Objavljeno u Nacionalu br. 466, 2004-10-19

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Bogati glume siromahe

Otvorena pohlepa ili neprimjerena socijalna neosjetljivost raskrinkavaju se sve više kao pitanje lošeg ukusa, kao nedostatak stila i, u krajnjoj konzekvenciji, kao najvulgarniji oblik snobizma

Zoran FerićZoran FerićU Rusiji postoje posebne agencije koje tamošnje milijardere i oligarhe na nekoliko sati pretvaraju u prosjake i beskućnike, oni onda u dronjcima, prljavi i smrdljivi, s lažnom bradurinom i neurednom kosom, pod paskom kamufliranih tjelohranitelja, lutaju gradom i traže milostinju. Najperverznije je u svemu tome, dakako, to što im dobre duše, ponekad i istinski siromasi, stvarno daju milostinju. Silna se izopačenost krije u ovakvoj zabavi i u kreaturama koje bijedu pretvaraju u zabavan izlet. No u zemljama gdje su sve vrijednosti izokrenute, a najveći bogataši možda i bivši siromasi, skladištari, ulični prodavači cvijeća ili vozači smetlarskih kamiona, to je možda, ma kako perverzno, i duboko logično, a njihov povratak u siromaštvo je, osim igre, i neka vrsta nostalgije. Kad su izvana još bili prljavi i loše obučeni, ali iznutra mnogo čistiji. Ruski milijarderi kao da se igraju kraljevića i prosjaka, arhetipskog zapleta koji je na razne načine već obrađen u književnosti i filmovima. Međutim, ako je situacija u Rusiji s tim “siromašnim bogatašima” perverzna, kod nas je sve to još perverznije i apsurdnije. Da bi se relativno imućan čovjek, a za naše prilike i pravi bogataš, kod nas pretvorio u siromaha, nije potrebna nikakva agencija, nikakva kamuflaža, logistika ili preobučeni tjelohranitelji. Tu čovjek mora samo na službenome mjestu pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjaviti da nema ništa u Hrvatskoj, da je nominalno siromah. Tom se taktikom poslužio i poduzetnik Josip Radeljak tvrdeći, ako je istina to što prenose novine, da je siromah i da nema ništa. Radeljak zahtijeva od Grada Zagreba da mu kao skrbniku malodobne kćeri Lane da stanarsko pravo na socijalni gradski stan od 30 kvadrata u kojem je stanovala njegova pokojna supruga Ena Begović. E pa sad, da stvari stoje drugačije i da spomenuti gospodin nije vrlo imućan poduzetnik, vjerojatno bi stvari i pravno stajale drugačije, a službenici Grada vjerojatno ne bi malodobnom djetetu osporili pravo na socijalni stan. Pogotovo zato što mu je majka poginula i što u svemu tome valjda postoji i nekakav socijalni senzibilitet. Činjenica da mala Lana nije s mamom u tome stanu živjela dvije godina i da nije stekla pravo na njega, možda i ne bi kao argument i pravni presedan došla u obzir. Ovako, imutak i socijalni položaj njezina oca i njegovo traženje socijalnog stana podjednako su zgranuli i gradske službenike i javnost. Većina ljudi koji su o tome pročitali članak u novinama komentirala je tu komediju riječima: “Kako ga nije sram?” I tu je ključna riječ upravo sram. I, dakako, određeni socijalni senzibilitet koji u tranzicijskim zemljama divlje ekonomije i tajkunskih privatizacija još nije izgrađen. Mi smo zemlja u kojoj Mladen Grdović u Ferrariju dolazi plakati jer mu ruše apartmane, a čovjek koji vozi automobil vrijedan barem dvjesto tisuća eura prijeti da će s obitelji stanovati u kontejneru.

U Nepalu jednogodišnje školovanje djevojčice stoji samo sto dolara. Tih sto dolara može je spasiti da je ne prodaju u Indiju kao prostitutku Razmetanje tajkuna stanovima, automobilima, jahtama, slavljima i pretvaranje da su siromašni i u Hrvatskoj prepoznaju kao svinjariju U konkretnom slučaju postavlja se načelno pitanje bi li spomenuti gospodin, poduzetnik i pripadnik jet-seta, smio prihvatiti socijalni stan čak ako njegova mala kći na njega doista i ima zakonsko pravo. I to nije prvenstveno pitanje morala. Nitko, dakako, ne očekuje od poduzetnika, čovjeka kojemu je zanat zarađivanje para, da se odrekne i djelića svoje imovine u korist nekog apstraktnog moralnog principa tipa “tako bi to trebalo” ili “bilo bi fer”. Ovo je u prvome redu pitanje stila i socijalnog sluha. Jer i poduzetnici, pogotovo ako su javne osobe kao Dikan Radeljak, trebaju se ponašati politički mudro (barem to od njih očekujemo) i ne navlačiti na sebe nepotrebnu mržnju i negativne emocije. Činjenica je da je slučaj s gospodinom Radeljakom i socijalnim stanom zgranuo kompletnu javnost bez razlike i da nisam stvarno čuo nikoga tko bi njegov postupak makar i malo opravdao, dovoljna je sama za sebe. Naime, to da su ljudska bića i sebična i pohlepna nije neka novost, ali u uljuđenim zemljama, u kojima postoji nekakva duža tradicija znatnih socijalnih razlika, bogati su barem donekle razvili i strategije kojima štite javnu sliku o sebi. Otvorena pohlepa ili neprimjerena socijalna neosjetljivost raskrinkavaju se sve više kao pitanje lošeg ukusa, kao nedostatak stila i, u krajnjoj konzekvenciji, kao najvulgarniji oblik snobizma. Postoje, naime, automobili koje je bezobrazno voziti. Naravno, ako si bogat i ako uz to imaš imalo stila. Sve se više uistinu bogatih ljudi vozi u dobrim automobilima srednje klase kako ne bi upadali u oči i kako bi pokazali da je skromnost i određena doza srama ipak jedna od vrlina za koju treba duža tradicija, ozbiljno obrazovanje i elementarna socijalna inteligencija. Velika suma novca mnogima danas znači u prvome redu slobodu i mogućnost određenog životnog stila. Međutim, svako razmetanje poput Rollseva, Ferrarija ili jahti s površinom nogometnog igrališta donosi danas i određenu dozu nepopularnosti, antipatije ili čak gađenja. Nedavno mi je kolegica, koja je proputovala Indiju i Nepal, govorila o nepojmljivom siromaštvu i o činjenici da u Nepalu uzdržavanje i školovanje jedne djevojčice za godinu dana košta sto dolara. A upravo tih sto dolara može jednu takvu djevojčicu spasiti da je ne prodaju u Indiju i ne iskorištavaju kao prostitutku. Ili da je ne razrežu za organe. I kad čovjek počinje razmišljati malo u takvim relacijama, i sitost je luksuz zbog kojega, ako baš želimo, možemo imati debelu grižnju savjesti. To ako smo baš jako mazohisti. Međutim, razmetanje tajkuna stanovima, automobilima, jahtama, rođendanskim slavljima, i mi u ovoj zemlji sve više prepoznajemo kao signal lošeg ukusa. A njihovo pretvaranje da su siromašni kao svinjariju prvoga reda.

Vezane vijesti

Vlatka Pokos: Ne prepoznajem Dikana kada ga gledam u medijima

Vlatka Pokos: Ne prepoznajem Dikana kada ga gledam u medijima

Otkako je veza Dolores Lambaše i Josipa Radeljaka dobila službenu potvrdu, bivša supruga zagrebačkog poduzetnika Vlatka Pokos suzdržavala se od bilo… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika