Veljko BarbieriLežao je tako vrli Don Quijote nakon što su njega i štitonošu, pri povratku s obećanog otoka Baratarije na kojem je Sancho postao namjesnik zahvaljujući šali vojvode i vojvotkinje od Villahermosa, valovi izbacili na obale Ilirije. Dugo su prije toga lutali morem, nošeni strujama dok silan vjetar nije njihovu nesretnu lađu bacio na hridi i ona odmah potonula, istini za volju nešto sporije nego naš vitez u svom teškom oklopu. Ipak, zahvaljujući Božjoj milosti i sreći, spasili su i njega i Sancha neki dalmatinski ribari, čudeći se svejednako čudnim spodobama koje su istegli malim sidrima. Ležao je, dakle, naš vitez izubijan, sunovraćen i još utopljen u ružnom polusnu u kojem su ga naizmjence gonili strašni zmajevi i divovi prijeteći, što je bilo najgore, neprispodobivoj gospođi Dulcineji od Tobosa, a to je vrlom tužniku pričinjalo silnu bol i muku. Pa mu se onako još neoporavljenom od utapanja stade opet sušiti mozak i posve mu se pomuti svijest. Pozivao je u boj i bitku hrabrog Reinaldosa od Montalbana, pa potom Viteza od Plamenog Mača, pa Palmerina od Engleske, stežući u bunilu Sanchovu debelu podlakticu, uvjeren da ga to pridržava sam dobri div Morgante, koji mu je eto pritekao u pomoć da zajedno rastjeraju podmorske nemani koje su plivajući i puzeći prema gospođi Dulcineji pružale svoje plamene jezike, a koje ni more nije moglo ugasiti. Pa odjednom otvori oči. “Gotovo je, Sancho, moja uzvišena gospa Dulcineja još je jednom spašena. Istina, onaj mi je rugobni zmaj gadno oprljio bradu, a drugi me izmlatio jarbolom koji je iščupao s olupine našeg nesretnog broda tako da mi još pucaju sve kosti. Ali ne zvao se ja Don Quijote od Manche ako mu nisam još jače uzvratio, a moj ih dobri sudrug, silni div Morgante, podavio i povaljao po dnu kao da su riječne pantagane, a ne zmajevi i divovi Morskog kralja.” “Dobro je gospodaru, ali eto progutajte malo ovog ukusnog lonca, istog kao naše olle, ali samo od farra i sjekirica, kako ih zovu u ovoj zemlji Dalmaciji, a koje su meke i slasne pod zubima, kao da ih je pripremio naš krčmar Quintero, koji bi uvalio i malo graha i sočivice, kupusa, mesa i kobasica!” Govorio je tako vitezu Sancho, svejednako grabeći iz svog lonca. “Znaj, prijatelju Sancho”, uzvrati mu Don Quijote već sasvim pri svijesti, ali još malčice osušena mozga, “znaj da život skitnika vitezova nije izvrnut tisućama opasnosti i nedaća da bi poslije veličanstvene pobjede kusali neki lonac. Da mogu od svojih bolova, ja bih odmah sa svojim drugom Morganteom natrag onom nevaljalcu Morskom kralju i naučio ga kako se poštuje neprispodobiva gospođa Dulcineja…” I bio bi nastavio da mu Sancho ne uvali drvenu žlicu među usta razmaknuta u maštanju, pa Don Quijote zaguca ovčetinu sa sikiricama i nekako mu se u mozak načas vrati razum. “Gdje smo mi to dobri moj prijatelju i štitonošo? Da nam možda ovo jelo nije pripravio sam zli čarobnjak Arcaldus kako bi nas zasužnjio kao nekoć junačkog Amadisa od Galije, budući da je tako ukusno da bi moglo zavarati i samog Viteza od Feba, a on je bogme bio pravi sladokusac.” “Onda sam i ja gospodaru kao taj vaš sladokusac vitez, jer ovaj je lonac koji su nam pripravili naši domaćini i spasitelji, doista dostojan naših olla, i spreman sam ga pokusati pa sve i ako je on djelo strašnog Arcaldusa.” Trzne se na to Don Quijote: “Opraštam ti jer si sa mnom podijelio rane i nevolje zadobivene u boju, a one kao što znaš ne manje čast nego je većaju. Nego reci, kako ih ovdje zovu, u ovoj dalekoj zemlji što miriše slično kao naša Mancha u ljeto, kada i kreću vitezovi romari.” “Las hachitas, sikirice, premda meni više sliče na kamnje. Samo što ih ovdje, kako mi je ispričao naš domaćin dok ste se vi još borili s Morskim kraljem za spas neprispodobive i uzvišene gospođe Dulcineje od Tobosa, kuhaju i u plitkim loncima, ponekad bez mesa, čini mi se češće bez mesa nego s mesom, ako moram suditi po njihovim trbusima i mršavim tijelima, ili odjeći koju ne bi mogao okrpiti ni vaš silni čarobnjak!” Pa Don Quijotu koji je opet počeo zuriti u prazno, kao i uvijek kad bi mu se ponovo stao sušiti mozak, gurne još jednu žlicu u usta, a iznemogli vitez zažvače i proguta, reklo bi se čak s užitkom. “Tvrdiš da nas je zli Morski bog bacio u Iliriju, na dalmatinske obale. Pa onda je ovo jelo jamačno kušao i slavni Chacopin od Lareda, pa još stariji muževi i vitezovi koji su se u Iliriji borili za vitešku čast od Scipiona do Pompeja, svih Cezara i Dioklecijana, talijanskih Colonna i Orsinija i još slavnijih Rolandovih beščasnika te silnog Gofroya koji je rušio dalmatinske gradove, posmicavši pritom toliko ilirskih i hrvatskih zmajeva i vitezova koliko su ih u davna vremena potukli i njihovi stari kraljevi.” “Da, gospodaru, ali svi zahvaljujući ovom loncu i sikiricama koje su pod nepcem moćne kao bojne sjekire vaših prijatelja vitezova koji ono imaju čudan običaj da se nakon jela i pića riječ po riječ porječkaju, pa okrenu svaki svoga konja, odjašu priličan komad, svaki na svoju stranu, a onda se, ni pet ni šest, okrenu i opet polete u sukob, lome koplja, udaraju mačevima i sjekirama, pa se izubijani preporučuju svojim damama.” “Imaš pravo Panza, ako se zovu sjekirice ili po ilirski sikirice, onda je ovo doista viteško jelo i valja ga pojesti kako se naši plemeniti spasioci i domaćini ne bi još uvrijedili i odustali odavati ovakve počasti plemenitoj Dulcineji od Tobosa i nama, nakon što smo ih oslobodili zlog Morskog kralja!” Pa su drvene kašike odjednom stale veslati po loncu sa sikiricama potpuno nesvjesne da se ova drevna grahorica, sasvim nalik na raznobojni šljunak, na isti način izjedala od Ahilovih do naših vremena, po cijelom nekad velikom Sredozemnom moru, dok joj se eto u Iliriji, toj zemlji divova, u kojoj su se nesretnim slučajem zatekli i štitonoša Sancho Panza i tužni vitez od Manche, još posljednji tragovi mogu naći u šibenskom kraju i zaleđu, nešto manje u okolici Zadra, onog slavnog grada koji su zbog ocjene zlog čarobnjaka, mletačkog dužda Dandola, srušili Don Quijoteovi prethodnici 1202., u II. križarskoj vojni, navodno uvjereni da napadaju carstvo strašnog Morskog kralja.

'Imaš pravo Panza, sikirice su doista viteško jelo i valja ih pojesti kako se naši plemeniti spasioci i domaćini ne bi uvrijedili i odustali odavati počasti plemenitoj Dulcineji od Tobosa i nama'Lonac od sikirica i ovčetine
Sikirice potopite u vodi preko noći pa kuhajte dok ne postanu meke. Na maslinovom ulju tada zažutite sjeckanu kapulu i mrkvu, pa zazlatite komade mekači od ovčetine. Podlijte malo bijelim vinom, posolite i popaprite, dodajte žlicu konzerve ili koncentrata od rajčice, žličicu slatke paprike, pa u lonac uspite već skuhane sikirice s malo njihove vode. Pustite da se sve prožme i postane meko, pa služite vruće.

Rižot od sikirica
Na maslinovom ulju zazlatite sitno sjeckanu kapulu, luk i pancetu, pa zastaklite rižu. Tada sve polako podlijevajte miješajući dok riža ne omekša, pa pri kraju dok je još pod zub, dodajte skuhane sikirice, posolite, popaprite po želji i služite rižot podliven s još malo maslinova ulja.

Sikirice na salatu
Nakon što ste ih preko noći potopili u vodi, sikirice skuhajte pa procijedite. Začinite maslinovim uljem, solju i paprom, tko voli može i s malo kvasine. Služite vruće ili hladno.