Kraljica Elizabeta II. slavi dijamantni jubilej, šest desetljeća vladavineU usporedbi s tekućim problemima na "kontinentu", kako kažu Britanci, čini se da je Britanija u dobroj formi. Britanija ne pripada eurozoni i ne brinu je previše novi krugovi stresnih EU summita u Bruxellesu. Umjesto toga, na britanskom je obzoru veliki spektakl u povodu 60. obljetnice kraljice Elizabete II. u lipnju. TV publika širom svijeta pratit će šarene uniforme i kraljevske kočije u središtu Londona i veličanstvenu paradu brodova na Temzi. Zatim, od 27. srpnja do 11. kolovoza u Londonu će se održati Olimpijske igre. Tu će se Britanija ponovo pokazati u najboljem svjetlu. No, vedra pojava "hladnokrvne Britanije" je varljiva.

U stvarnosti imamo "bolesnika na Temzi". Britanija ne samo da ima ogromne ekonomske i financijske probleme, već se suočava s nezapamćenom političko-ustavnom krizom. Čak je zamislivo da u roku od nekoliko godina Ujedinjeno Kraljevstvo možda više neće postojati u sadašnjem obliku. Zašto? Škotska bi mogla proglasiti neovisnost – ako ne pravno, a onda u praksi.

Na posljednjem "dijamantnom" jubileju – onome kraljice Viktorije 1897. godine – Britansko Carstvo bilo je neosporna svjetska sila broj 1. Tada je Britanija bila vodeća industrijska i financijska sila, imala je najveće kolonijalne posjede i najveću flotu. 17 godina kasnije izbio je Prvi svjetski rat. Britanski vođe prvo su pomislili da će se njihovi suparnici iz kontinentalne Europe – Njemačka, Francuska i Rusija – ponovo međusobno poklati kao u prethodnim stoljećima. To se uistinu dogodilo, ali Britanija za promjenu ovaj put nije bila nasmijani promatrač. Prvi svjetski rat učinio je SAD najsnažnijom financijskom i ekonomskom silom na svijetu. Godine 1914. SAD je bio britanski dužnik, a 1918. njezin vjerovnik. Drugi svjetski rat učvrstio je američki status velesile, dok je nominalni (su)pobjednik Britanija svedena na status srednje sile – politički, ekonomski i vojno. 1970-ih godina britanske su elite donijele kobnu odluku – jesu li je donijele namjerno ili samo pustile da se dogodi, podložno je raspravi. Britanija je prilično brzo deindustrijalizirana: brodogradilišta, automobilska industrija, mehaničko i električno inženjerstvo, zračni prostor postupno su dokrajčen, a ne modernizirani i inovirani. Industriju su zamijenile "financijska industrija" i "uslužna industrija". Godine 2011. samo je 2.5 milijuna ljudi – 8% britanske radne snage – bilo zaposleno u industriji, dok je financijski sektor zapošljavao 1.2 milijuna ljudi. To znači: na svaka dva inženjera i osposobljena radnika dolazi jedan bankar!

MEĐUTIM, SVAKO DRUŠTVO mora se materijalno reproducirati: sve što se troši mora prvo biti projektirano, razvijeno i proizvedeno. Francuski ekonomist Jacques Rueff usporedio je novac s bocom vina. I prazna boca je važna, ali ono što je uistinu važno je sadržaj: vino. "Financijska industrija" može pribaviti "boce", ali samo proizvodnja može pribaviti "vino". Rueffova metafora, prevedena na ekonomiju stvarnog života, znači: ako u boci nema dovoljno vina i vino je loše kvalitete, dobivamo inflaciju i dug. Tu leži temeljni problem britanske ekonomije: jaz između rastućih financijskih/uslužnih sektora i sve manje, nekonkurentne realne ekonomije. Sada se postavlja pitanje: zašto je britanska ekonomija naoko napredovala od 1980-ih do financijske krize 2008./09. godine? Pod vladama Margaret Thatcher i Tonyja Blaira činilo se da je sve u redu s britanskom ekonomijom, koja je veličana kao uzor makroekonomske učinkovitosti. Tijekom tog vremenskog razdoblja jaz između realne ekonomije i financijskog sektora mogao se premostiti pomoću triju čimbenika: 1) nafte iz Sjevernog mora, 2) deregulacije financijskog sektora i 3) divovskog balona nekretnina. 1) U posljednjih 30 godina prihod od nafte iz Sjevernog mora barem je dijelom nadomjestio ekonomski gubitak prouzročen razgradnjom industrije.

Alex Salmond vođa je Škotske nacionalističke strankeBritanija je mogla izvoziti naftu i plin i nije joj trebao uvoz energije. Tome je pomogla činjenica da su dvije među najvećim energetskim kompanijama na svijetu britanske: BP i Shell. No, sada je izvlačenje nafte i plina u Sjevernom moru doseglo vrhunac i njegov zaštitni učinak na britansku ekonomiju slabi. Također, treba obratiti pozornost na činjenicu da se zalihe nafte i plina u Sjevernom moru nalaze uz obalu Škotske – i da ih Škoti traže za sebe. 2) Financijski sektor je to profitabilniji i "konkurentniji" što je manje reguliran. Ovo naizgled prihvatljivo načelo provela je vlada Margaret Thatcher sa svojom "Big Bang" deregulacijom u listopadu 1986. godine. Do 1986. britanska su financijska tržišta regulirana tradicionalnim metodama kojima su se nastojale obuzdati špekulacije i prekomjerni rizici. "Big Bang" deregulacija izričito je poticala špekulacije i riskiranje: vlastito trgovanje, izvedenice, fondove za omeđivanje rizika, fuzije i akvizicije itd. Nova "tržišna filozofija" londonskog Cityja vodila se prilično jednostavnom jednadžbom: neznatna regulacija + usavršene špekulacije + visoki rizici = maksimalna dobit. Jednadžba je sjajno funkcionirala dva desetljeća. Financijski sektor donosio je 25% britanskog BDP-a. Ali 2008. godine zabava je završila.

NEVJEROJATNO, ali deregulacijska politika prema britanskim financijskim tržištima nije se promijenila ni nakon financijske krize 2008./09. Kad god bi došlo do pokušaja reregulacije financijskih tržišta u Europi, londonski City i britanska vlada nastojali bi ih blokirati ili omesti. Najsvježiji je primjer odbijanje britanske vlade da pristane na porez na financijske transakcije koji bi obuhvatio cijelu Europu. Postoji još jedna dimenzija britanske politike deregulacije. Najučinkovitija "regulacija" financijskog sektora je njegova ukorijenjenost u realnoj ekonomiji. Profiti od proizvodnje realnih dobara i s njima povezanih usluga uvijek su razmjerno skromni jer postoje "opipljivi" troškovi proizvodnje: strojevi, istraživanje i razvoj, plaće, sirovine. Kada banke posluju s realnom ekonomijom, njihove prihode određuju ta ograničenja te one ne mogu očekivati dvoznamenkaste prihode. Međutim, u samoj financijskoj sferi nema takvih "fizičkih" granica. Taj drugi tip osnovne "regulacije" nije postojao u Britaniji jer njezin financijski sektor nije usredotočen na realnu ekonomiju. 3) Od 1980-ih godina cijene kuća u Britaniji rastu. Između 1999. i 2007. godine reprezentativni cjenovni indeks Halifax porastao je za 114%!

Nekretninski balon je samoodržavajući proces koji obično započinje velikom potražnjom i povoljnim hipotekarnim uvjetima. S usponom cijena nekretnina sam rast cijena postaje glavna motivacija za ulaganje u nekretnine koje zatim ubrzava rast cijena. U Britaniji prevladava vlasništvo nad domovima. Kao posljedica toga većina Britanaca osjećala se "bogatijima" kako su se cijene kuća stabilno povećavale. Nije bilo važno je li hipoteka na obiteljski dom daleko od otplaćene, ono što se računalo bila je "viša vrijednost" kuće. Na pozadini prividne financijske "sigurnosti" uslijed balona cijena nekretnina dug britanskih privatnih kućanstava narastao je na nečuven način. Potrošačka roba, automobili, troškovi obrazovanja djece i sve više su se financirali putem kredita – pri čemu je "sve vredniji" dom služio kao jamstvo. Sada je prosječno britansko kućanstvo opterećeno dugovima u visini od 150% svojeg godišnjeg prihoda! Tako je lakše shvatiti zašto su Britanci dva desetljeća napredovali: zbog potrošnje financirane dugovima i pokretane balonom nekretnina.

UKUPAN BRITANSKI DUG – države, biznisa i privatnih kućanstava – trenutno iznosi 500% BDP-a! To je negativni rekord za OECD koji daleko nadmašuje Sjedinjene Države. Nacionalni dug Britanije kao udio u BDP-u usporediv je s onime Britanije ili Francuske: oko 80%. Ali postoji jedna ključna razlika. Banka Engleske naveliko slijedi politiku "kvantitativnih olakšica". To znači da središnja banka kupuje državne obveznice vlastite vlade. Između ožujka 2009. i veljače 2012. godine Banka Engleske kupila je britanske državne obveznice – "giltove" – u vrijednosti od 325 milijardi funti sterlinga. Središnja banka je ta koja održava likvidnost britanske vlade. Niska konkurentnost britanskog sektora male proizvodnje odražava se u činjenici da je indeks industrijske proizvodnje još i danas tek neznatno viši od razine na kojoj je bio za najdublje krize u ljeto 2009. Britanska industrija nije bila u stanju okoristiti se ekonomskim rastom u Kini, Indiji, Brazilu i ostalim rastućim ekonomijama. Skorog poboljšanja nema na vidiku.

KRAJEM VELJAČE razgovarao sam s bivšim visokim diplomatom koji je desetljećima pratio britansku politiku. Rekao je da je London sam sebe ekonomski i politički marginalizirao. Britanija je izolirana u Europi, a i Amerikanci su unazadili svoj "poseban odnos" s Britanijom u svjetlu rastuće strateške važnosti Azije. Na moje iznenađenje, ovaj vrlo trezveni analitičar dodao je kako očekuje da će se Škotska unutar sljedećeg desetljeća odvojiti od Engleske. Škotska da se odcijepi od Ujedinjenog Kraljevstva? Zvuči pomalo smiješno. Ideja neovisne Škotske ipak nije novost; Škoti su bili neovisni prije prisilnog stapanja s Engleskom u Ujedinjeno Kraljevstvo 1707. godine. U mentalitetu, tradiciji i na institucionalnom polju između Engleske i Škotske postoje značajne razlike. Ali sve do 1970-ih godina Škotska nacionalistička stranka (SNP) bila je tek marginalan igrač koji vlade u Londonu nisu shvaćale ozbiljno. SNP je bio poznat izvan Škotske samo zato što ga je "James Bond" – glumac Sean Connery – politički i financijski podupirao.

MEĐUTIM, U PROTEKLA dva desetljeća SNP je postojano dobivao na snazi. Ključni čimbenik njegova uspjeha je činjenica da SNP kombinira svoje nacionalističko stajalište s lijevo- liberalnim i ekološkim stavovima. Vođa SNP-a je Alex Salmond. Od 2007. godine on je "prvi ministar" škotske (regionalne) vlade. Danas je Salmond dominantna figura škotske politike. Godine 1999. Blairova vlada morala je odobriti Škotskoj regionalni parlament i regionalnu vladu. Na izborima za škotski parlament u svibnju 2011. Konzervativna stranka britanskog premijera Davida Camerona dobila je samo 12% glasova, Laburistička stranka 27%, ali SNP je dobio više glasova nego te dvije stranke zajedno, 44%, što je značilo apsolutnu većinu u škotskom parlamentu i škotsku vladu u potpunosti popunjenu SNP-om.

SALMONDOVA SREDIŠNJA tema na izborima 2011. bilo je održavanje referenduma o škotskoj neovisnosti. Sve do izbora 2011. politički establišment u Londonu bio je uvjeren da se među pet milijuna Škota neće naći većina koja bi odlučila o povlačenju iz Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon njih London više nije ako siguran. Stoga je premijer David Cameron započeo protuofenzivu: želi što prije održati referendum na kojem mora biti samo jedno pitanje: odvajanje Škotske od Ujedinjenog Kraljevstva, da ili ne? Cameron je shvatio da je pitanje škotske neovisnosti za London utrka s vremenom. Očito namjerava staviti sve na jednu kartu u nadi da će pobuditi strahove od odvajanja u škotskom stanovništvu, osobito u starijem naraštaju. Dok god je kraljica Elizabeta na čelu britanske države, London može računati na odanost u Škotskoj koja vjerojatno neće biti tu i za njezina nasljednika. U svom strateškom cilju – škotske nacionalne neovisnosti – Salmond je lukav taktičar. Ne žuri mu se jer zna da je vrijeme na njegovoj strani: što su Škoti mlađi, slabije su njihove emocionalne veze s Ujedinjenim Kraljevstvom. Također, ekonomski izgledi Škotske bolji su od engleskih: nafta iz Sjevernog mora, skora samodostatnost u električnoj energiji iz vjetroelektrana, bolji obrazovni sustav, bolja i modernija ekonomska struktura, osobito mala i srednja poduzeća, te veća sklonost kontinentalnoj Europi. U ovom trenutku škotski bi se referendum trebao održati u jesen 2014. godine.

Referendum vjerojatno neće sadržavati samo jedno pitanje kako zahtijeva Cameron, već dva pitanja: 1) Potpuna nacionalna neovisnost. 2) "Maksimalna autonomija" (skraćeno: "devo max"), čime bi se ustavne veze s Ujedinjenim Kraljevstvom ograničile na monarhiju, vanjsku i obrambenu politiku i monetarnu uniju. Ne privuče li referendum većinu u korist pune škotske neovisnosti, čvrsta većina za "maksimalnu autonomiju" čini se izvjesnom. Kakav god bio rezultat, nakon referenduma 2014. Ujedinjeno Kraljevstvo više nikada neće biti isto.