Srećko JurdanaIz Scheveningena – kako stvari stoje – izlaze svi osim onih koji su za to bili predodređeni. Uoči puta u Haag, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču nadležni su govorili – po već viđenome obrascu – kako će “otići na saslušanje i vratiti se”, a u najgorem slučaju kod kuće se opet pojaviti “za mjesec dana”. Tih optimistično-pesimističnih mjesec dana pretvorilo se zadnjom sudskom odlukom u nedefinirani kontinuitet. Čermak i Markač čekati će svoje procese u scheveningenskim izbama, ako im ne pomogne nekakav politički deus ex machina. Toga su se, zapravo, i bojali. U Zagrebu, na ulasku u zrakoplov, Čermak je s ponešto desperatnim izrazom lica izjavio kako nažalost ne raspolaže nikakvim čvrstim jamstvima da će im Haag omogućiti obranu sa slobode. Pokazuje se da je njegov skepticizam bio utemeljen. I. Z. Čičak koji danas hipokritski nariče nad njegovom sudbinom, i koji je u stvarnosti – dok je bio u HHO-u – sa svojim pismenim prokazivanjima Čermaka NATO-u i g-đi Hartmann presudno utjecao na podizanje optužnice protiv njega, nesumnjivo ima razloga za zadovoljstvo obavljenim poslom.

Promatrač je mogao “nanjušiti štakora” već u trenutku kad je Carla Del Ponte njihovo puštanje uvjetovala dodatnim razgovorom s tužiteljima. Čermak je s njima prije toga razgovarao godinama, iscrpili su sve teme, i smisao tužiteljičinog zahtjeva bio je vjerojatno u odgađanju oslobađanja više negoli u prikupljanju novih važnih informacija. Dala je, na kraju, privolu, koju sud – proizvodeći proceduralni presedan – nije usvojio. Zašto? Zbog Ante Gotovine koji se ne predaje, i s kojim su zajedno na optužnici? Stvari su vjerojatno za nijansu složenije od te pravocrtne aritmetike. Zadnjih dana pojavila se u novinama hipoteza – ničim egzaktno argumentirana, doduše – kako se osobno Madeleine Albright kao specijalna lobistica američke vlade u Haagu zauzela za oslobađanje Jadranka Prlića, jer je bivši šef Herceg-Bosne svojedobno nastupio kooperativno u potpisivanju Daytonskog sporazuma. Sud je mogao pustiti Prlića samo ako pusti i cijelu skupinu koja je s njim optužena, što je na kraju i učinio kao oblik specijalnoga ustupka Sjedinjenim Državama. Amerika je, po navedenoj hipotezi, popustljiva prema bivšim aktivistima HVO-a zato jer ih – u kontekstu svoga rata protiv islamskoga terorizma – tretira kao važne oponente islamskim radikalima u Bosni.

Gotovina je u ratu također bio američki saveznik, ali to je bio drugi rat, danas ne toliko važan. Ako je spomenuta geostrateška konstrukcija utemeljena, Čermak i Markač – Gotovinini suoptuženici – ostaju u zatvoru kao forma pritiska na Hrvatsku da se u iračkome sukobu svrsta uz Sjedinjene Države. Predsjednik Bush nedavno je predsjedniku Mesiću uputio zahtjev za izravnim angažmanom Hrvatske u Iraku, ali Hrvatska se postojano koleba. Strahujući od lokalnih terorističkih napada, Mesić ustraje na stavu da se “hrvatski vojnici mogu angažirati samo u sastavu operacija pod vodstvom UN-a”. Sanader se zajedno s njim boji terorizma, ali i činjenice da bi angažman u Iraku mogao utjecati na hrvatski status u EU-u.

O. K. – uzvraćaju Amerikanci. Budite svoji na svome, živite od turizma i držite se Europe, ali Čermak i Markač suđenje čekaju u Haagu. Hrvatska ne samo da bježi od iračkoga kotla, već i – nevažno je s kojim motivima i opravdanjima – uskraćuje dogovoreni posao Bechtelu, i gospodin Bush se ljuti. Da bi ublažio američku opisanu tvrdu liniju, Sanader je naglo odlučio otputovati u Washington i tamo pokrenuti lobističku akciju za oslobađanje dvojice generala. Samo on zna što će Americi – koja evidentno utječe na Sud – ponuditi u zamjenu, ali jasno mu je da nešto mora poduzeti jer zadržavanje Čermaka i Markača u Haagu može drastično sniziti njegov lokalni politički rating*, a ni antagonizam s Amerikom, koji se možda simptomatizira na tretmanu dvojice generala, za Hrvatsku pouzdano ne predstavlja poželjan politički izbor.

Sanader je svoju cjelokupnu vanjsku, a i unutarnju politiku podredio ulasku Hrvatske u EU, što se na razne načine manifestiralo i u ponašanju režima prema Haagu, odnosno prema slučaju Gotovina. Hrvatska je u Haag promptno ekspedirala sve ljude koje je tužiteljica zatražila, a premijer je čak otišao toliko daleko da je britanskoj tajnoj službi dopustio operacije prisluškivanja na hrvatskom teritoriju, kako bi uvjerio London – vodećeg arbitra ili vodeću potencijalnu prepreku u procesu priključivanja Uniji – da se Gotovina doista ne nalazi u Hrvatskoj. Susretljivost je, međutim, u jednoj fazi otišla za bitnu nijansu predaleko.

U trenutku kad je Haag – preko specijalnoga izaslanika Thomasa Osoria i Ive Pukanića u svojstvu nepristranoga posrednika ili honest brokera* – otvorio neizravnu komunikaciju s Gotovinom koja je generalu u skladu s njegovim zahtjevom trebala omogućiti razgovor s istražiteljima na neutralnome terenu (izvan zatvorskih zidova), pojedini pripadnici britanske tajne službe (Oscar Vera i dr.) u dogovoru s pojedinim novinarima Europapressa (Gordan Malić i dr.) i s nekim ljudima iz policije, počeli su tendenciozno stvarati dojam da hrvatska vlast laže i da zapravo skriva Gotovinu, što je na kraju dovelo do iznenađujuće konfrontacije Carle Del Ponte s Hrvatskom (u formi oštroga non-papera*). Sanader i Mesić mogli su tada javno razotkriti cijelu tu provokativnu, antihrvatsku obavještajnu operaciju, i kategorički se suprotstaviti podmetanjima njezinih sudionika.

Umjesto toga, oni su filistarski šutjeli i odrekli se – na zahtjev Del Ponte i Londona – glavnih ljudi koji su ih na operaciju upozorili (smjene Tureka i Bagića). Hrvatska je potom, doduše, dobila pozitivan avis*, ali propala je mogućnost dogovora s Gotovinom a ostali su na snazi politički pritisci na njezinu savitljivu vlast, što se zorno očituje preko zadržavanja Čermaka i Markača u pritvoru. Kad je o odnosima Zagreba i Londona riječ, Sanader i Mesić mogli su na slučaju Gotovine, Čermaka i Markača naučiti da beskrajna poniznost ne mora donijeti i beskrajne profite. Drama teče dalje.

STUPAC TJEDNA: MISTIČNA POZADINA KRIMINALA U MUP-u

Otkriveno je zadnjih dana da su dvojica visoko pozicioniranih ljudi u policiji – Boro Vučković i Zoran Košutić – godinama ucjenjivali osobe nad kojima su provodili istragu i od njih izvlačili solidan novac u zamjenu za obavještajne usluge i usluge zataškavanja. Jedan od njihovih klijenata-žrtava bio je i Marko Marčinko, osuđen na zatvor zbog pronevjere u banci Glumina. Marčinko se nada da će mu aktualna afera pomoći, tj. da će se preko nje nedvosmisleno pokazati kako je on zapravo bio samo prinudan i bespomoćan sudionik – i žrtveno janje na kraju – u jednoj višoj političko-policijskoj operaciji organizirane pljačke.
S obzirom na podatak da se radi o šefovima odjela za organizirani kriminal koji su nadzirali cjelokupnu tajkunsku scenu u Hrvatskoj, ta operacija nesumnjivo uključuje i zataškavanje slučaja Grupo. Bivši ministar -ime Lučin iznimno je neuvjerljiv u svom objašnjenju kako spomenuta dvojica reketara* nisu već ranije, za njegove ere, smijenjeni sa svojih dužnosti samo zato jer bi smjenjivanje “ugrozilo istragu koja se nad njima provodila”. Kakva je to policija u kojoj se nad načelnicima odjela provodi istraga koja traje godinama, a oni se cijelo to vrijeme neometano bave svojim malverzacijama ? Kakvo je to prodavanje magle i koji je detektivski talent smislio taj ubojito efikasan postupak?