Vedrana RudanSvaka civilizirana država svojim je građanima poklonila veliki Dan. Da se ne ubiju kad dobiju otkaz ili im banka uzme kuću ili im umru i otac i majka. Ameri su najveći, oni imaju dva Dana. Dan kad su ubili Kennedyja i Dan kad su srušili Blizance. Pokojnim Jugoslavenima oči su se punile vodom na Dan Titove smrti. Nema pokojnog Jugoslavena koji i dan-danas ne zna gdje je bio kad je gospodin Lilić u crnom odijelu pogledao Naciji u oči. O poleglim igračima Hajduka i Zvezde i tribinama koje su jecale i spontano zapjevale Druže Tito, mi ti se kunemo izvijestile su sve tadašnje svjetske TV postaje. Nizozemcima je Dan kraljičin rođendan. Toga se Dana Nizozemska uvuče u narančasto, kraljičinu omiljenu boju. Bila sam tamo na taj Dan. Svi su izlozi bili narančasti, svi Nizozemci i svi stranci imali su na glavama narančaste kape ili šešire, bebe su u ustima držale narančaste dudice i spavale u narančastim kolicima, veliki pas je oko vrata imao veliku narančastu mašnu, mali psi i mačke nosili su na glavicama malu narančastu mašnu. U narančastoj masi koja se valjala narančastim amsterdamskim ulicama i moje je hrvatsko srce lupalo narančasto. A mi nismo imali svoj Dan?! Čovjeku se znalo dogoditi, sjediš u nekom društvu, ne znaš o čemu bi govorio, neugodan se muk može u šaku zgrabiti, svoj Dan nemaš, zato pitaš čovjeka koji sjedi pokraj tebe, gospodine, gdje ste bili kad je ubijen Kennedy? Ako sugovornik nije bio rođen kad se pokojna Jackie krvava vukla po haubi Lincolna, morao si skakati dalje, ej, stari, gdje si bio kad su tresnuli Blizanci? Totalno izbezumljenima znalo se omaknuti, gdje ste bili kad je umro Tito? Odvratno. Zato me veseli, dobili smo Dan!

U narančastoj nizozemskoj masi koja se valjala narančastim amsterdamskim ulicama i moje je hrvatsko srce lupalo narančasto I kako ministar zna koja je krv hrvatska? Što krv ima hrvatsko, a slina iz usta, iscjedak iz uha, suza iz oka, mokraća iz kurca nema?!A kako nam je bilo bez Dana?! Prijateljica me nazvala, čuj, klinac mi je u komi, na satu hrvatskoga nije znao svoje ime napisati glagoljicom. Martica… Tko je Martica? Martica je njegova cura, rekla mu je, Niko, ne mogu biti s nekim tko ne zna glagoljicu, ako ne kužiš gradivo četvrtog razreda, kako će ti biti u petom kad budemo svaki sat imali drugu učiteljicu? Niko je toliko u bedari da više ne ide na boks, jučer nije bio na klaviru, danas mu se ne ide na gitaru, srećom, još igra nogomet i tenis, bio je i na engleskom i na ruskom, ali ova me glagoljica ubi. Znaš nekoga tko bi mu mogao davati instrukcije?

Da su Hrvati imali svoj Dan, kad me Koka nazvala, mogla sam je prekinuti i reći, pusti glagoljicu u kurac, gdje si bila kad je umro Tuđman?

Kod mene je bio Toni. Na terasi. Popio je šest viljamovki, nitko ne zna da opet pije. Klinac mu je sedmi put pao na vozačkom, tko to može platiti, nazvala me njegova žena, rekla mi je, to je za mene bio veliki dan, Toni više ne pije… Čuj, stara, govorio mi je Toni na terasi dok je u grlo lijevao tekuću krušku, čuo sam da je neki naš ministar analizirao hrvatsku krv i skužio da je hrvatska krv najsličnija njemačkoj. Čuj, stara, osamdeset posto ljudskog tijela je tekućina. Zašto bolesni umovi analiziraju samo krv? Što je krv? I kako ministar zna koja je krv hrvatska? Iz koje ju je žile vukao? Što krv ima hrvatsko, a slina iz usta, iscjedak iz uha, suza iz oka, mokraća iz kurca nema?! Kako to da u suverenoj Hrvatskoj hrvatsku krv analizira čovjek koji se zove D r a g a n ?! A što ako je analizirao krv iz svoje žile? Jebote! Zamisli da neki Hrvoje krene analizirati njihovu krv? To bi mu bila zadnja analiza! Kužite što želim reći? Da smo pred tri tjedna imali svoj Dan, Toni ne bi pričao pizdarije, a Hrvati ne bi gledali Velikoga Brata. Ni ja ne bih bila gledala Velikoga Brata, da smo pred mjesec dana imali svoj Dan. Jadna bića! Curice se presvlače i Naciji pokazuju svoje male sisice, sredovječni Hrvati na kauču sjede i lagano nadrkani čekaju kad će curice pod tuš, siroti dečki iz one kuće su toliko glupi da sam, kad god bi se ukazali na ekranu, poželjela da mi kći postane lezbijka. Onda bih skužila da ni curice nisu mnogo pametnije, pa mi je padalo na pamet da bi bilo dobro da mi kći krene u časne sestre. Onda sam u novinama pročitala tekst o prečasnom američkom katoličkom biskupu Thomasu Dupreu. Obuzeo me užas. Što ako ga časne moraju oprati biskupima svaki put kad ga oni izvuku nekom dečkiću iz ritice? Da, vezano uz Velikoga Brata… Mučilo me zašto se ne jave društva za zaštitu životinja. Ti dečki i te cure, ti jadničci nisu samo napuštene životinje, oni su bili i nečiji kućni ljubimci. Zašto udruge šute? A kad je ribar Marjeto iz Mošćeničke Drage bacio u more slijepe mačiće, derale su se do neba?! Veliki Brat me rastuživao, depresija je najčešća bolest u Hrvata, mnogima je došla glave, bili bismo nestali da… Trebao nam je Dan! Trebao nam je Dan kao Amerima iračka nafta, kao novorođenčetu alergičnom na umjetnu, dječju hranu sisa. Hoćemo Dan, hoćemo Dan, hoćemo Dan, bili bi vrištali Hrvati da su znali što im treba. Nisu. Zato nam se ukazao Deutsche Telekom i rekao, Hrvati, T-dan bit će vaš Dan! Gdje sam ja bila prvog listopada 2004. godine? Gdje sam bila na T-dan, Dan kada se moglo besplatno ulaziti u kazališta, kina, loviti balone, gledati hitove na televiziji? Znam gdje sam bila. Nikada to zaboraviti neću. Kći je ušla u kuću, oči su joj bile strašno mokre, vidi, mama… Oko vrata joj se klatio mobitel na tankoj, ružičastoj vrpci. Ova trakica, to su mi oni poslali, badava… Reći ću vam. Dok su gruvali topovi, dok su hrvatski veterani držali ruke na srcima i pjevali Danke Deutsche Telekom, dok su sva hrvatska srca lupala, T, T, T, T, ja sam glavu držala u zahodskoj školjci i rigala, rigala, rigala… Jebote! Koja sam ja nesretnica! Što ću reći kad me ljudi budu pitali, gospođo, gdje ste bili na T-dan?

*Zašto ne znate jezik koji je u službenoj upotrebi?