Objavljeno u Nacionalu br. 466, 2004-10-19
OTPUSNO PISMO
Bogati glume siromahe
Otvorena pohlepa ili neprimjerena socijalna neosjetljivost raskrinkavaju se sve više kao pitanje lošeg ukusa, kao nedostatak stila i, u krajnjoj konzekvenciji, kao najvulgarniji oblik snobizma
Zoran FerićU Rusiji postoje posebne agencije koje tamošnje milijardere i oligarhe na nekoliko sati pretvaraju u prosjake i beskućnike, oni onda u dronjcima, prljavi i smrdljivi, s lažnom bradurinom i neurednom kosom, pod paskom kamufliranih tjelohranitelja, lutaju gradom i traže milostinju. Najperverznije je u svemu tome, dakako, to što im dobre duše, ponekad i istinski siromasi, stvarno daju milostinju. Silna se izopačenost krije u ovakvoj zabavi i u kreaturama koje bijedu pretvaraju u zabavan izlet. No u zemljama gdje su sve vrijednosti izokrenute, a najveći bogataši možda i bivši siromasi, skladištari, ulični prodavači cvijeća ili vozači smetlarskih kamiona, to je možda, ma kako perverzno, i duboko logično, a njihov povratak u siromaštvo je, osim igre, i neka vrsta nostalgije. Kad su izvana još bili prljavi i loše obučeni, ali iznutra mnogo čistiji. Ruski milijarderi kao da se igraju kraljevića i prosjaka, arhetipskog zapleta koji je na razne načine već obrađen u književnosti i filmovima. Međutim, ako je situacija u Rusiji s tim “siromašnim bogatašima” perverzna, kod nas je sve to još perverznije i apsurdnije. Da bi se relativno imućan čovjek, a za naše prilike i pravi bogataš, kod nas pretvorio u siromaha, nije potrebna nikakva agencija, nikakva kamuflaža, logistika ili preobučeni tjelohranitelji. Tu čovjek mora samo na službenome mjestu pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjaviti da nema ništa u Hrvatskoj, da je nominalno siromah. Tom se taktikom poslužio i poduzetnik Josip Radeljak tvrdeći, ako je istina to što prenose novine, da je siromah i da nema ništa. Radeljak zahtijeva od Grada Zagreba da mu kao skrbniku malodobne kćeri Lane da stanarsko pravo na socijalni gradski stan od 30 kvadrata u kojem je stanovala njegova pokojna supruga Ena Begović. E pa sad, da stvari stoje drugačije i da spomenuti gospodin nije vrlo imućan poduzetnik, vjerojatno bi stvari i pravno stajale drugačije, a službenici Grada vjerojatno ne bi malodobnom djetetu osporili pravo na socijalni stan. Pogotovo zato što mu je majka poginula i što u svemu tome valjda postoji i nekakav socijalni senzibilitet. Činjenica da mala Lana nije s mamom u tome stanu živjela dvije godina i da nije stekla pravo na njega, možda i ne bi kao argument i pravni presedan došla u obzir. Ovako, imutak i socijalni položaj njezina oca i njegovo traženje socijalnog stana podjednako su zgranuli i gradske službenike i javnost. Većina ljudi koji su o tome pročitali članak u novinama komentirala je tu komediju riječima: “Kako ga nije sram?” I tu je ključna riječ upravo sram. I, dakako, određeni socijalni senzibilitet koji u tranzicijskim zemljama divlje ekonomije i tajkunskih privatizacija još nije izgrađen. Mi smo zemlja u kojoj Mladen Grdović u Ferrariju dolazi plakati jer mu ruše apartmane, a čovjek koji vozi automobil vrijedan barem dvjesto tisuća eura prijeti da će s obitelji stanovati u kontejneru.
U Nepalu jednogodišnje školovanje djevojčice stoji samo sto dolara. Tih sto dolara može je spasiti da je ne prodaju u Indiju kao prostitutku Razmetanje tajkuna stanovima, automobilima, jahtama, slavljima i pretvaranje da su siromašni i u Hrvatskoj prepoznaju kao svinjariju U konkretnom slučaju postavlja se načelno pitanje bi li spomenuti gospodin, poduzetnik i pripadnik jet-seta, smio prihvatiti socijalni stan čak ako njegova mala kći na njega doista i ima zakonsko pravo. I to nije prvenstveno pitanje morala. Nitko, dakako, ne očekuje od poduzetnika, čovjeka kojemu je zanat zarađivanje para, da se odrekne i djelića svoje imovine u korist nekog apstraktnog moralnog principa tipa “tako bi to trebalo” ili “bilo bi fer”. Ovo je u prvome redu pitanje stila i socijalnog sluha. Jer i poduzetnici, pogotovo ako su javne osobe kao Dikan Radeljak, trebaju se ponašati politički mudro (barem to od njih očekujemo) i ne navlačiti na sebe nepotrebnu mržnju i negativne emocije. Činjenica je da je slučaj s gospodinom Radeljakom i socijalnim stanom zgranuo kompletnu javnost bez razlike i da nisam stvarno čuo nikoga tko bi njegov postupak makar i malo opravdao, dovoljna je sama za sebe. Naime, to da su ljudska bića i sebična i pohlepna nije neka novost, ali u uljuđenim zemljama, u kojima postoji nekakva duža tradicija znatnih socijalnih razlika, bogati su barem donekle razvili i strategije kojima štite javnu sliku o sebi. Otvorena pohlepa ili neprimjerena socijalna neosjetljivost raskrinkavaju se sve više kao pitanje lošeg ukusa, kao nedostatak stila i, u krajnjoj konzekvenciji, kao najvulgarniji oblik snobizma. Postoje, naime, automobili koje je bezobrazno voziti. Naravno, ako si bogat i ako uz to imaš imalo stila. Sve se više uistinu bogatih ljudi vozi u dobrim automobilima srednje klase kako ne bi upadali u oči i kako bi pokazali da je skromnost i određena doza srama ipak jedna od vrlina za koju treba duža tradicija, ozbiljno obrazovanje i elementarna socijalna inteligencija. Velika suma novca mnogima danas znači u prvome redu slobodu i mogućnost određenog životnog stila. Međutim, svako razmetanje poput Rollseva, Ferrarija ili jahti s površinom nogometnog igrališta donosi danas i određenu dozu nepopularnosti, antipatije ili čak gađenja. Nedavno mi je kolegica, koja je proputovala Indiju i Nepal, govorila o nepojmljivom siromaštvu i o činjenici da u Nepalu uzdržavanje i školovanje jedne djevojčice za godinu dana košta sto dolara. A upravo tih sto dolara može jednu takvu djevojčicu spasiti da je ne prodaju u Indiju i ne iskorištavaju kao prostitutku. Ili da je ne razrežu za organe. I kad čovjek počinje razmišljati malo u takvim relacijama, i sitost je luksuz zbog kojega, ako baš želimo, možemo imati debelu grižnju savjesti. To ako smo baš jako mazohisti. Međutim, razmetanje tajkuna stanovima, automobilima, jahtama, rođendanskim slavljima, i mi u ovoj zemlji sve više prepoznajemo kao signal lošeg ukusa. A njihovo pretvaranje da su siromašni kao svinjariju prvoga reda.
Vezane vijesti
Vlatka Pokos: Ne prepoznajem Dikana kada ga gledam u medijima
Otkako je veza Dolores Lambaše i Josipa Radeljaka dobila službenu potvrdu, bivša supruga zagrebačkog poduzetnika Vlatka Pokos suzdržavala se od bilo… Više
- Dolores Lambaša: Josipe volim te više od kavijara, lososa, guščje jetre i čokolade...
- Dolores Lambaša na facebooku čuva slike na kojima ljubi Lasića
- Dolores priznala i na Facebooku: U vezi sam s Josipom Radeljakom
Komentari
Ovaj članak nema komentara.
Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.
Najnovije
-
05.07.2012. / 10:38
Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište
-
29.06.2012. / 16:26
Šokantna i provokativna modna predstava
-
29.06.2012. / 16:20
'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'
-
29.06.2012. / 16:09
Uživajte u sekundu dužem vikendu