Juliette Binoche, otkako je prije 15 godina osvojila Oscara, od glumice u art filmovima postala je svjetska zvijezdaPetnaest je godina prošlo otkad je francuska glumica Juliette Binoche osvojila Oscara za ulogu u "Engleskom pacijentu", filmu koji ju je od glumice u art-filmovima promovirao u svjetsku zvijezdu. Nakon 15 godina čovjek koji je najzaslužniji za osvajanje tog Oscara, producent Harvey Weinstein koji je jedini vjerovao da roman "Engleski pacijent" Michaela Ondaatjea može postati filmski hit, ove je godine pogurao film "Umjetnik" prema osvajanju Oscara.

Svemogući Weinstein ipak nije ostao u ugodnom sjećanju Juliette Binoche jer ni ona ni filmska ekipa nikad nisu dobili veći dio obećanih honorara, iako je "Engleski pacijent" postao svjetski hit. "Što je bilo, bilo je, ne volim se na to vraćati. Sadašnjost je ono što me zanima. Ne razmišljam na način koji vi sugerirate. Ne mogu. Prihvatite ono što se dogodilo i krenite dalje. U suprotnom, život će vam se pretvoriti u stalno žaljenje. Život se sastoji od izbora i bitno je da nikome ne dopustite da bira umjesto vas", komentira 48-godišnja glumica dok sjedimo u baru "Oscar & Co" na berlinskom Potsdamer Platzu.

Kaže da je uvijek bila avanturistički nastrojena prema izboru uloga. "Kad biram uloge, biram ih prema ljudima koji su uključeni u projekt, s kojima sam spremna riskirati. Pritom ne razmišljam o konzekvencijama. Uskočim, snimim, a onda gledam što je ispalo. Možda je to glupo, možda bih trebala prestati snimati filmove za koje znam da neću biti plaćena, ali nije me briga. Snimam filmove u koje vjerujem i u kojima želim biti".

IPAK, U "ENGLESKOG PACIJENTA" nije previše vjerovala, kao ni mnogi iz filmskog svijeta koji su tvrdili da se ta knjiga ne može pretvoriti u film. "Trebalo mi je užasno puno vremena da pročitam scenarij. Inače scenarije pročitam na brzinu, ovaj kao da nisam htjela čitati. A kad sam ga pročitala, bojala sam se na početku snimanja, ni sama ne znam zašto, a na kraju se sve pretvorilo u predivnu zabavu", kaže Juliette Binoche, pri čemu, naravno, ne može zaboraviti na redatelja Anthonyja Minghellu koji je umro prije četiri godine prilikom rutinske operacije. "Šokirala me njegova smrt. Na snimanju 'Pacijenta' stvorili smo poseban odnos. Bilo je vrlo lako razgovarati s Minghellom i postati mu blizak". Odmah na početku razgovora rekla je: "Imam filozofski prilaz glumi, stalno postavljam pitanja samoj sebi. Kroz niz uloga u brojnim filmovima otkrivala sam samu sebe i svoje specifičnosti. Kroz svaku ulogu naučila sam nešto o sebi. Još prije 20 godina glumila sam slikaricu koja živi na ulici u filmu 'Les amants du Pont-Neuf', a tada ni sama nisam bila daleko od života na ulici. Prije osam godina glumila sam u filmu 'Country of My Skull' o suočavanju sukobljenih strana tijekom aparthejda u Južnoj Africi, kad sam naučila puno toga o događajima u Južnoj Africi, promijenio mi se pogled na ljude. Nedavno sam završila snimanje filma 'Un singe sur l'épaule' s Edgarom Ramirezom o paru čiju vezu uništava muž alkoholičar, što me također jako promijenilo. Ne mijenjaju me samo filmske uloge, plesno iskustvo me također promijenilo."

PLESNO ISKUSTVO počelo je prije četiri godine kad je bila na masaži, a maser joj je rekao da ima tijelo stvoreno za ples. Mislila je da se šali, ali on je bio maser i poznatog britanskog plesača i koreografa Akrama Khana. Binoche i Khan su u roku od tri dana dogovorili plesnu suradnju pa je nastala plesna predstava "In-I". "Prvo sam trebala proći kroz svoju nemoćnu stranu, kroz nedostatke svog tijela, što je bilo vrlo bolno. Stalno sam se pitala hoću li moći plesati, bojala sam se, stalno sam nastojala shvatiti kako da otkrijem način na koji ću se kretati. Kad sam ga okrila, zapravo sam otkrila energiju u sebi. Mišiće nisam imala, pa sam radila na svojoj energiji. Kad sam počela vježbati, toliko sam se trudila da sam se počela ozljeđivati, ozlijedila sam stopalo i koljeno, mislila sam da ću ozlijediti sve djelove tijela i od plesa neće biti ništa. A onda sam počela raditi na svojoj energiji i shvatila da je energija ono što te nosi. Naučila sam da plesač milijun puta ponavlja isti pokret kako bi došao do savršenstva te u određenom trenutku unosi određene emocije, dok sam ja kao glumica radila obratno. Započinjala bih s emocijama, a nakon toga radila na pokretima koje bi te emocije izazvale. To je u meni, dok sam plesala, stvorilo zanimljiv kontrast i dilemu, čak i izazov." Njezina predanost onome čime se bavi uvijek je bila fascinantna, ali smatra da je u početku karijere griješila. "Tražila sam savršenstvo, naročito u filmu 'Požuda' iz 1992., ali to je bila pogreška, jer kao umjetnik morate tražiti istinu, a ne savršenstvo. Čim poželite biti savršeni, dolaze suci koji ocjenjuju jeste li savršeni. Kod istine toga nema, ona dolazi iz tijela, iz odnosa vašeg tijela i vanjskog svijeta. Srce, misli i duh trebaju biti sjedinjeni, inače to nije prava gluma, to nije transformacija. A transformacija se zbiva dok kreirate ulogu. Prije nego što glumac počne glumiti, on je nitko, ali kad se kamere uključe, počinje glumačka kemija."

Već je film "Požuda", u kojem glumi ljubavnicu Jeremyja Ironsa, bio zapamćen i po scenama seksa, iako Binoche za sebe kaže: "Nikad nisam osjećala prirodni seksepil u sebi niti sam bila svjesna tog seksepila." A za scene seksa kaže: "To je gluma kao i svaka druga. Ako počnete razmišljati o tome kako je gluma u scenama seksa drukčija od glume u ostalim scenama, nastaje problem jer vaša posvećenost ulozi mora biti jednaka od početka do kraja. Kad odlučite vjerovati redatelju, a ja uvijek vjerujem redatelju, više se ne brinete o detaljima snimanja, pa ni o tome hoćete li biti goli u nekoj sceni. Ne moram biti gola da budem gola. 'Filozofski pristupam glumi, kroz svaku ulogu tijekom karijere naučila sam nešto o sebi', kaže Juliette BinocheKad pokazujem emocije, što smaram vrlo intimnim i hrabrim, osjećam se kao da sam gola." Kaže da se uvijek smatrala hrabrom i kao primjer navodi film "Rendez-vous" iz 1985. koji se temelji na odnosu njezina lika s tri muškarca, prepun erotskih scena. "Bila sam spremna i na takve uloge, iako sam imala samo 20 godina, nisam htjela čekati dosad da postanem odvažna." U svom novom filmu "Elles" poljske redateljice Małgorzate Szumowske, gdje glumi novinarku koja piše članak o prostituciji među studenticama u Parizu, postoji i scena njezina samozadovoljavanja.

Šali se: "Kad sam plesala s Akramom Khanom, imali smo stotine izvedbi u 11 zemalja. Svake večeri suočavala sam se sa strahom i pitanjem hoću li preživjeti sljedeću večer. Nakon toliko preživljenog straha scena masturbacije u filmu 'Elles' postala mi je zabavna. To me, zapravo, opuštalo."

ULOGA U FILMU "ELLES" ponuđena joj je nakon slučajnog susreta s bivšim suradnikom. "Razgovarala sam sa Sławomirom Idziakom, poljskim direktorom fotografije s kojim sam 1993. radila na filmu 'Tri boje: Plavo' Krzysztofa Kieślowskog. Sreli smo se u Kini gdje sam nastupala s plesnom predstavom. Pitala sam ga što je novo u poljskoj kinematografiji, ima li mladih redatelja, na što mi je on rekao da je Małgorzata Szumowska vrlo talentirana. Nekoliko tjedana kasnije dobila sam njezin scenarij na čitanje. Pročitala sam ga, susrela se s njom, a prvo što mi je rekla bilo je: 'Vi imate jak karakter, ja imam jak karakter, nećemo se slagati, mislim da će biti problema. Naslućujem konflikt.' Konflikta nije bilo, upravo suprotno, lijepo smo se slagale." I sama kaže da joj stalno daju uloge u dramama, iako bi željela promijeniti žanr. "Pogledajte filmove u kojima sam glumila i vidjet ćete niz problematičnih žena koje sam glumila. Vrlo rijetko mi daju komične uloge, uvijek mi nude uloge u dramama, već mi je pun kufer drama. S druge strane, ono malo komičnih uloga koje su mi nudili bile su glupe. A ja se volim smijati i voljela bih glumiti u filmu koji ima toliko tragičnu priču da mu se na kraju moraš smijati." Komedija je bio film "Décalage horaire" od prije deset godina sa Jeanom Renoom, ali to je iznimka, kaže da su se današnje komedije srozale na razinu gluposti.

"A glupost me baca u depresiju". Prije dvije godine, kad je u Cannesu dobila nagradu za najbolju glumicu za ulogu u filmu "Copie conforme" iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija, primajući nagradu održala je govor u kojem je zatražila slobodu za Jafara Panahija, drugog iranskog redatelja, koji je zatvoren zbog snimanja kritičkih filmova o Iranu i zbog podrške koju daje oporbi. "Jafar Panahi izišao je iz zatvora dva dana nakon mog govora na dodjeli nagrada u Cannesu. Ali ne želim preuzeti ulogu svjetskog spasitelja, jer ja to nisam. U tom trenutku mogla sam mu pomoći i to sam učinila. Ali sad je na Panahiju da odluči kako će nastaviti", kaže o tome Binoche.

I U 48. GODINI neprestano glumi, trenutačno dovršava film "Cosmopolis" redatelja Davida Cronenberga s Robertom Pattisonom u glavnoj ulozi. "Redatelj koji je spreman riskirati život zbog filma za mene je izazov kojem se želim pridružiti", objašnjava zašto je objeručke prihvatila tu ulogu. "Svaka nova uloga za mene je nešto posebno, to je kao da imate djecu i dobijete još jedno dijete. Morate biti strpljivi, imate iskustva s djecom, ali to je ipak novo dijete koje ima svoje potrebe." Glumi, pleše, ali već 20-ak godina i crta pa je prije pet godina počela objavljivati svoje portrete tintom, nakon čega su uslijedile i izložbe. A kako sve više glumica režira, pitali smo je razmišlja li i o režiji. "Kad plešem, nemam potrebu glumiti, kad glumim, ne želim slikati, a kad slikam, ne želim ni plesati ni glumiti. Dakle, ako bih režirala, ne bih htjela glumiti. Bitno je da imam način na koji ću pokazati svoju strast prema životu, na koji ću istražiti ljudska bića, od čega smo napravljeni i kamo težimo. Ipak, postoje teme koje me zanimaju kao potencijalnu redateljicu. Što sam svjesnija svog života, to je više tema koje bih htjela obraditi", rekla je na kraju Juliette Binoche.