim susjedom da mu pokažem prostor. Ušli smo i u prvi mah uopće nisam primijetio prijatelja koji je sjedio na prozorskoj dasci u potpuno praznoj sobi i gledao u vrt. Opraštao se od mjesta gdje je proveo sedam godina i gdje mu je, vjerujem, bilo lijepo. To je bio vrlo intiman trenutak, nabijen emocijama. Susjedu i meni bilo je neugodno, povukli smo se i ostavili ga da se dokraja oprosti s tih svojih sedam godina i sa svime što se u tom vremenu dogodilo između ta četiri zida. Moj prijatelj odlazio je na bolje i svojom voljom. Petar Vudrić stanovao je u spornom stanu pune 24 godine i iz njega je deložiran.

Ustrojili smo državu u kojoj je s jedne strane privatno vlasništvo svetinja, barem deklarativno, a s druge se tog privatno vlasništvo nerijetko stječe privatizacijskim lopovlukom i svakojakim snalaženjem. Pa, ako jednom u neodređenoj budućnosti i uspijemo postići da privatno vlasništvo zaista postane svetinja, što je s emotivnim vlasništvom? Koliko znam, takve se stvari sudski ne uzimaju ozbiljno, administrativni je aparat neosjetljiv prema emocijama, a sudovi se rukovode zakonima koji također s emocijama nemaju veze. Deložirani čovjek može do besvijesti dokazivati, recimo: “Časni sude, ovaj stan zakonski nije moj, ali tu sam se rodio, za pogled s tog prozora vezuju me uspomene, tu sam kao dijete gledao kako se u dvorištu pare psi, ljube golubovi, tuku mačke, tu sam gledao svoju djecu kako se pikulaju ili pišaju po zidovima. Može li se i to nekako uzeti u obzir. Poznajem sve mirise i zvukove te kuće, znam kako na te mirise i zvukove djeluju godišnja doba i sada me vi iz tih mojih mirisa i zvukova deložirate zato što se na meni ispravlja nekakva pedesetogodišnja nepravda za koju uopće nisam kriv. Časni sude, što da radim?” I zaista, što da rade ti ljudi osim da se truju pred gradskim poglavarstvima ili bacaju kroz prozor 1. listopada? Da padnu kao list i da ih prekrije lišće. I to je ono najtragičnije. Ako Ilija Zobec i ostvari svoju prijetnju, sve će biti uzalud, a umjesto lišća njegov će čin prekriti zaborav. I to već za dva dana. Manje nego što je trebalo Kristu da uskrsne.