Srećko JurdanaU sumornome kontekstu obilježavanja obljetnice pada Vukovara, na HTV-u se među ostalim pojavila kratka reportaža – puna simbolike – o sudbini djevojčice u zbjegu čija se slika, slika izbezumljenog djeteta koje je proživjelo i vidjelo užas biblijskih proporcija, razaranja, egzodus, krvoprolića i smaknuća svojih najbližih, pojavljivala u brojnim svjetskim medijima, metaforički ukazujući na moralnu i psihološku dimenziju vukovarske drame. U ratnoj povijesti suvremenoga svijeta poznata su značenja pojedinih fotografija, uglavnom slučajno snimljenih, registracija individualnih trenutaka u kojima se preko surove dokumentarističke poetike na nezaboravan način sublimirala cjelina tragedije. Fotografija vukovarske djevojčice pripada u spomenutu kategoriju velikih ratnih metafora. U njezinim užasnutim, raširenim očima i grču na djetinjem licu svijet je nepogrešivo prepoznao dubinu patnje vukovarskih ljudi, što je – dakako – izazvalo i adekvatan politički odjek. Uslijedilo je priznanje Hrvatske i drugi poznati događaji.

Hrvatska etička kontradiktornost

Televizijski prilog, međutim, opisuje i današnji status te male vukovarske junakinje. Kao odrasla mlada osoba ona živi na egzistencijalnome rubu, od skromnih prihoda svoje majke, pod kroničnim psihološkim opterećenjem ratne traume iz djetinjstva koju pokušava neutralizirati pisanjem pjesama, uz nadu da će jednoga dana u Vukovaru moći otvoriti cvjećarnicu.

Uglavnom: za nju – ranu nositeljicu vukovarske simbolike – u Hrvatskoj nema ni posla, ni subvencioniranoga obrazovanja, ni adekvatne socijalno-psihološke pomoći koja će joj otvaranjem društvenih i materijalnih prilika pokušati sanirati ruinirani ego* i vratiti samopouzdanje. Prepuštena je samoj sebi i vlastitim mogućnostima snalaženja, kao da se razvijala u građanski potpuno sređenoj psihosocijalnoj situaciji. Obrazac je poznat iz realističke književnosti i ne namjeravamo ga opterećivati dodatnom melodramatikom, ali on je svakako jedan od dramatičnih odraza hrvatske etičke kontradiktornosti. U trenutku dok je junakinja ove epizode ulazila u svoju životnu dramu, mnogi drugi junaci hrvatske nezavisnosti, koji su imali sreće i lukavosti da se ne zateknu ni u Vukovaru ni na bilo kojem drugom ratištu, hladnokrvno su materijalizirali svoje dobitke na namještenoj i dirigiranoj nacionalnoj lutriji. Spomenuta kontradiktornost kristalizirala se u kompleks koji nacija vuče već trinaest godina.

Pometanje pod birokratski tepih

Jedni su ginuli i proživljavali traume koje će ih opterećivati cijeli život, drugi su se od potucala i anonimnih birokrata pretvarali u mogule, tajkune* i “elitu”, nepostojećim novcem kupovali tvornice, kombinate, trgovačke lance, novinska poduzeća, restorane, hotele, građevinske firme, osiguravajuća društva, poslovne prostore, besplatno se i po vlastitome izboru situirali u luksuznim državnim stanovima, na rasprodaji državne imovine strancima uzimali ogromne provizije, bez kapitala osnivali banke koje su propadale zajedno s propašću staroga hadezeovskoga režima, pljačkali postojeće banke metodom tajnih ortačkih ugovora, razvijali šverc vozilima, zarađivali na preprodaji oružja, sklapali unosne opskrbljivačke ugovore s Hrvatskom vojskom. Sve je to poznato. Franjo Tuđman bio je organizator i pokrovitelj takvog sustava koji je naciju doveo u stanje teškog psihološkog raskola. Provoditi falš-pretvorbu i stvarati bogatašku kastu poslušnika u razdoblju ratnih tragedija i teške nacionalne drame kad je većina građana spremna na žrtvu za opstanak domovine, bio je to politički i sociokulturni kriminal bez premca.

Želja da se taj kriminal kazni, da se provede nekakva revizija ili poništenje pretvorbe, da se pokaže kako neka vrsta pravde na kraju trijumfira, pa makar i u ograničenoj formi, za značajan dio građana bila motivacijski faktor za uključivanje u lokalne političke procese. Na fonu te želje vlast je prije pet godina preuzela Račanova koalicija. “Istraga može početi”, pisali smo tada na ovome istom mjestu. Počela je šipak. Račan i društvo prodali su naciji “ideju pomirenja” kao prije njih Tuđman, cjelokupan fenomen pretvorbe pomeli pod birokratski tepih, za sebe naknadno uzeli dio državnoga kolača, i vlast na kraju opet komforno prepustili reformiranome HDZ-u da rješava problem koji su devedesetih proizveli njegovi ljudi. Pokazalo se da su Tuđmanovi socijaldemokratsko-liberalni kvazioponenti jednako hipokritski nastrojeni kao i on sam.

Zastara kriminala

Pretvorba sa svim svojim društvenim konotacijama u Hrvatskoj ponovno postaje tema dana nakon službenoga zaključka (glavne državne revizorice) Šime Krasić da je devedeset pet posto transakcija vezanih za promjenu državnoga vlasništva u privatno provedeno na nezakonit način. Devedeset pet posto! Samo pet posto pretvorbe prolazi državnu legalističku provjeru. I što sad? Znači li to da će se pretvorba na kraju ipak poništiti, da će pravda doći na svoje? Još jednom, šipak. Šima Krasić je – zajedno s institucijama državnoga odvjetništva – lažna heroina hrvatske potrage za pravdom. Zaključci njezine istrage u javnost se plasiraju u trenutku kad su uglavnom sva ta inkriminirana djela pravno zastarjela. Kriminal je postojao – tješi se nacija – ali nema više pravnoga načina za njegovo procesuiranje. Zataškavanje se, dakle, provodi u drugoj formi, i na snazi od sada do vječnosti ostaje Sanaderovo nedavno javno falsificiranje naslova poznate Šegedinove knjige, koji je od originalne upitne rečenice (“Svi smo odgovorni?”), u Saboru ne trepnuvši pretvorio u kategoričku tvrdnju: Svi smo odgovorni. To dakako znači: nitko, ali za Sanadera Šegedinov upitnik nije nepremostiv značenjski problem. Uvijek se može izbaciti.

STUPAC TJEDNA: SLUČAJ PULJIZ; ČETNIČKA GOSTOVANJA

Činjenica da je POA pronašla baš gospođu Helenu Puljiz – novinarku od koje se ne može saznati savršeno ništa što bi bilo obavještajno zanimljivo – kao osobu koju treba ispitati, a pritom je još i podvrgnula besramnome ucjenjivanju intimnim snimkama, govori o teškome diletantizmu i aroganciji ljudi koji tu službu danas vode. Što prije odu na druge odgovorne dužnosti, to bolje za slavnu hrvatsku špijunažu.

Ako se tisuće mladih ljudi u Zagrebu danas mogu oduševiti koncertom nekakvoga Joksimovića koji je u Beogradu svojedobno pjevao u slavu Miloševiću, onda se – u slijedu te specifične kulturologije ili “normalizacije odnosa” – publika ne treba čuditi što se na Jelačić-placu troje beogradskih studenata odlučilo fotografirati sa slikom Draže Mihailovića.