Objavljeno u Nacionalu br. 468, 2004-11-02

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Mesić i suptilna pitanja živaca

...

Srećko JurdanaSrećko JurdanaU stvaralačkome zanosu predsjedničke kampanje Stipe Mesić u zadnje vrijeme za nijansu prečesto daje izjave koje publici mora naknadno objašnjavati, dopunjavati ih, opovrgavati njihovo “pogrešno tumačenje” i “zlonamjerne interpretacije”, i davati im “ispravno tumačenje”, lišeno pridodanih “zlih namjera”. Kod promatrača se, uglavnom, kristalizira dojam da predsjednik – u postupnoj eskalaciji bitke za opstanak u Vili Zagorje – ne drži suverenu kontrolu nad nijansama svojih javnih istupa, da nije uvijek jasan i egzaktan i da novinarima i oponentima ostavlja suviše slobodnoga prostora za naknadno manevriranje s onim što je rekao. Dočekuju ga, dakako, “na nož”. Pojedini novinski naslovi sukcesivno ističu stavove koji ga mogu kompromitirati, a politička konkurencija hvata se – prilično razumljivo – za te senzacionalističke naslove i promptno pokušava na njima profitirati.

No, to je Mesić u trijumfu svoje ambivalentnosti. Elokventna i promišljena komunikacija s medijima nikada nije bila jača strana njegove političke psihologije, i situacije u kojima mora samome sebi skakati u usta kod njega su nešto poput prirodne pojave. Proučimo fakte. Za Jadranku Kosor, svoju glavnu protukandidatkinju, nedavno je na radiju izjavio kako gospođa ne pripada izvornim hadezeovcima (kao da je to njegov problem), i kako se stranci priključila zato jer je u njoj, tj. u Tuđmanu, “tražila oca”. Činjenica da se gospodina Mesića razlozi kasnoga pristupanja Jadranke Kosor HDZ-u uopće ne bi trebali ticati – jer HDZ na predsjedničkim izborima nastupa kao njegov protivnik – u aktualnome kontekstu manje je značajna od činjenice da se on ovdje upustio u razmjerno neprilično, trivijalno i pomalo nedžentlmensko psihoanaliziranje.

Koliko je javnosti poznato, Jadranku Kosor otac je napustio dok je bila dvogodišnje dijete, i može se pretpostaviti da je ta situacija kod nje ostavila neugodne uspomene i određene traume. U svakom slučaju, epizoda o kojoj je riječ pripada sferi intime i nije nešto što bi se trebalo javno eksploatirati u političkoj borbi, irelevantno od činjenice da Mesić diskreditiranjem HDZ-ove kandidatkinje želi pridobiti dio HDZ-ovih glasača za sebe. Gospodin Mesić je u naknadnoj elaboraciji izjavio kako nema nikakvoga razloga za ispriku pošto je gđa Kosor svojedobno sama istaknula da je “u pokojnome Tuđmanu prepoznala oca”, i da se on referirao samo na tu njezinu intimizaciju s vođom stranke kojoj se priključila pet godina kasnije od “barakaša”. Bez obzira na te njezine rane ulagivačke izjave i političko-psihološke identifikacije koje su Tuđmanu konvenirale, čovjek sa stilom izbjegavati će bilo kakav diskurs koji bi se mogao shvatiti kao aludiranje na traumatska obiteljska iskustva svoga oponenta. Čovjeka se ne udara tamo gdje je biološki najslabiji. To je unfair* ponašanje, a stvara i negativne efekte kod sofisticiranije publike.

Stil, međutim, to je Mesićev kroničan problem, kao i odnos prema ljudima. Njegova komunikativnost prilagođena je razmjerno provincijalnome doživljaju svijeta, komentari su mu improvizirano utilitarni, usiljeno domišljati i često proturječni, a ljude – protivnike ili saveznike, svejedno – voli tretirati prije svega kao alatke ili instrumente u borbi za vlastitu društvenu poziciju. Jadranka Kosor hladno je uzvratila Mesiću da je “prerano počeo gubiti živce”. Na neki način, možda je u pravu. Interesi su za njega primarni, etika sekundarna, i takav stav odvodi ga u eskapade. Jedna je stvar ironizirati njezino jednodimenzionalno patetično ponašanje pridijevanjem raznih komediografskih nadimaka – što je već opće mjesto u hrvatskoj javnoj komunikaciji – a potpuno druga i etički kontradiktorna u propagandnu funkciju postavljati njezine kompleksne situacije iz djetinjstva, pa makar samo u neizravnome kontekstu njezinoga odnosa prema Tuđmanu.

Kad je riječ o Mesićevom ukupnome ponašanju u uvodu predizborne kampanje, ni njegova nedavna – novinski vrlo eksponirana – diplomatska izjava da “Hrvatska nikada nije ratovala s Crnom Gorom” ne govori mu pretjerano u prilog. Oponenti u rasponu od Tereze Kesovije (koja je začudo još uvijek u Hrvatskoj, iako je već dvadeset puta odlazila zauvijek) do Jadranke Kosor odmah su ga napali “na pasja kola”, i Mesić je i ovdje bio prinuđen na dodatne demantije i objašnjenja samoga sebe: “Nisam rekao da nije ratovala s Crnom Gorom, već sam rekao da Hrvatska sa Srbijom i Crnom Gorom nikada nije ratovala do zadnjega rata kojeg je izazvao Milošević, i u kojem se mora individualizirati krivnja…” Itd. Sve su to potpuno nepotrebne komplikacije vlastitoga položaja u formi složenoga ponavljanja dobro poznatih fraza, koje predsjednika kontinuirano guraju u obranaške stereotipe i defanzivu.

Hrvatska je danas u nekoj vrsti strateškoga savezništva s Crnom Gorom i ne odgovara joj pretjerano opterećivanje nedavnom prošlošću, ali ta prošlost je bila previše surova da bi se mogla jednostavno izbrisati diplomatskom benevolentnošću. Ratovalo se, ginulo se, rušilo se, Crna Gora je zajedno sa Srbijom napala Hrvatsku ne samo zbog Miloševića nego i zbog kolektivnoga fanatizma koji se pojavio kod dijela njezine populacije. U međuvremenu je došlo do nekih isprika, promjene odnosa, pomirenja i normalizacije, i iz Mesićevog aktualnog rakursa – kad se kod kuće bori za novi mandat – bilo bi najracionalnije da o tim stvarima privremeno prestane javno prodavati svoje dobrohotne nivelističke teze, jer one na razvoj hrvatsko-crnogorskih odnosa nemaju prevelikog utjecaja, ali zato su kvalitetna hrana za sve one koji ga žele maknuti s Pantovčaka.

I taj se fenomen, međutim, vjerojatno može uvrstiti u suptilna pitanja sposobnosti procjene u kritičnim situacijama, tj. u problem živaca koji – kad je o borbi za vlast riječ – uglavnom postaju napeti kao žice na električnoj gitari.

STUPAC TJEDNA: ZDENKO RUNJIĆ

Umro je Zdenko Runjić, još razmjerno mlad, veliki autor suvremene dalmatinske pjesme. Koliko je poznato, imao je nesreću da mu je streptokinaza, primijenjena kao terapija protiv srčanoga infarkta, izazvala niz izljeva krvi u mozak. Dokazao je sa serijom svojih emotivnih hitova*, vezanih za more, da se u hrvatskoj popularnoj glazbi može trijumfirati i ako nisi kroničan proizvođač “ljige” poput Tončija Huljića i mnogih drugih.

Vezane vijesti

17 godina mojih značajnih rezultata

17 godina mojih značajnih rezultata

Prihvaćam što će za moju smjenu glasovati i oni koje sam prije nekoliko mjeseci uključila u HDZ, to je politička realnost, poručila je danas Jadranka… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika