Objavljeno u Nacionalu br. 463, 2004-09-28

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Fantje navek nore* kad pomisle da je Hrvatska slaba

Srećko JurdanaSrećko JurdanaDa se hrvatski društveni život ne bi manje-više sveo na RTL-ovu imbecilijadu zvanu Big Brother i njezine razne medijske derivate, pobrinula su se srčana braća Slovenci na svoj uobičajeni način: izazivanjem novoga pograničnoga incidenta. Skupina desničarskih političkih kalkulanata koji ilegalno prelaze granicu i provociraju sukob s hrvatskom policijom s namjerom da proizvedu javni efekt, sami po sebi nisu naročita senzacija. Za ratne pohode takvih političkih freakova* prema kući jednog, stjecajem okolnosti ekspatrijariziranog nacionalističkog neurastenika prezimenom Joras, na Plovaniji bi trebalo uvesti stalno dežurstvo profesionalnoga egzibicionista Slavena Letice u kostimu bana Jelačića.

Taktizersko forsiranje besmislica

Iz aspekta bilateralnoga političkoga kabarea donekle je, međutim, sižejno zanimljiva reakcija slovenskoga premijera Antona Ropa i kruga njegovih kabinetskih boraca za nacionalnu stvar, koji su – ulagujući se, kao pravi liberali, svojim desnim oriđinalima* – promptno Hrvatskoj “uskratili potporu za ulazak u EU”. Razlog: Hrvatska ne dopušta da joj granicu prelazi tko god hoće i gdje god hoće bez pokazivanja isprava, i Slovenija se s takvim antieuropskim ponašanjem ne može pomiriti. Doista, svojom primijenjenom dosjetkom o nužnoj apsolutnoj slobodi transgraničnoga kretanja ako si Slovenac, premijer Rop dao je zapažen doprinos razvoju metafizičke logike. Podsmjehuje mu se, međutim, i njegova vlastita publika. Utjecajni politički dnevnik Delo predstavio je njegovu “stamenu” poziciju prema Hrvatskoj kao taktizersko forsiranje besmislice. Ni diplomati iz EU-a nisu pokazali preveliku impresioniranost slovenskom sklonošću kreativnome političkome apsurdu. Uostalom, slovenske tvrtke u Hrvatsku izvoze za milijardu dolara robe godišnje, slovenska velefirma Mercator u Hrvatskoj ekspanzivno otvara prodajne lance, a njihova vlada sad prijeti nekakvim opasnim političkim restrikcijama… Prestanite se šaliti, fantje*. Od kravala ne bo nič*. Hrvatske mogućnosti uzvrata za Sloveniju su preopasne.

Ponižavanje Hrvatske

Što se Sanadera i Žužula tiče, oni su javnosti implicitno stavili na znanje kako je za njih boravak u Washingtonu neusporedivo važniji od još jednog natezanja sa slovenskom desnicom i njezinim predizbornim institucionalnim suborcima. Slovenija, tj. radikalniji dio njezine unutarnje scene, u pravilu eskalira svoje granične sporove s Hrvatskom uvijek kad osjeti da su njezini simpatični susjedi u strateški osjetljivoj situaciji. Pretenzije na hrvatske teritorije počeli su “sa sončne strane Alp” javno razvijati još ranih devedesetih, u kritičnoj fazi srpske agresije, procjenjujući da – uspije li Srbiji raskomadati Hrvatsku – i oni moraju na vrijeme zgrabiti svoj dio. Aktualni incident kod Plovanije insceniran je u historijskome trenutku kad se Hrvatska – ponekad i na ponižavajuće načine – bori za ulazak u Europsku uniju, kad nastoji riješiti probleme s Haagom i “vještom diplomacijom” postići nekakav prihvatljiv dogovor s Amerikom oko angažmana u Iraku. Kako vidimo, situacija je upravo idealna za novo aktiviranje mine iznenađenja u liku Joška Jorasa i drugova iz nacionalističkoga bolničkog odjela.

No, prijeđimo u zaključku na bitno. Hrvatska vlada intenzivno se bavi prije svega Antom Gotovinom, odnosno Čermakom i Markačem čija je sudbina esencijalno povezana s tim slučajem, a u kontekstu tih pitanja slovenska periodička nervoza za nju je razmjerno minorna neugoda. Rečeno jezikom politoloških didakta (kakvima Hrvatska ne oskudijeva), slučaj Gotovina ima taktičku i stratešku komponentu. Na taktičkoj razini, EU i Sjedinjene Države traže od Hrvatske akciju hvatanja generala prije svega zato da se ispune prihvaćene norme, tj. pravna i proceduralna obveza izručenja optuženih osoba međunarodnome sudu. Hrvatska – koja nema pojma gdje je Gotovina – uzvraća (ponešto teatralnom) operacijom kratkotrajnoga privođenja osumnjičenih Gotovininih jataka. Forma je zadovoljena. Na strateškoj razini, međutim, Sjedinjene Države traže od Hrvatske angažman u Iraku, i za taj zahtjev imaju određeno povijesno opravdanje.

Vraćanje duga Amerikancima

Hrvatska je suverenitet ostvarila vojnim operacijama Bljesak i Oluja, kojih ne bi bilo bez američke logističke i vojne potpore. Bivši predsjednik Clinton u nedavno objavljenim memoarima izričito je ustvrdio da je devedesetih godina bio na strani Hrvatske, i Hrvatska je – u skladu s navedenim – Americi nešto dužna. U politici, kao ni u životu, nema “besplatnoga ručka”, i Clintonov nasljednik Bush zaključio je kako je došlo vrijeme da Hrvatska svoj dug vrati. Tisuće Amerikanaca ginu u Iraku, islamski psihopati taocima odsijecaju glave, i od Hrvatske se traži da toj kolektivnoj “žrtvi za demokraciju” pruži doprinos u skladu sa svojim strateškim obvezama. Postigne li se dogovor o suradnji, Čermak i Markač suđenje vjerojatno čekaju na slobodi, a slučaj Gotovina postaje manje opterećenje.

Što se Slovenije tiče, ona nema tih časnih opterećenja. Nju nitko ne zove ni u Irak, ni u Haag. Ona je u EU-u, zaštićuje prirodu, uređuje vrtove, čuva identitet, proizvodi cviček, izgrađuje moderne granične prijelaze s kilometarskim automobilskim kolonama, stimulira policiju da dere vozače na cestama, i hrabro se obrušava na Hrvatsku ako njezina policija svoju granicu brani od slovenskih provokatora.

STUPAC TJEDNA: SREĆKO BIJELIĆ; MARIJAN MLINARIĆ

Po svojoj toplini i humanosti – nesvakidašnjim osobinama u ciničnome svijetu politike – Srećko Bijelić bio je jedna od najznačajnijih javnih figura u modernoj Hrvatskoj. S profilom građanina emancipiranog od bilo kakvih predrasuda i etnofiksacija, jasno je ipak uviđao kulturološke i psihološke vrijednosti nacionalne tradicije. Opčinjavale su ga “Planine” Petra Zoranića. Kad ga je ultratitoistička struja 1971. godine dezavuirala kao pripadnika pokreta Savke i Tripala, a mnoge druge strpala u zatvor, pao je u dulju fazu depresije. Potpisnik ovih redaka – kao mladi proučavatelj lokalne političke magije – sedamdesetih je razgovarao s njim ponekad uz čašicu u zagrebačkim lokalima, i uviđao kolika je nepravda nanesena tom čovjeku i idejama za koje se zalagao. No, klonimo se patetike. Srećko Bijelić je otišao, kao što odlazi svatko, i ostavio je neponovljiv humanistički trag u svojoj političkoj praksi.

* * *
Ministar policije Marijan Mlinarić djelovao je zadnjih dana prilično uvjerljivo, braneći u medijima zakon o nula promila. Stanje u prometu bilo je dramatično, zakon je uveden kao oblik šok-terapije, nakon njega broj pogibija na cestama prepolovio se, što dokazuje da terapija djeluje. Sve je to u redu, bez obzira na pobune vinara, rakijaša, birtaša i pijanaca. Mlinarić, međutim, ima problema s imageom*. Iako vuče stotinjak kila i šezdeset-sedamdeset godina na grbači, uslikao se za bulevarsku reviju u kimonu i nekakvim karate-pozama, kao da je hrvatski Van Damme. I na primjeru toga časnog seniora pokazuje se da gotovo nitko od hrvatskih političara nije u stanju odoljeti zovu trivijalnoga senzacionalizma.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika