IlustracijaIzvršni direktor londonske podružnice Goldman Sachsa Greg Smith objasnio je prošle srijede u kolumni u New York Timesu razloge svog odlaska iz jedne od najvećih investicijskih banaka na svijetu. Rekapitulirajući svoju 12-godišnju karijeru - prvo kao pripravnik za vrijeme studija na sveučilištu Stanford, zatim deset godina u New Yorku i konačno u Londonu - Smith je opisao i promjenu kulture na Wall Streetu koja je postala "otrovna i destruktivna", pri čemu je brigu za interese klijenata u potpunosti zamijenila briga o zgrtanju što veće količine novca. Smith izražava svoje razočaranje u tvrtku koja je posve skrenula sa 143-godišnje tradicije timskog rada, integriteta i djelovanja u korist korisnika i počela slijediti logiku profita s kojom se on više nije u stanju poistovjetiti. Kao sudionik u procesu regrutiranja novih zaposlenika i mentor brojnih studenata koji su se kandidirali za posao u banci, tvrdi da više nije u stanju "pogledati studente u oči i reći im da je ovo sjajno mjesto za rad".

Koliko novca?

Kao savjetnik nekih od najvećih svjetskih fondova, s klijentima čija ukupna imovina vrijedi više od trilijun dolara, a koje je po vlastitim riječima uvijek savjetovao najbolje što je mogao čak i ako je to značilo manje novca za tvrtku, Smith optužuje Goldman Sachs za radikalnu izmjenu kriterija vodstva, koje je nekada značilo "imati ideje, davati dobar primjer i činiti pravu stvar", dok se danas svodi isključivo na donošenje dobiti tvrtki, čak i ako to zahtijeva besramnu manipulaciju klijentima na samom rubu zakonitosti. Opisuje sastanke oko prodaje izvedenica gdje se "ni jedna jedina minuta ne posvećuje pitanjima o tome kao možemo pomoći klijentima. Radi se samo o tome koliko novca možemo od njih izvući". Svjedoči i internim razgovorima i e-mail prepisci među direktorima u kojima se klijenti nazivaju "marionetama" te najčešćem pitanju koje mu postavljaju mlađi suradnici: "Koliko smo novca izvukli od klijenta?", uspoređujući to sa svojim prvim iskustvima koja je stjecao kroz naporan rad i učenje; današnji Goldman Sachs, žali se, svodi se samo na što brži i lakši uspjeh - "prečace, a ne na postignuća".

Sinonim za pohlepu

Smithova kolumna snažno je odjeknula na Wall Streetu, već potresenom financijskom krizom koja je potaknula velike banke da se ponovo počnu zaklinjati na vjernost klijentima ne bi li vratile njihovo povjerenje. Glasnogovornik Goldman Sachsa reagirao je već isti dan izrazivši neslaganje sa stajalištima iznesenima u kolumni, no javnost još pamti sudsku tužbu iz 2010. godine u kojoj je ta banka optužena za prijevaru zbog prodaje rizičnih hipotekarnih vrijednosnica pri kojoj je prešutjela klijentima ključne podatke o mogućim gubicima. Slučaj je dodatno učvrstio opće nepovjerenje u Wall Street koji je oduvijek bio sinonim za pohlepu, no, kako je rekao Gus Levy, čelnik Goldman Sachsa od 1969. do 1976. godine, prednost nad kratkoročnom ima durogočna pohlepa u sklopu koje se dobit stvara u suradnji s klijentima, a ne na njihov račun. Desetljećima kasnije Wall Street je u odnosu na njegove riječi mutirao do neprepoznatljivosti. Procvat trgovanja za vlastiti račun 1980-ih godina doveo je do razvoja "kratkoročne pohlepe" i sustava u kojem, prema profesoru korporativnog upravljanja Charlesu M. Elsonu sa sveučilišta u Delawareu, profiteri dominiraju nad savjetodavcima. Uslijedio je drastičan porast plaća i bonusa izvršnih direktora financijskih institucija koji su između 1980. i 2005. godine porasli za 70% više od prosječnih plaća u svim drugim sektorima.

Moralno bankrotirani bankari

Sada bi se taj kratkoročni mentalitet mogao obiti Wall Streetu o glavu jer su banke prisiljene odreći se trgovanja za vlastiti račun, sve manje vrhunskih studenata sanja o karijeri u financijama, a bijes javnosti izražava se kako kroz pokrete poput Occupy Wall Street tako i kroz sve veće nepovjerenje klijenata u investicijske tvrtke, koje je sa 26% iz 2008. godine lani naraslo na 41%. Stoga Smithovo bombastično upozorenje dolazi u pravi čas kako bi motiviralo raspravu o nužnoj promjeni načina razmišljanja na Wall Streetu. On u zaključku svoje kolumne podsjeća da banka bez klijenata ne može opstati i da se kultura mora vratiti u Goldman Sachs, a "moralno bankrotirani ljudi" iskorijeniti koliko god novca im donosili, jer se tvrtka čija je jedina motivacija zarada neće moći još dugo održati na životu.