IlustracijaU svom najjednostavnijem obliku je poslovanje neke normalne banke vrlo lako shvatljivo: ljudima koji joj povjere novac na čuvanje, ona isplaćuje relativno niske kamate. A od onih koji u njoj novac posuđuju banka naplaćuje znatno veće kamate. Razlika između tih kamata tvori dobit banke. Slijedeći ovaj poslovni model, banke su širom svijeta dobro živjele - stoljećima. Ali s vremenom je taj model nadograđivan i obogaćivan. Banke su se počele baviti poslovima upravljanja imovinom, trgovinom vrijednosnim papirima ili financijskim praćenjem fuzioniranja različitih firmi odnosno preuzimanja jedne od strane neke druge.

Dok je u Sjedinjenim Američkim Državama sve do 1999. na snazi bilo vrlo jasno razgraničenje između klasičnih poslovnih i novih investicijskih banaka, u Njemačkoj takvog razlikovanja nije bilo. Tu je investicijsko bankarstvo dugo vremena važilo za zanimljivije od tzv. "običnog" bankarstva, regulacija od strane nadzornih službi je bila manje stroga, a rizici su doduše bili veći, ali je zbog toga i zarada bila veća.

Bankarska želja za slobodom

Ali bankari su željeli još manje nadzora i mogućnost da uz još više rizika ostvare još veće zarade. Od 1970-ih godina su razvijani stalno novi i sve složeniji financijski proizvodi, koji su plasirani širom svijeta. Kasnije su oni bili među glavnim krivcima koji su doveli do velike financijske krize. Odjednom je naime bilo moguće kupovati tuđe dugove, osiguravati ih, prebacivati iz jednog financijskog depoa u drugi ili preprodavati ih. Postalo je moguće odvojiti sam kredit od rizika eventualnog nevraćanja posuđenog novca odnosno od oscilacije u kamatnim stopama, te se moglo čak trgovati samo tim rizicima. A na kraju se otišlo čak do točke na kojoj je na financijskom tržištu postalo moguće zaključivati oklade na vremenske prilike koje će u nekom dijelu svijeta vladati za godinu dana.

Ono što na prvi pogled izgleda kao suludi san nekog financijskog žonglera, imalo je međutim i sasvim racionalnu gospodarsku osnovu. Perry Mehrling, ekonomist sa njujorškog sveučilišta Columbia objašnjava da se time željelo perfekcionirati financijsko tržište je se "težilo smanjenju cijena pojedinih rizika i time cijene pojedinog kredita". Tako je neko vrijeme izgledalo da ovim novim financijskim proizvodima banke odlično obavljaju svoju temeljnu funkciju: opskrbljivanja tržišta svježim novcem. Takoreći preko noći je za svaku investiciju koja bi nekome pala na pamet na tržištu bilo dovoljno novca.

Dugo vremena nije bilo primjedbi

To objašnjava zbog čega dugo vremena nadzorne službe nisu imale primjedbi na ove aktivnosti financijskih institucija. A time se istovremeno može objasniti i zašto one nisu reagirale kada je postala vidljiva tendencija izmještavanja ovakvih aktivnosti u nove financijuske institucije koje službeno uopće nisu bile banke - u tzv. "banke u sjeni". Za njih su pronalažena nova imena: namjenska društva, conduitsi, investicijska društva ili hedge fondovi, samo su neki od najčešćih naziva.

Pritom je granica između poslovnih banaka, investicijskih banaka i banaka u sjeni vrlo propusna. Neposredno prije izbijanja financijske krize je čak i inače provincijalna i konzervativna njemačka banka IKB osnovala namjenska društva kako bi uz njihovu pomoć mogla sudjelovati u poslovima globalne kockarnice. Jedna od prednosti osnivanja tih novih društava je bila i knjogovodstvene naravi: rizični angažmani banke nisu morali biti proknjiženi u službenoj bilanci.

Bez obzira na sve razlike koje brojne banke iz sjene imaju među sobom, jedno je svima zajedničko: one se ne moraju držati u pravilu vrlo strogih propisa koji važe za normalne banke. "Klasičan nadzor financijskog tržišta zapravo uopće nama uvid u poslovanje banaka u sjeni", naglašava Martin Faust, profesor bankarstva na Frankfurt School of Finance. "Na ovom polju dosada nije bilo regulatornih instrumenata koji bi omogućili uvid u ukupan volumen financijskih transakcija koji se odvijaju na tim tržištima."

Ogromne količine novca

A radi se o vrlo velikim količinama novca. Prema procjenama Financial Stability Boarda (FSB), međunarodne organizacije za nadzor globalnog financijskog sustava, u listopadu 2011. je ukupan obujam poslovanja banaka u sjeni iznosio 60 bilijuna dolara, što znači 60 tisuca milijardi. To otprilike odgovara ukupnom svjetskom bruto proizvodu. Prema navodima FSB-a poslovanje banaka u sjeni čini više od četvrtine ukupnih svjetskih financijskih transakcija.

Time je obujam poslovanja banaka u sjeni danas veći no na početku financijske krize, uključujući i sve rizike po globalni financijski sustav. "Banke u sjeni špekuliraju", naglašava profesor bankarstva Martin Faust, "pa naravno da postoji i rizik pogrešne procjene". Većina poslova banaka u sjeni su tzv. arbitražni poslovi. Kupuju se i ponovo prodaju vrijednosni papiri, u pravilu uz vrlo malu zaradu. "Kako bi usprkos tome bilo moguće ostvariti značajniju zaradu, potrebno je uložiti vrlo velike količine novca", objašnjava Martin Faust.

To znači da banke u sjeni posuđuju novac od drugih i to znatno veće količine no što bi to normalne banke mogle i smjele. Uz korištenje tzv. poluge je moguće s relativno malim svotama vlastitoga kapitala ostvariti velike zarade. A ukoliko posao krene po zlu, to naravno znači i velike gubitke.

"Najveća opasnost pri takvim poslovima je da partner neke od tih banaka u sjeni padne u stečaj. To je svojevremeno bio slučaj s investicijskom bankom Lehman Brothers", kaže Martin Faust. "U tom slučaju prijeti opasnost od urušavanja čitave konstrukcije, nastaje tzv. domino-efekt."

Bijeg u banke u sjeni

Od početka financijske krize su pravila za poslovne banke u brojnim zemljama znatno pooštrena. To bi mogao biti jedan od razloga za sve veće značenje banaka u sjeni, smatra povjerenik EU-a za pitanja unutrašnjeg tržišta Michel Barnier. Po njegovom je mišljenju zbog toga potrebno sadašnja pravila koja vladaju unutar Europske unije za normalne banke, proširiti i na banke u sjeni.

To međutim neće biti sasvim jednostavno. Banke u sjeni naime tu kontrolu lako mogu izbjeći: "One djeluju širom svijeta, djelomice imaju svoje sjedište u Londonu ili New Yorku, ili na nekim izmještenim tržištima poput Cajmanskog otočja ili Bahama", upozorava Barnier. Zbog toga je uspješno reguliranje moguće samo ukoliko međunarodne nadzorne službe budu ubuduće bolje surađivale.

Na dodatni problem ukazuje šef britanske financijske nadzorne službe FSA Adair Turner. On upozorava da je vrlo teško "u potpunosti shvatiti tako kompleksan sustav". A osim toga je za uspostavljenje jasnih pravila poslovanja potrebno najprije definirati što to "banke u sjeni" doista jesu. A to je teško, jer taj sektor ne postoji "paralelno i odvojeno od normalnog bankarskog sustava", već je naprotiv s njim "duboko povezan".

Autori: Andreas Becker / Zoran Arbutina