Srećko JurdanaČinjenica da u HDZ-u za predsjedničkoga kandidata nisu uspjeli pronaći nikoga drugog osim gospođe Jadranke Kosor – o kojoj se, osim njezinoga imena i prezimena, nema više što napisati – kod osjećajnijega analitičara može čak proizvesti i dozu tuge. Da se jedna tako stara i ugledna stranka na sceni u predsjedničkome dramoletu ne može pojaviti s nekakvim doktorom, pa makar i lažnim poput Tuđmana, to doista ponešto govori o njezinoj dekadenciji. Doktor Sanader s razlogom je zaključio kako mu je bolje da spokojno ostane premijer, jer premijer ima stvarnu vlast, negoli da se upušta u bitku za položaj predsjednika koji stvarnu vlast nema, iako mu je – doduše – ugled neizmjeran. Za razliku od njega, doktor Hebrang bi s radošću ušao u bitku za položaj predsjednika, osobe neizmjernoga ugleda kakav nesumnjivo paše uz Hebrangov lik, ali to mu nije dopustio doktor Sanader, koji ne želi u HDZ-u samome sebi stvarati konkurenciju, tj. još jednog internog uglednika bez premca.

Proizvod tog malog sukoba interesa među doktorima, odnosno ugledničke rezerve doktora premijera prema doktoru premijeru potčinjenom, zove se Jadranka Kosor zajedno sa svim svojim karakterološkim nadimcima, i o tome se – kako rekosmo – nema više što reći, odnosno napisati. Ona je tu gdje jest, tj. među kandidatima, prije svega zato jer ispred HDZ-a netko tu mora biti. Narod bi se inače mogao razveseliti činjenici da stranka na vlasti nema nikoga podobnog kao kandidata za predsjednika države, iako – ako je o narodu riječ – hrvatsku visoku politiku on odavno već ne doživljava pretjerano ozbiljno, bez obzira na povremenu bolnost njezinih posljedica po državni kolektiv.

HDZ, HDZ. . .kako je to nekad gordo zvučalo. Kad je Tuđman lupio šakom po stolu, zatresla se zemlja od Bedekovčine do Čaprazlija, od Strizivojne do Sitnog Donjeg. Avaj; nema više njegove regionalne sile. Sanader i društvo danas zazivaju demokraciju i Europu kao šamani kišu, a partija usavršava seanse kolektivnoga naricanja zajedno s njezinom predsjedničkom kandidatkinjom. Sic transit gloria tuđmaniensis*. Nekad su na izborima pobjeđivali dekretom vlastitoga politbiroa, nadmoćno institucionalizirali prijevaru i snalaženje u izmišljenoj revoluciji kao poželjne oblike egzistencijalističke inteligencije, glorificirali rudimentarno hrvatstvo, kultove gorštačke snage i lukavosti, i prijetili progonom svakome tko se usudio proturječiti toj filozofiji. Danas kao svoju karizmatsku personu ističu gospođu Suzanu*, vladaju samozatajno uz pomoć manjina i umirovljenika, a i to samo zahvaljujući činjenici što se Račan uoči zadnjih izbora nije usudio promijeniti izborne jedinice, zato da ne bi uvrijedio saveznika Tomčića koji se za seljačku podršku pokušavao izboriti akumuliranjem građana u seljake.

No, sve je to pitoreskna prošlost, a budućnost bi se – prema nekim nagovještajima – ponovno mogla personificirati u spomenutima Račanu i Tomčiću. Prema zadnjoj anketi Nacionala njihova koalicija za jedan postotak nadmašuje HDZ, što je dakako interna vijest sezone. Dođe li im još HNS (dramatično pojačan LS-om i Librom), kraja im nema. Situacija je toliko oraspoložila Ivicu Račana da je u razgovoru za Nacional skromno izjavio kako će, zatreba li, ponovno postati premijer. Bravo; promatrač mora priznati da je vjerovao u njega i kad je rezolutno tvrdio suprotno: da premijer nikada više biti neće. Zbilo se to nakon artificijelnoga izbornoga poraza njegove koalicije. “I dalje ću voditi stranku”, rekao je, “ali gotovo je s visokim državnim dužnostima”.

Političar lišen velikih opterećenja principima stavove, međutim, prilagođava razvoju događaja, a po toj sposobnosti Račan je u redovima hrvatske nomenklature odavno već legenda. Njegovoj kineskoj strpljivosti, apstraktnome neizjašnjavanju u trenucima kriza, kroničnome preživljavanju na sceni i opreznome vrebanju svoga trenutka divili su se svojedobno i drugovi iz komunističkoga miljea, a na tom planu on danas i HDZ-u suvereno drži lekciju. U penziju je u međuvremenu otprašio nestrpljivo samouvjerenoga Dražena Budišu i zamijenio ga Zlatkom Tomčićem, osobom srodnih političko-karakteroloških svojstava. Formula je slična: SDP pokriva sferu građanskoga univerzalizma i “socijalne pravde”, HSS kontrolira nacionalno-rudimentarnu zonu, fingirajući usput ekstremnu zabrinutost za seljačke probleme. HNS i društvo, koji su također tu negdje, postali su supstitut za ono što se u razvijenijim demokracijama naziva liberalima: zastupnici interesa potkoženo-slobodoumne klijentele.

Glasačka dekadencija HDZ-a proizvod je u prvome redu ekonomskoga stanja u državi. Valuta je stabilna, ali cijene skaču dramatično. Pronaći nekakav posao u Hrvatskoj je postalo umijeće. Mnogi mladi ljudi lutaju ulicama ne znajući što bi sa sobom, i s mješavinom bijesa i rezignacije promatraju djecu novih bogataša koja se razbacuju novcem lumpajući po ultraskupim klubovima i na raskalašnim “partyjima”. Socijalne razlike na rubu su društvene podnošljivosti. Bogata eksploatatorska kasta – koja se velikim dijelom razvila na političkoj servilnosti prema Tuđmanu i njegovim adlatusima* – ostvaruje ekstraprofite držeći radnike na “minimalcima”, bez značajnijih kontrolnih i socijalnih mehanizama države. Cijene stambenoga prostora prilagođene su mogućnostima zapadnoeuropskih rentijera i građevinska mafija svaki pedalj zemlje u pojedinim gradovima i na obali nastoji pretvoriti u svoje vrelo brze zarade, na obazirući se na arhitektonsku devastaciju države i generalno urušavanje kvalitete života koje proizvodi ta ubrzana, divlja ili poludivlja izgradnja. Pretvarajući se u “raj” za inozemne bogataše, Hrvatska postupno postaje ekonomski pakao za većinu vlastitih građana.

HDZ nema adekvatno rješenje za opisanu situaciju, i dio građana okreće se po automatizmu “socijaldemokratskoj” varijanti, odnosno panu* Račanu i kolegama, bez obzira na to što ni oni rješenja nemaju.

STUPAC TJEDNA: ŠKEGRO I NJEGOVA “TREĆA SREĆA”

Borislav Škegro podigao je ogromnu buku oko činjenice da njegov ad hoc konzorcij “Treća sreća” – u koji su bleferski uključene i mnoge hrvatske firme zato da se stvar prikaže kao “nacionalni poduhvat” – nije prošao na natječaju za treću mobilnu mrežu u Hrvatskoj. Najavio je žalbu Europskoj komisiji, a može se požaliti i Ottu von Habsburgu, državnome pravobranitelju, sindikalnim povjerenicima, Jadranki Kosor, Kofiju Annanu ili čak samoj Upravi briselskoga Gradskog vodovoda.
Škegrin bijes psihološki je razumljiv: nije dobio Sunčani Hvar, a sada ni treću mrežu, i smisao njegovoga imenovanja za upravnika investicijskoga fonda Questus postaje prilično nejasan. Na drugoj strani, Škegro je najmanje pozvan da u Hrvatskoj bilo kome drži lekcije oko natječajnih procedura i odluka. Kad je svojedobno za Tuđmana i Pašalića vodio natječaj za prodaju Večernjeg lista, komisiji je odluku samostalno nametnuo za pet sekundi, proglašavajući najpovoljnijom ponudu nepoznatoga fonda iz ezoteričnoga otočja, iza kojeg se skrivao HDZ. I on se sad poziva na nekakvo poštenje… Bolje mu je da šuti i trpi.