Srećko JurdanaObiteljsko nasilje u neurotičnoj zemlji Hrvatskoj predstavlja epidemijsku pojavu i može se pretpostaviti da se prakticira praktično oduvijek, ali u fokus društvene pažnje došlo je tek s pojavom (kakve-takve) medijske otvorenosti. “Ugledne osobe” nisu više – prešutnim sporazumom politike i medija – udobno zaštićene od tamnijih strana svoje psihologije, što se potvrđuje i na primjeru odvjetnika Ante Nobila kojeg je supruga u zadnjem broju Nacionala vrlo deskriptivno optužila za niz brutalnih ispada prema njoj i njihovoj djeci. Situacije o kojima je riječ iznimno su osjetljive; izravno se odražavaju na karijeru, status i integritet sudionika, koji događaje spontano pokušavaju minorizirati, braneći se kontratvrdnjama da žene lažu i pretjeruju. S time, međutim, u pravilu postižu suprotne efekte.

U slučaju gospodina Nobila postoji i nešto svjedoka, odvjetnika i činovnika u njegovome uredu, koji su iz lojalnosti prema gazdi, strahujući od njegove eventualne represije, odbili pred policijom potvrditi vjerodostojnost scene premlaćivanja supruge, iako su jasno vidjeli gotovo svaki njezin detalj. U Hrvatskoj iskustvo ljudima govori da je najbolje ne petljati se u obiteljske sporove, pa makar i krvave. Po žmirenju pred brutalnostima pripadamo u vrlo tradicionalistička društva. Ta bijedna činjenica neutralizira se zadnjih godina preko sve veće spremnosti žrtava da zlostavljače prokažu u javnosti bez obzira na to što su s njima bile bliske. Osim snebivanja i paušalnoga osuđivanja – standardnih javnih reakcija – učestali fenomen premlaćivanja žena i supruga zaslužuje malu psihoanalitičku obradu. U razvijenim i socijalno osjetljivim zemljama pravosudne sankcije kojima se podvrgavaju obiteljski nasilnici uključuju i obaveznu psihoterapiju. Ovdje uglavnom nema ni sankcija ni terapije, i situacije se često neometano razvijaju u tragediju, s nasilnikom koji se – oslobođen pravnih konzekvenci – mirno prikazuje kao žrtva urote.

Kod nekih muškaraca koji kronično potiskuju neurotski sindrom, dolazak u srednje godine i spoznaja da “aktivno životno vrijeme” neumitno prolazi, praćeni su snažnim osjećajem frustracije, koji se može svjesno ili nesvjesno objektivizirati u supruzi i djeci kao “krivcima” za njihovu postupnu životnu hermetizaciju. “Krivce”, dakako, treba kazniti, što se i čini putem iracionalnih nasilnih ispada. Kod ljudi poput gospodina Nobila agresivnost je vjerojatno stimulirana i prakticiranjem borilačkih disciplina. Bavljenje istočnim ili zapadnim formama borbe kod mnogih može proizvesti psihološku ravnotežu – “usklađivanje yina i yanga” – ali, na drugoj strani, kod osoba s neurotskim sindromom ta ravnoteža može se drastično narušiti. Umjesto samokontrole one razvijaju impulzivnost praćenu lažnom sviješću o vlastitoj neranjivosti, često gube sposobnost racionalnoga procjenjivanja okolnosti i borilački adrenalin kao trajnu determinantu svoje psihologije spontano prenašaju izvan dvorane, ponekad čak i na potpuno neravnopravne oponente, odnosno na obitelj.
Da i neke žene s protokom godina mogu na svoje načine izgubiti osjećaj za realnost, potvrdila je reakcija Vesne Pusić na objavu Nobilovoga skandala sa suprugom. “Građanski” orijentirana gospođa Pusić, designirana zaštitnica ljudskih, manjinskih, ženskih i svih drugih prava, prilično cinično relativizirala je slučaj i u potpunosti stala na stranu agresora, prominentnoga člana njezine ponešto uzdrmane stranke. “Nobilo je dalje član HNS-a” – izjavila je u novinama – “i na sudu je da riješi stvar, ako je sve uopće istina”. Osim toga, kaže predsjednica, “mi nismo KGB i ništa nećemo poduzimati”. Dakako: samo bi KGB mogao podvrgnuti kritici značajnoga partijskoga i javnoga aktivista, lovaša* i nesuđenoga ministra, samo zato jer čovjek maltretira obitelj. Strogo demokratskim kružocima poput politbiroa HNS-a, koji se u agitpropovskoj maniri “bore za svakog svog čovjeka” pogotovo ako je dotični možda priložio neki doprinos u interne fondove, to ne pada na kraj pameti.

Gospođi Pusić savršeno je jasan psihološki background* Ante Nobila. Nobilo je bio čvrst interni kandidat HNS-a za položaj ministra pravosuđa ako stranka ponovno dođe na vlast u nekakvoj koaliciji, i maknut je na stranu intervencijom predsjednice kad je – prije izbijanja aktualne afere – postalo jasno da njegovi obiteljski izgredi prelaze mjeru političke tolerancije, tj. da mogu, procure li u medije, predstavljati opasnost za image* njegovih podupiratelja. I što sad, nakon svega, izvodi Vesna Pusić sa svojim besmislenim metaforama i eskapističkim komentarima u stilu Dragutina Lučića iz HND-a? Nobilu one neće pomoći, ali nju zato nedvosmisleno prikazuju kao političarku koja se zalaže za građanske kriterije i etiku samo ako oni ne ugrožavaju njezine političke nagodbe. U opisanoj reakciji Vesne Pusić na slučaj Nobilo sublimiran je cjelokupan problem HNS-ovog klijentelizma i neprincipijelne pragmatičnosti.
Evazivno ponašanje kojim se pod krinkom principijelnosti brane osobni interesi, spustilo je uostalom HNS na današnju političku razinu. Gospođa Pusić – nekadašnja zvijezda alternativne scene – grčevito sad insistira na izbornome paktu sa SDP-om kojem je do nedavno mogla postavljati uvjete za suradnju, ali tamo je ignoriraju, uspostavljaju strateške dogovore s Tomčićem i hladno ostavljaju HNS da modalitete opstanka traži u “savezu s minornima”: ujedinjavanju s Librom i LS-om. Nemušto braneći Antu Nobila od njegove obitelji, gđa Pusić je sebi i svojima učinila još jednu vrsnu medvjeđu uslugu.

STUPAC TJEDNA: ŠEKS I TELEVIZIJA

Napad Vladimira Šeksa i skupine njegovih povodljivih saborskih drugova (Pusić, Arlović itd.) na nacionalnu televiziju zbog “lošeg izvještavanja o radu Sabora”, proizvod je Šeksovog oslabljenog položaja u HDZ-u. Sanader je sa svojim elokventnim i energičnim nastupima na sebe privukao gotovo cjelokupnu javnu pažnju rezerviranu za HDZ, ostavljajući Šeksa i partnere na margini scene. I Šeks se sad buni, pozivajući se na značenje parlamenta, ali radi se o prirodnome procesu. Za razliku od njega, Sanader tečno govori nekoliko jezika, među ostalim i hrvatski. Njegove rečenice su egzaktne i koncentrirane na temu, dok je Šeksu često potrebno deset minuta da na televiziji elaborira najjednostavniju misao.

Dakako, i parlament kao institucija medijski je krajnje nezanimljiv. Televizija s razlogom ne osjeća veliku potrebu da dragocjenu minutažu troši na uslikavanje dokonih zastupnika koji – ako nisu za šankom – u foteljama zijevaju, razgovaraju mobitelima, mlate praznu slamu i izmišljaju kako im je za stimulaciju intelekta u zgradi potreban fitness-centar. Inhibirani Šeks nastoji, zajedno sa svojim ratnim drugom Branimirom Glavašem, na razne načine osnažiti svoju društvenu i partijsku poziciju, a u tom kontekstu posjećuje u zadnje vrijeme i skupove koje vode kadrovi Ivića Pašalića. S napadom na HTV, međutim, začinjenim Arlovićevim budalastim prijetnjama da će tv pretplatu Sabor dati komercijalnim televizijama, Šeks je samo uspio zadati još jedan antipropagandni udarac u vlastitu ranjivu dušu.