Antun Iveković (Foto: Mirko Cvjetko)Ciklus "Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj" na petom je ovosezonskom koncertu, u ponedjeljak 12. ožujka, predstavio zagrebačkog gitarista Antuna Ivekovića (1992.). Obrazovni put devetnaestogodišnji je mladić započeo u Osnovnoj glazbenoj školi Rudolfa Matza, u klasi profesora gitare Predraga Krajnovića, nastavio u srednjoj Glazbenoj školi Pavla Markovca, u klasi profesora Danka Jukića, a pretprošle je godine, kao maturant zagrebačke V Gimnazije, upisao i studij gitare na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu, u klasi gitarista i profesora Istvána Römera. Uz brojne nagrade i priznanja s međunarodnih natjecanja (Split, Gorizia, Nikšić) važno je spomenuti i rezultate s državnih natjecanja - 3. nagrada 2005., 2. nagrada 2009., te 1. nagrada skupa s onom Dekanovom Muzičke akademije 2011. godine. - koji pokazuju dobro ugođen razvoj Ivekovićevog talenta.

Programsku glavninu dvodijelnog koncerta činile su Sonatine Lennoxa Berkeleya (1903.-1989.), britanskog skladatelja francuskog skladateljskog stila, i Frederica Morrena Tórrobe (1891.-1982.), španjolskog skladatelja, dirigenta i tradicionalista zaslužnog za uvođenje specifične glazbeno-scenske vrste, zarzuele, na svjetsku pozornicu. U svojim izvedbama Iveković je pokazao radost muziciranja, dorečenu tehniku, izniman osjećaj za agogičke nijanse i glazbenu strukturu djela, a u rijetkim i šarmantnim netočnostima nije skrivao zanos i poticajnu tremu.

Lijep je bio i podsjetnik na skladbu domaćeg autora Borisa Papandopula čiju smo izvrsnu Dodekafonsku studiju već imali prilike čuti u nastupu Domagoja Paukovića, prije nepuna četiri mjeseca u istom koncertnom ciklusu. Visoke izvedbene zahtjeve kratke dvanaesttonske studije, koju je duhoviti autor nazvao ¨...za razbibrigu¨ (možebit i po uzoru na Mozartovu Sonatu u C-duru, KV 545, ¨za pocetnike¨), Iveković je ozbiljno shvatio i upravo ovdje dosegnuo interpretacijski vrh večeri. S jednakim su žarom bila izvedena i kratka djela Napoléona Coste (Rondo iz op. 48), Manuela M. Poncea (Tema s varijacijama i Finale) i Agustína Barriosa (Chôro de Saudade / Valcer br. 3) koja su se dobro uklopila u Ivekovićevu odabranu cjelinu, te poslužila (i) kao estetski okvir opsežnijim Sonatinama.

Ponosni na sina, učenika, kolegu i prijatelja, te na poslijetku i glazbenika rastućeg značaja, svi su se u dvorani predali burnom pljesku i čestitkama Antunu Ivekoviću kojem se, uz malo sreće i nešto više ustrajnosti u samokritičnom i poticajnom radu, sprema vrlo skori ulazak u elitne gitarističke krugove.