'Liječnici imaju zaštitnike visoko rangirane u policiji i moj film govori o maloj grupi koja je dio organiziranog kriminala'Dobre kritike nije dobio od svog filmskog debija “Sokol ga nije volio” s kraja 80-ih, 90-ih je bio smatran redateljem Tuđmanova režima, a kasnije se - unatoč boljim filmovima - te reputacije nije mogao riješiti. Sada je na vrhuncu svoje karijere. U kinima je upravo počeo igrati njegov novi film “Ljudožder vegetarijanac”, koji je u prvih sedam dana pogledalo 3700 ljudi, a filmski kritičari su ga bez iznimke nahvalili, kao i publika.

Riječ je o Branku Schmidtu, koji je dugo očekivano priznanje dobio već za prethodni film “Metastaze”, ali je s “Ljudožderom vegetarijancem” potvrdio novostečeni status jednog od trenutačno najzanimljivijih hrvatskih redatelja. Detaljni prikaz pobačaja u poodmakloj trudnoći, vađenje pogrešnog jajnika i lažiranje nalaza radi prikrivanja dokaza te izlaženje u susret ministru prometa koji svoju ljubavnicu prisilno šalje na abortus iako se već praktički nalazi pred sam porod, prizori su iz novog Schmidtova filma - jednog od najšokantnijih u novijoj hrvatskoj kinematografiji.

To je njegov drugi film prema knjizi Ive Balenovića, bivšeg ginekologa koji se upravo zbog kriminala u zdravstvenom sustavu odrekao svog zanimanja i napisao knjigu o korupciji u zdravstvu. Balenović je i sam bio žrtva takvog sustava i princip po kojem funkcionira doktor Babić iz filma povezan s kriminalnim miljeom dobrim dijelom nije izmišljen, što filmu daje dodatnu težinu. Nakon “Metastaza” i “Ljudoždera vegetarijanca” Schmidt i Balenović skupa idu dalje: već su se dogovorili da će snimiti i treći film, s idejom da tako zatvore trilogiju o Hrvatskoj danas. Najprije je Balenović predložio da tema njegove iduće knjige, pa tako i filma, bude trgovina organima, ali budući da bi se radnja ponovno vrtjela oko liječnika, Schmidt je odlučio da će tema biti korupcija u hrvatskom novinarstvu, sprega politike, kriminala i medija, i dao Balenoviću zadatak da napiše knjigu.

“Nakon 'Ljudoždera vegetarijanca' jedan mi je liječnik rekao: 'Sad ćeš na opreaciju kod nas pa ti možda izvadimo koji pogrešan organ. Ali ako snimiš ovo što planiraš, možda dobiješ i metak'”, kaže. “Film je malo i pokazao”, kažu neki liječnici.

Mnogi od njih su zadovoljni što se o tome počelo javno govoriti. Kakav je vaš dojam? Kakve su reakcije liječničke struke?

- Neki su moji prijatelji liječnici odbili doći na premijeru, jer im je zasmetalo rušenje ugleda njihove profesije, a ima i onih koji se ponašaju kao nojevi - zabiju glavu u pijesak i misle da se to oko njih ne događa. Međutim, većina je bila vrlo zadovoljna filmom, iako su izrazili strah od generalizacije i prenošenja takve slike na cijeli sustav. No podršku struke smo imali od počekta - bez liječnika nikad ne bismo snimili film. Ravnatelji bolnica, liječnici, sestre, svi su nam pomagali. Snimali smo u zagrebačkim bolnicama Sveti Duh i Vrapče te na patologiji Zavoda za sudsku medicinu na Šalati. No, možda su se neki liječnici ipak pokajali zbog podrške koju su nam dali. Ovaj film govori o vrlo maloj grupaciji koja je dio organiziranog kriminala i ne tiče se većine koja časno radi svoj posao. No neki se jesu našli pogođenima i bilo je nekoliko doista čudnih reakcija. Ipak, većina reakcija je vrlo pozitivna, a film je pokrenuo još nešto: predsjednik Liječničkog zbora profesor Željko Metelko zatražio je DVD s filmom i sazvao liječnike iz komore da pogledaju film i izjasne se. Predložio sam da toj raspravi prisustvuju i novinari i pristao je. Čini mi se značajnim da Liječnički zbor počne otvoreno razgovarati o lošim primjerima iz svoje prakse.

Snimili ste, kako ste i sami izjavili, oduran film, jedan od odurnijih u novijoj hrvatskoj kinematografiji. Kakve su reakcije publike?

- Film zaista ima mučnih scena, ali u njemu ima i dosta dobrog humora i vrlo je gledljiv. Možda smo pogriješili što smo u marketinškoj prezentaciji u prvi plan stavili šokantne i grube scene, možda smo trebali naći neki balans. No imali smo jako malo vremena, a i to je zaista prvi takav film u Hrvatskoj. Istina je da ljudi na nekim scenama spuste glavu, ali većina mi je nakon filma rekla: “Film je zaista oduran, ali je odličan.” Jedna novinarka mi je nakon filma rekla: “Imam osjećaj da me netko išamarao, ali od tih šamara sam progledala i osjećam se bolje.” Izgleda da ta šok-terapija daje rezultate.

Na kraju scene abortusa vidi se izvađen plod, čak se može nazreti i malena nožica. Kako ste to postigli?

- To su dijelovi žaba i miševa, nožica je zapravo žablji batak. Ivo Balenović je nadgledao proizvodnju fetusa i vjerujem da izgleda autentično.

Glavni lik, korumpiranog ginekologa, u jednom intervjuu nazivate monstrumom. Međutim, on u filmu nije potpuni negativac, na momente pokazuje naznake želje da iziđe iz tog kruga kriminala u koji se uvukao. Znači li to da niste sasvim pesimistični?

- Ne, to je taj Balenovićev humor, talent da negativce na neki način napravi šarmantnima, pa 'Na premijeri 'Sokola' u Vinkovcima Šovagovića i mene su uhapsili i ispitivali nas koja ustaška organizacija stoji iza nas'čak i simpatičnima. To je ta privlačnost đavla, koji nas privlači i privatno, ne samo u umjetnosti. Istina je da doktor Babić ima neke dileme, tu i tamo ga malo zapeče savjest, svako toliko mu policija bude za vratom. U knjizi ga na kraju čak zaista i uhapse. No ja sam stvar zacrnio još više, napravio sam kraj u kojem on ide dalje – sjedi doma za svojim bubnjevima koje svira iz hobija i bubnja.

Budući da je Balenović ginekolog, je li većina slučajeva iz filma preuzeta iz stvarnosti?

- To je neka kombinacija Balenovićeva iskustva i svih drugih stvari koje se kod nas zbivaju. Doktoru Babiću smo natovarili sve to. Jedan od slučajeva je svima poznat. Asim Kurjak je uz pomoć patologa falsificirao nalaze kako bi prikrio uzrok smrti bebe i rodilje, a taj slučaj ni nakon desetak godina nije dobio sudski epilog. Važno je razlučiti liječničku grešku od kaznenog djela - liječnička greška nije kazneno djelo, ona se može svakome potkrasti. No falsificiranje nalaza kako bi se ona sakrila jest.

U filmu s kriminalom nisu povezani samo liječnici, nego i ljudi u vrhu policije, političari. Mislite li da biste takav film mogli snimiti i prije pet godina, s državnim novcem?

- Ne, sigurno ne bih. Razina demokracije u državi sigurno je danas veća nego prije pet-šest godina i ne vjerujem da bi mi to prošlo, da bih za ovakav scenarij dobio novac od Ministarstva. Ovo je pravo vrijeme za ovaj film, po gostima Remetinca vidi se da se zbivaju velike promjene u društvu. Kao što “Metastaze” nisu bile samo priča o kvartovskim luzerima, tako ni ovo nije samo priča o liječnicima. U filmu, načelnik policije javno dila drogu i radi za jednog zagrebačkog mafijaša. No i policajci su odlično reagirali, imam prijatelje koji su načelnici policijskih stanica, koji su me nakon filma zvali da mi čestitaju jer sam to dobro prikazao. Osim toga, tu je i politika. Siguran sam da u većini slučajeva liječnici imaju zaštitnike visoko rangirane u vlasti; siguran sam da je to bio slučaj s Kurjakom.

Film ste snimili u 23 dana, za manje od godinu dana otkad su izišli rezultati HAVC-ova natječaja na kojem je odlučeno da ćete dobiti sredstva.

- Imali smo dobre pripreme, gotovo identičnu ekipu kao u “Metastazama”, i glumačku, i tehničku, i autorsku. Našao sam svoj dream team, na čelu s Balenovićem i mojim producentom Stanislavom Babićem koji je i ovaj put dignuo kredit od 3 milijuna kuna za snimanje, jer HAVC u tom trenutku nije imao novca. Bio je to luđački potvat, ali nekako smo svi bili nabrijani. U biti nisam imao puno izbora; Rene Bitorajac, koji se pojavljuje u svim scenama, bio je slobodan samo u rujnu. Da nismo snimili sve tada, morao bih čekati do idućeg rujna.

Kako ste zamislili zadnji dio trilogije?

- Ideja je da se prikažu veze korumpiranih novinara sa samim državnim vrhom i vodećim odvjetničkim uredima te s organiziranim kriminalom. Tu mislim da ima gomilu materijala, svjedoci smo raznih pokušaja ubojstava, pa i ubojstava, tako da se radi o ozbiljnoj stvari. Možda stvarno nije luda izjava mog prijatelja doktora da bih mogao tako i metak popiti, ali ionako me polako napušta zdravlje pa mi se čini možda bolje umrijeti na asfaltu, nego s cjevčicama i kateterima u staračkom domu. No ideja je da izguramo još to, a onda ćemo snimati filmove za djecu.

Od tada je prošlo više od deset godina, smeta li vam što vas još uvijek spominju u kontekstu režimskog redatelja i čude se kvaliteti filmova koje danas radite; nedavno vas je jedan filmski kritičar - uspoređujući vašu filmsku prošlost i novije filmove - zbog toga nazvao enigmom?

- Ne, to mi godi. Kritičari me nisu voljeli. U životu nikad nisam dobio ovakve kritike, čak ni za 'Imam PTSP i najviše problema imam sa snom, ponekad sam na lijekovima koji pomažu, ali najefikasnije ga liječim radom'svoj prvi film “Sokol ga nije volio” - tada je kritika bila ideološki obojena i dobio sam možda naklonost dvojice kritičara, ostali su film rastrgali. Nazivali su ga prvim ustaškim filmom, tako da sam u jednom trenutku završio i u bolnici sa srčanim tegobama zbog sveg tog pritiska. Na premijeri “Sokola” u Vinkovcima mene i Fabijana Šovagovića čak su i uhapsili. Poklonili smo se publici, otišli na svečanu večeru u našu čast, kad je između nas sjeo gospodin i počeo nas ispitivati koja ustaška organizacija stoji iza filma. Gledali smo ga blijedo, ni Šovo ni ja nikad nismo imali nikakve veze s ustašama. On je izvadio nekakvu značku da dokaže da je šef državne bezbjednosti za Slavoniju i Baranju te nas odveo u stanicu gdje su nas do jutra ispitivali koja skupina stoji iza nas. Nije ni čudo da sam na kraju završio u bolnici.

Tada ste imali 30 godina. Je li bilo neuobičajeno da sredstva za film dobije redatelj početnik, koji pritom želi snimiti film s dozom nacionalizma?

-Pet sam godina obilazio Jadran film i čekao svoj debi i nikako ga nisam uspijevao dobiti. Puno se redatelja tada zanimalo za “Sokola”, jer je prije toga bila istoimena predstava u kazalištu Gavella, koja je bila jedan od najvećih kazališnih hitova 80-ih. Šovagović nije nikome od njih htio glumiti u filmu, nego je odabrao mene kao debitanta - i to za nikakve novce. S njim sam već bio radio, upravo na televizijskoj drami "Hildegard" iz 1982., koja je bila proglašena najboljom u Jugoslaviji. On mi je zapravo otvorio vrata, a istovremeno su počeli puhati i neki novi vjetrovi. S obzirom na popularnost predstave, u umjetničkim krugovima nije bilo iznenađenje da “Sokol” ide na veliko platno, ali drukčije je ipak kad se nešto prenese na film. U tom je filmu, recimo, prvi put prikazan križni put - do tada je to bila tabu-tema.

Je li sa Šovagovićem bilo teško raditi?

- Ne, on nije bio nimalo tašt čovjek. Jednom je samo napravio scenu na snimanju “Sokola” jer nije bio zadovoljan scenografijom, ali inače nije bio konfliktna osoba. Što se pića tiče, to su bajke. No često se od raznih nasrtaja i kolega koji su bili ljubomorni branio tako da se pravio pijanijim nego što je bio. Svašta bi lupetao da ih skine s vrata.

Mislite li da ste sa zadnja dva filma napokon nadmašili svoj debi?

- Cijelo vrijeme “Sokol” mi se naturao na nos, postao mi je kao nekakav kompleks. Često bi mi ljudi govorili: “Dobar ti je ovaj film, ali 'Sokol'...” Počeo sam ga i mrziti na neki način. Ali eto, s “Metastazama” je to napokon prestalo.

U “Sokolu” je krajem 80-ih nagoviješteno buđenje nacionalne svijesti, 90-tih ste snimali režimske filmove, u “Kraljici noći” nakon smjene vlasti 2000. ste bili nostalgični za Jugoslavijom - okrećete se kako vjetar puše ili prenosite ono što osjećate?

- Ja sam kao lakmus-papir - preslikavam ono što se zbiva. To su primijetili i drugi, izbornici njemačkog filmskog festivala u Cottbusu odabrali su moja četiri filma kako bi tematizirali ulazak Hrvatske u EU. Kroz filmove “Sokol ga nije volio”, “Vukovar se vraća kući”, “Kraljica noći” i “Metastaze” točno se može vidjeti uspon i pad vjere u hrvatsku državu. To je ponajviše zato što sam filmove uvijek radio vruće glave, bez distance. Nisam nikad bio nacionalist, ali sam bio jedan od onih koji su silno vjerovali u projekt hrvatske države. Jednostavno sam mislio da nama to treba u tom trenutku i da je OK to što radim. Danas praktički imam PTSP od užasa u kojem živimo, od nakaze u koju se ova država pretvorila.

Jednom ste prilikom izjavili i da zaista bolujete od PTSP-a, kao posljedice šest mjeseci provedenih na prvim linijama fronte.

- Nikad nisam tražio medicinsku potvrdu, niti kakve beneficije za to, ali mislim da imam PTSP. Najviše imam problema sa snom, s vremena na vrijeme sam na nekim medikamentima koji mi pomažu. No najefikasnije ga liječim radom.

Kako ste odlučili otići na frontu?

- Bio sam kreten. Tada sam već debelo živio u Zagrebu, kamo sam došao na Akademiju, ali me pogađalo to što se događalo u Osijeku i Slavoniji. No presudan je bio nagovor Fabijana Šovagovića, koga sam jednog dana sreo i otišao s njim na gemišt. Rekao mi je: “Kako te nije sram, vidiš što se događa u Slavoniji, a ti ovdje piješ gemište. Kao Osječaninu ti je sada mjesto tamo.” Osjećao sam se glupo kad me tako izvrijeđao i već sam se sutradan pijavio. I on je odlučio ići, iako je tada već iza sebe imao jedan moždani udar i bio je dosta bolestan. Jedva su čekali idiote poput nas i začas smo dobili ekipu te krenuli u Osijek snimati na prvim linijama. U tih šest mjeseci bio sam svugdje, od Dervente do Vinkovaca i Vukovara, pokrivao sam i sjevernu Bosnu. Napravio sam 20-ak dokumentaraca, nagledao se užasa i naslušao metaka i granata, nekoliko puta smo jedva izvukli živu glavu. Puno je mojih kolega poginulo, takve poput nas najviše su voljeli. Kad smo jednom išli do najdalje točke do koje se moglo prema Vukovaru, koja je već gotovo bila u okruženju, prijatelj mi je dao pištolj i rekao: “Bolje da sam sebi presudiš nego da doživiš ono što će vam se dogoditi ako vas uhvate ondje kamo idete.” Taj mi je pištolj ostao za uspomenu. Kad smo se vratili u Osijek, počeo je napad i granate su praktički padale po nama. Fabijan Šovagović je tamo na snimanju dobio drugi moždani udar, od kojeg je zapravo preminuo godinu dana kasnije. O tome se malo zna, ali zapravo je i on bio žrtva agresije.

Kada je počelo vaše razočaranje, je li Tuđman još bio živ?

- Da, čim su počele curiti van sve te informacije o pretvorbi, kad je počelo biti jasno da je većina tzv. lidera iz tog razdoblja Hrvatsku doživljavala isključivo kao poligon za bogaćenje. I dok smo mi kao idioti puzali po fronti, oni su krali tvornice i bogatili se.

Mislite li da bi i vaša dva filma prije suradnje s Balenovićem, “Kraljica noći” i “Put lubenica”, bolje prošla kod kritike da nije bilo reputacije režimskog redatelja?

- Moja je karijera dosta čudno tekla - krenuo sam vrlo visoko, najprije TV filmovima koji su imali ogroman uspjeh, kao "Hildegard", koji je bio proglašen najboljom dramom u bivšoj državi. “Sokol” je donio potpunu euforiju, a s “Đukom Begovićem” je već počeo moj pad. Tada je došao taj ratni period, u kojem sam postao omražen režimski redatelj, u kojem sam preživio zaista ružne napade i svakakve uvrede i ljudi su mislili da će sa završetkom rata i razdoblja tuđmanizma završiti i moja priča. No ispostavilo se da nije tako, da je ovo neka moja druga mladost. Možda čovjek najbolje radi kad je očajan i razočaran, kad je u nekoj vrsti - kako je to jedan novinar nazvao - kreativne depresije. Moje sadašnje stanje je točno takvo.

Drugim riječima, da nije ovakve situacije u državi, ne bi bilo ni vašeg uspjeha?

- Mislim da ne bi. Ne bi ni Balenović to napisao, niti bi ljudi tako dobro na to reagirali.

Kako je počela vaša suradnja s njim, on je postao vaša muza?

- Našli smo se, baš smo postali prijatelji. Suradnja je počela slučajno; pročitao sam “Metastaze” i jako su mi se svidjele pa sam nazvao svog producenta Stanislava Babića i rekao da to moramo snimiti. Naravno, kad smo kontaktirali Ivinog izdavača, jer je Ivo tada još skrivao identitet, već smo bili četvrti ili peti u redu. Na kraju se njegov producent, zbog velikog interesa, postavio tako da film snima tko ponudi više – i tako smo došli do prava. Ivo je dosta zatvoren čovjek i trebalo mu je malo vremena da se opusti, ali sad se čujemo skoro svaki dan.

On je definitivno odustao od medicine, ne razmišlja o povratku?

- Ne. On je već završio još jednu knjigu, o reality showu koji se odvija 2048. godine. Odlična je. Jedino što ju nije moguće prenijeti na film - glavni lik romana je, naime, debelo crijevo. Ne lik koji se tako zove, nego pravo debelo crijevo. U njemu ima generala, Isusa, Muhameda, ima svega. Kao autor se potpuno opustio.