Zoran FerićU petak, na Dan neovisnosti Hrvatske, u Piranskom je zaljevu zajednička slovensko-hrvatska i ribarsko-policijska delegacija uspjela dati još jedan od priloga sveukupnom hrvatskom apsurdu. Jer stvari su u Savudrijskoj vali višestruko zanimljive, puno zanimljivije od Big Brothera koji je, u biti, strahovito dosadna emisija. Savudrijsku valu ne bi trebalo samo snimati i sporadično prikazivati to što se događa, nego je treba snimati svaku minutu, i to prikazivati kao u Big Brother kući u Dubravi. Situacija i jest posvema analogna. I Slovenija i Hrvatska imaju svog Big Brothera. Ustvari to je više sestra, ali jedna jako Velika Sestra koja i Slovence i Hrvate zbog onoga što se događa u Savudrijskoj vali može navući za uši i reći im da se smire jer da se u tom tranzicijskom evropskom vrtiću neće tolerirati nestašluci ni međusobna zloba. No ono što se ovih dana događa na tom prostoru jest i više od zlobe ili pograničnih čarki koje imaju svoju manje ili više jasnu političku pozadinu. To je čisti apsurd. I kao takav mogao bi biti medijski atraktivniji u svjetskim razmjerima i od Big Brothera. A što se, ustvari, događa? Prvo je hrvatski ribar Maurizio Ossich isplovio u Savudrijsku valu i bacio mreže na mjestu koje se oko milju nalazi od crte sredine. Zatim je prema njemu krenuo slovenski policijski patrolni čamac. Vjerojatno da ga spriječi u poslu. Međutim, ubrzo je između slovenske policije i nezaštićenog hrvatskog ribara u hrvatskim vodama stao gliser hrvatske policije i tako sprečavao Slovence da neometano sprečavaju hrvatskog ribara u njegovom poslu. A hrvatski je ribar Maurizio nastavio nespriječen loviti ribu jer su ga čuvali hrvatski policajci. I tako je u Savudrijskoj vali proslavljen Dan neovisnosti jer je ribar neovisno o slovenskoj policiji lovio ribu u moru koje smatra svojim, a na našoj zastavi ga, valjda, simbolizira ona plava boja. Ribar je lovio i lovio, a Slovenci i Hrvati su se snimali i snimali kamerama za Veliku Sestru i međunarodnu arbitražu da pokažu seki kako su oni drugi bili zločesti i bezobzirni. Međutim, u svemu tome najgore je prošla riba. To je zato što nitko ne voli poginuti uzalud. I u našem ljudskom svijetu najtragičnije su uzaludne žrtve. A hrvatske srdelice, kako smo imali priliku vidjeti istoga dana u Dnevniku, svakodnevno pogibaju uzalud. Prvo dakle isplove ribari i love ribu. Onda isplovi slovenska policija i želi ih spriječiti da love tu istu ribu, a onda isplovi i hrvatska policija i čuva naše ribare, pa ribari tu jadnu ribu ipak ulove. A kad je ulove, kad napune kašete na palubama svojih brodova, onda tu istu jadnu ribu pred kamerama Hrvatske televizije bacaju u more. I zato ribe pogibaju uzalud. Nekako imam osjećaj da bi ribama bilo draže kad bi, onako ulovljene, kad već moraju poginuti, završile u nekoj od propalih i zatvorenih tvornica za preradu ribe duž naše obale, nego da ovako sramotno i tragično njihova vretenasta svijetla tjelesa poput smeća plutaju po morskoj površini.
Da rezimiramo. Prvo su dva policijska patrolna čamca izazvala politički incident, zveckalo se oružjem, uzbunili su se političari, mediji, vojska i policija, a sve de facto za nekoliko kašeta riba koje će ionako opet završiti u moru jer ih naši ribari nemaju kome prodati. A nemaju ih kome prodati jer hrvatski građani baš i ne jedu previše ribe, pogotovo ne konzervirane i ne svaki dan, pa su tvornice izvoljele propasti. Stanovnici Hrvatske koncentrirani su na ribu više kao na nacionalni i politički problem, a manje kao na prehrambenu činjenicu. I to, valja naglasiti, vrlo zdravu prehrambenu činjenicu koju i međunarodna znanstvena zajednica smatra jednom od najzdravijih namirnica, a mediteransku kuhinju uz japansku jednom od najzdravijih. E pa sad, to je skoro kao u nekom Ionescovom komadu ili Harmsovoj kratkoj priči, s tom razlikom što ova priča o Piranskom zaljevu nije kratka nego više kao neka trakavica. Riblja trakavica koja se počinje trzati i izaziva probleme u predizborno vrijeme, a inače nas samo pomalo jeducka.

U Savudrijskoj vali proslavljen je Dan neovisnosti jer je hrvatski ribar neovisno o slovenskoj policiji lovio ribu u moru koje smatra svojim Imam osjećaj da bi ribama bilo draže kad bi, onako ulovljene, kad već moraju poginuti, završile u nekoj od propalih tvornica za preradu ribe Nije naodmet spomenuti da je riba kao namirnica i dio naše kulinarske tradicije u ovome tranzicijskome razdoblju doživjela i stanovite promjene te da se jasna socijalna polarizacija društva na bogatu manjinu i siromašnu većinu može odlično ogledati i kroz konzumaciju ribe. S jedne strane tu su zubaci, kovači, vrlo skupa bijela riba koja je u svakom slučaju postala namirnica za bogate, a tu su i srdelice i jeftine plave ribe koje se bacaju u more jer ih ne kupuju ni oni siromašni. Čak ni kad kilogram takve ribe košta deset ili petnaest kuna. Ribari su se fokusirali na skupu bijelu ribu, a u velikim trgovačkim centrima kupujemo, recimo, ukiseljene danske haringe. I te se danske haringe odlično prodaju, iako teglica košta tridesetak kuna. Istovremeno, čudi se jedan ribar, Hrvatska se sprema graditi novu ribolovnu flotu, ulagati u ribarstvo. Ribolovni pojas već štite dva broda i onaj jedan jedini helikopter koji još može letjeti, pojavit će se i nova ribarska flota, okrenut ćemo balističke rakete prema Sloveniji, radi ribe i tenkovi će stati na kopnenu granicu s Deželom, a našu ribu neće imati tko jesti. Prvo, zato što je nema tko preraditi i, drugo, zato što je skupa. Osim toga, talijanski i slovenski ribari moći će ribariti u našemu pojasu pa su i one balističke rakete i tenkovi zapravo uzaludan trošak. Glavno je da japanski ili kenijski ribari u našem pojasu nemaju što tražiti. Pogotovo japanski. Jer već godinama u jednom zagrebačkom restoranu jedem odlične japanske lignje po 30 kuna, dok jadranske koštaju sedamdeset. Mislim, kad bi Japanci lovili u našemu moru, onda više ne bi bilo onih japanskih, nego bi sve to bile jadranske lignje po cijeni jadranskih liganja. Doduše, bratić me uvjerava da su sve to iste lignje pod različitim nazivom, ali to je, pretpostavljam, već drugi problem. Jedino, volio bih znati koji to dio našeg Jadrana čuvaju japanske krstarice.