Srećko JurdanaZanimljivih zbivanja u Hrvatskoj ne manjka. Ne samo da je Vesna Škare-Ožbolt, ministrica pravosuđa i šefica jedne stranke, imenom DC, svečano najavila kako se neće kandidirati za predsjednicu države, nego je i Severina Vučković – predvodnica pokreta hrvatskih seksualnih prosvjetiteljica – preko suda publici još jednom skrenula pažnju na svoj ljetni popularno-pedagoški video proizvod s kojim se još uvijek nadahnjuju generacije. Na jednoj strani, nacija se suočava s namjernom ženskom apstinencijom od najviših političkih funkcija: za gospođu Škare-Ožbolt predsjednički izbori “nisu najvažnija stvar u hrvatskoj politici”. Važnije je “razvijati stranku”, moćnu kakva već jest. Na drugoj, suočava se i s nekom vrstom ženskoga prosvjeda protiv druge forme apstinencije: gospođa Vučković hrabro se bori za svoja kongenitalno-koitalna prava, kao i za slobodu da se ona sineastički distribuiraju urbi et orbi* ali uz stvaranje dojma kako se to radi protiv njezine volje.

Nacionalne fikcije prije svega

Teško se odlučiti što je u navedenim primjerima dramski intrigantnije: odluka Vesne Škare-Ožbolt da ne bude predsjednica iako je za predsjednicu nitko ne bi izabrao, ili sudsko-medijsko raspravljanje o “intimi” Severine Vučković. Kad je o potonjoj riječ, da se autora ovoga teksta slučajno nešto pita, založio bi se za oficijelno televizijsko emitiranje Severininog filma – možda u nekoj dramskoj pauzi unutar Vile Marije, ili u kontekstu reportaže o događajima u Saboru – uz prethodnu ispriku i honorar autorici i poruku publici da se referendumom izjasni zaslužuje li taj “uradak” javnu prezentaciju, ili mu treba dramska dorada. Severina bi dobila dvostruku satisfakciju: pokazala bi publici sve ono što želi da publika kod nje vidi, ali uz novu mogućnost da se na sudu prikaže kao “žrtva” neprincipijelnih voajera.
Osim na planu ženskih pitanja, u Hrvatskoj ponovno nešto vrije i oko transkripata. U Saboru je Ante Đapić – uvijek negdje u prvim foteljama kad treba ratovati za naciju – energično zatražio osnivanje specijalne komisije koja će ispitati okolnosti pojavljivanja Tuđmanovih razgovora u javnosti. Kako su došli u novine, kako su došli u Haag, nije li ih netko preradio, falsificirao, i tome slično. Uz Đapića ovdje stoje i neke druge “zdrave snage”, koje ga ističu kao svoga pjevačkoga frontmana*. Cilj je, dakako, iznova prokazati Stipu Mesića kao odavatelja državnih tajni i ugrožavatelja nacionalnih interesa sublimiranih u svetoj nedodirljivosti moralne čistoće hrvatskoga rata za nezavisnost (poznatog kao domovinski rat). Ako je Tuđman već bio dvolična figura, “strateg” i prekrajatelj mapa koji od 1991. do 1995. nije učinio ni najmanji politički ili logistički napor da se na terenu evakuiraju i zaštite najprije hrvatski, a zatim i srpski civili, to ne znači da građani, narod i međunarodna zajednica moraju sad raspravljati o njegovim ciničnim vizijama u kojima ljudi ne znače ništa a država znači sve. Nacionalne fikcije prije svega; o činjenicama ćemo govoriti za pedesetak godina, kad nas više ne bude.

Balkanski ideološki tabui

Tendencija prema fabriciranju historije i držanju sudbinski važnih dokumenata pod čvrstim ideološkim nadzorom u Hrvatskoj ima tradiciju koja se ponekad realizirala na bizarne, za građanski doživljaj svijeta čak brutalno uvredljive načine. Kad je umro Miroslav Krleža, neki njegovi neobjavljeni zapisi spremljeni su – po njegovoj želji – u sef Akademije uz oporučno upozorenje autora da se mogu objaviti za dvadeset godina. Već nakon par tjedana u Akademiju je provalila Udba i ukrala te Krležine zapise, koje na tajnome mjestu čuva do danas. Osim bivše policijsko-političke elite, nitko živ ne zna što je Krleža u njima pribilježio o svojim utjecajnim suvremenicima, od Broza naniže, premda bi to mnoge ljude vjerojatno zanimalo.
Stipe Mesić je, otvoreno govoreći, čovjek koji je prekinuo s tom balkanskom policijskom praksom tretiranja bitnih političkih i povijesnih činjenica kao prvorazrednoga ideološkoga tabua. Zahvaljujući njemu, u javnost su izašli neki podaci o Tuđmanu koji dotičnoga predstavljaju u realnome svjetlu i drastično se konfrontiraju s njegovom mitomanskom aurom. Tuđman je determinirao naše živote; po nekima, ukrao je građanima deset godina normalne egzistencije, s nepotrebnim UNPROFOR-om, ratom koji je proširio na Bosnu i umjetno ga produljio gotovo do kraja devedesetih, toleriranjem neciviliziranih formi ratovanja nekih ljudi pod njegovom komandom, legaliziranom pljačkom koju je proveo u državi i teškim socijalnim i psihološkim raskolom koji je proizveo u traumatiziranoj naciji. Podaci o tome moraju izaći van, i Mesić je zadnjih dana s čvrstim razlozima izjavio: “Narod ima pravo da zna istinu”.

Čuvari svetog Grala

Doista, nema pozvanijih od Đapića i njegovoga partijskoga “nestranačkoga” suborca Slavena Letice da se promoviraju u čuvare svetog Grala, odnosno Tuđmanove arhive. Kao Tuđmanov savjetnik, Letica je devedesete – među ostalim, za novac – pustio u novine zapis razgovora s (tadašnjim srpskim ideologom) Jovanom Raškovićem. Rašković je u javnosti nastupao kao rigidan borac za “srpsku stvar”, ali zapravo je kao psihijatar znao s kakvim mentalitetima ima posla, i to je nedvosmisleno rekao Tuđmanu: da mora igrati određenu ulogu kako bi smirio duhove, jer “to je lud narod”. Objava razgovora kompromitirala je Raškovića kod njegovih sljedbenika, čovjek je ubrzo umro, a Tuđman je izgubio važnu potencijalnu polugu utjecaja na egzaltirane Srbe koji su srljali u rat. I Letica se danas s tim hvali, napadajući usput Mesića. Još da se pritom preobukao u Severinu, u borbi za Pantovčak ne bi mu bilo kraja.

STUPAC TJEDNA: BULE* U BULI*; ZASTUPNIČKI DODACI

Gospodin Davor Butković – znanci ga od milja zovu Bule* – novinar Jutarnjeg lista koji se voli razmetati kao “najutjecajniji politički komentator u državi”, uhvaćen je u maloj egzistencijalističkoj krizi: dokazano mu je kako je od poslodavaca izvukao toliko novca da je mogao sagraditi ogromnu kuću na Pantovčaku, prijateljici kupovati automobile i usput tričavih dvjesto pedeset tisuća eura uložiti u opskurne poslove u Pragu, povezane s diplomatskim skandalima. Kako se to postiže? – pitat će netko. Jednostavno. Po svoje mišljenje treba otići gazdi, pa u komitet, pa u ambasadu, pa opet kod gazde uskladiti stavove, objaviti “komentar” kakav se nadležnima sviđa i na kraju ispostaviti račun, znajući da love* za raspodjelu ima pod uvjetom da njezine kontrolore uvjeriš u svoju korisnost. Ako pritom još glumiš da si veliki poznavalac vina, stvar djeluje posebno šik*.

* * *
“Nezavisnim” saborskim zastupnicima dodijeljeno je navodno – uz plaću – par desetaka tisuća kuna mjesečno za specijalne životne troškove, i to je u redu. Ako se u zemlji već ne može živjeti od ekonomije, neka se zna da barem u politici postojano cvjetaju ruže.