Veljko BarbieriDanašnja priča je priča o djetinjstvu. Napisana po predlošku jednog davnog putopisa Tina Ujevića. Pokušajte je slijediti osjećajući namirnice umjesto riječi, prateći miris i okus jela umjesto njegovih stihova. Ova priča neće stoga pripovijedati o onom zrelom Ujeviću koji ? noćas umire od ljepote, niti onome kojemu su riječi ? crne od dubine. Ova priča je priča o povratku u “Malena mjesta srca moga”, ili kako je sam zapisao u svom autobiografskom zapisu “Vrgorac i Makarska?: “Rodio sam se u Vrgorcu?, na dan 5. jula 1891, i nagađam da je bila subota, oko pet sati izjutra… Rodio sam se u kuli Cukarinovića koja je 1912. trebala zbog trošnosti biti oborena… Malo čega se sjećam iz najranijeg djetinjstva. Trebalo je vremena da me naviknu i prisile da nosim hlačice; bolje sam se osjećao kao Ahil na Lemnosu… Danas mi sve to zvuči fantastično kao priča i jedva vjerujem. Znam da je u Vrgorcu bilo mnogo zmija, jedna me duga i sigurno neotrovna uplašila pred samom kućom, bosonoga, te me majka za ruku potegnula kroz prozor. Plašila me i onda neka Polićeva perad koja je gakala po dvorištu…”

I tu prekidam prvi citat. Naime, za nedavnog posjeta Vrgorcu u kojem sam s Davorom Šarićem snimao dokumentarac o sličnoj temi, dobro sam promotrio Tinovu kulu, to već mitsko mjesto njegova rođenja, visoku utvrdu koja je tih dana bila pokrivena skelama, kao da je učvršćuju da se ne bi srušila, kao onda davno, još u pjesnikovu djetinjstvu. Pa sam iza komina današnjeg vrgorskog restorana “Tin” zavirio iza ograde i pogledao zapušteni prostor odakle je iz nekog nestalog bunjišta i kokošinjca malog Ujevića strašila ona Polićeva perad. Pretpostavljam posebno ratoborni pijevci, ali i tuste kokoši koje je, pripremljene ispod peke koja je žarila na obiteljskom ognjištu, ispečene na stari način Zagore i Zabiokovlja, Tin vjerojatno morao probati u djetinjstvu.

No uskoro se odigrala velika promjena. Obitelj Ujevića, kada je pjesnik mogao imati oko pet godina, preselila se u Imotski, iz malog Vrgorca, koji je pretačući se u sjećanje još vonjao po starim kominima. I to jedne bistre noći, truckajući se u diližansi po makadamu planinskih putova, po srebrnom mraku zasjajenom od, kako sam piše, mjeseca koji je odskakao nad kakvom šumom. U Imotskom je Ujević upoznao razvijeno trgovačko i obrtničko središte Dalmacije, vidio velike i prpošne kamene kuće imotskih trgovaca i veleposjednika, u kojima je odzvanjao život, potpiren velikim bučnim sajmovima na kojima se mogla kupiti i tusta kokoš ili pijevac, omiljena perad za imotske blagdanske dane. Od nekad brojnih recepata za pripremu ove domaće ptice, posebnu pažnju privlači jelo neobična naziva ? Kamina punjena kokoš, koje je opisala u svojoj vrsnoj knjizi o tradicionalnoj imotskoj kuhinji “Imotski na pjatu” gospođa Maja Nikolić, jedna od posljednjih dama koje su svoje uspomene upisale podjednako u riječi kao i u već gotovo iščezla jela. Ipak, budući da je Tinov otac učitelj bio iz okolice Krivodola i Runovića, a pjesnik je sam zapisao ? Dok sam boravio u Imotskom, dobro sam upoznao njegovu okolicu… polja, jezera, ledene vodene tokove, po kojima mogu zaključiti da sam vidio Runoviće, ovaj mali gastropjesnički putopis podupire pretpostavku da je Tin češće kušao tradicionalnog pivca na lešo, s purom prokuhanom u vlastitoj juhi, na način kako se još i danas priprema u kraju odakle je potekla obitelj Ujevića, nego zahtjevna građanska imotska jela, koja su krasila stolove nekad bogatoga grada. Ali nije kod Ujevića bilo ni volje, ni vremena za razmišljanje o jelu. Ne u tom najranijem razdoblju njegova života kada je sjećanje gutalo samo slike i sjene, uz pokoji miris koji se provukao u pamćenje, kao priprema za novo, opet presudno putovanje. Tada težak put od Imotskog do Makarske. Biokovo i njegovu surovu monumentalnu ljepotu mogao je već upoznati u Vrgorcu i Imotskome, ali njegov osobni pogled na svijet otvorio mu se tek u Makarskoj, gradu u kojem je pohađao osnovnu školu i kojem će ostati privržen i kada ga jednom zauvijek napusti. ? Moje buđenje, moj unutrašnji život počinje dakle u Makarskoj. Makarska me uči da život i prirodu osjećam pjesnički, da o sebi mislim lirski i introspektivno psihološki. Upamtimo, tada sam bio još vrlo mali.., no more mi je reklo prvu riječ… more me uvelo u neku erotiku unutrašnjeg života… i osjećao sam se kao kakav Rousseau dječjega svijeta.

Takav Tin išao je u školu s mojim nonon i oni su po pričanju moga najdražeg pretka prijateljevali, pa i posjećivali jedan drugoga. Tu u nekadašnjoj kući moje obitelji, na Kačićevu trgu, na kojem je mali Tin oborio na tlo nekog Kazimira Filipovića, razrednog nasilnika, pjesnik je vjerojatno probao kokoš na starinski, jelo koje je desetljećima kasnije za nas znala pripremiti i moja none, budući da je ponekad, u tim davnim vremnima, kada bi to strogi Tinov otac dopustio, ručao i u našoj tadašnjoj obiteljskoj kući. O tom prijateljstvu i o toj na starinski pripremljenoj kokoši, nije ovaj veliki pjesnik ostavio nikakvo svjedočanstvo. Jednostavno se jednom digao sa stola, pa je uz onaj kukurijek iz vlastitih stihova i vlastita djetinjstva krenuo na svoje završno putovanje, kroz svjetlo i tamu, uz bocu vina i ponekog skuhanog pijetla. – I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,/ I sni su naši sami iz zajedničkog vrela,/ I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,/ I sebični pečat jedan nasred čela./

RUNOVIČKI PIVAC NA LEŠO
U vodu potopite oguljenu kapulu, mrkvu, korijen od selena i petrusimul, sol i nekoliko zrnaca papra, na kraju ubacite u lonac očišćenog domaćeg pijevca, pa sve zajedno dugo kuhajte dok pijevcu meso sasvim ne omekša. Tada procijedite juhu i odvojite nekoliko decilitara u kojima skuhajte domaću puru. Služite posebno juhu od pivca, a posebno pivca na lešo s purom.

MAKARSKA KOKOŠ NA STARINSKI
Domaću kokoš preko noći potopite u pajc od kvasine, vina i vode, u koji ste ubacili na kolutove sjeckanu mrkvu, kapulu, selen i petrusimul, uz lovorov list, ružmarin i nekoliko zrnaca papra. Sutradan izvadite kokoš iz pajca i isijecite na komade. Na maslinovu ulju prvo u posudi pirjajte procijeđeno povrće iz pajca, a onda dodajte komade kokoši i tušite sve zajedno, podlijevajući obilato crnim vinom i čašicom prošeka. Kad meso omekša, izvadite ga iz posude, procijedite i protisnite povrće, pa sve zajedno i meso i povrće vratite u umak od pirjanja te još malo kuhajte s nekoliko listova svježeg ružmarina i majčine dušice. Kad sve potpuno ugusti, služite s domaćim makarunima.

SALATA OD KOKOŠJIH PRSIJU
Skuhana ili pečena kokošja prsa izrežite na kockice i pomiješajte s kiselim kapulicama, mjericom kupina, na kockice izrezanim paškim sirom i komadićima suhih pomidora. Posolite i popaprite po želji, pa sve promiješajte zajedno s nekoliko žličica balzamove kvasine. Prije služenja pustite salatu da odstoji u hladioniku sat, dva.