Objavljeno u Nacionalu br. 471, 2004-11-23

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Beba Julije Roberts

Ako udruženi crkveni pritisak na vlast usred predsjedničkih izbora uspije i Sabor donese zakon o zabrani pobačaja, možda će ih biti manje, ali se broj neželjene djece neće smanjiti. Bit će više neželjene djece

Zoran FerićZoran FerićU zadnje vrijeme, otkako su vjerske zajednice na dobrom putu da se udruže u borbi protiv pobačaja, muči me ozbiljan problem: želim postati . O tome obično maštam prije spavanja, kad navali nesanica. Nesanica me, nažalost, muči samo u krevetu. Inače, drugdje spavam bez problema; u zbornici, za vrijeme odmora, pred semaforima i na autocesti, u kinu, po kafićima, tramvajima, čak i na zahodskoj školjci. Općenito, u zadnje vrijeme jako mi se spava posvuda, samo ne u krevetu. I onda se protiv takve nesanice borim šarenim mentalnim slikama. U tim maštanjima već sam naslijedio 10 milijardi dolara, pronašao lijek protiv side, izumio vremeplov, bio duhovitiji od Đermana Senjanovića, patentirao perpetuum mobile, pretvorio Hrvatsku u bogatu zemlju, a Rijeku u Hong Kong, uspješno produžio penis za deset centimetara i zaposlio se kao porno glumac, svladao vještinu levitacije i bilokacije. Problem je što mi sve to brzo dosadi. Ekumenska alijansa protiv pobačaja nekako me potaknula na tu priču s Julijom Roberts. Ako udruženi crkveni pritisak na vlast usred predsjedničkih izbora uspije te Sabor izglasa takav zakon, pobačaja će možda stvarno biti manje, ali se broj neželjene djece neće smanjiti. Bit će više rizičnih ilegalnih abortiranja i, dakako, više rođene a neželjene djece. Domovi za nezbrinutu djecu bit će puniji. Onda mi je tako prošle noći palo na pamet kako bi lijepo bilo imati sposobnost seljenja vlastite svijesti u različita tijela. To je odlična tema za maštanje prije spavanja. I tako se moja svijest uselila u tijelo napuštenog dečkića koji živi u nekom domu za nezbrinutu djecu negdje na periferiji Los Angelesa. Posjedali smo po žutom tapisonu u lijepoj prostoriji punoj igračaka pa se igramo, pužemo, gučemo, izgovaramo neke slogove i borimo se s jezikom. Ima nas raznih boja, crnih, bijelih, žutih, crvenih, kao u reklami za Benetton. Klinci oko mene nemaju pojma ni o čemu, tek su na pragu života, a ja, u tijelu djeteta, posjedujem svijest i znanja četrdesetogodišnjaka. Za to vrijeme moje tijelo u Hrvatskoj se odmara i neometano hrče. Budući da je u Americi noć kad je kod nas dan, danju sam profesor hrvatskog i oženjeni četrdesetogodišnjak, a noću, dok spavam, živim kao siroče u Los Angelesu. I onda, dok se igramo, odjednom na vratima naše sobe pojavljuje se zgodna žena u svijetloplavoj haljini. Klinci oko mene, dakako, ne reagiraju. I dalje pužu i guguću, ali ja znam. Kužim igru. To je Julia Roberts. Došla je posvojiti dijete. Nije trudna, nema trbuh i odlično izgleda. I dok ona prolazi pored nas i smiješi se onim svojim lijepim velikim ustima, na onim zgodnim dugim nogama, ona zapravo bira. Svima nam je donijela darove, neke igračke, čak je i direktorici sirotišta dala ček na veliku sumu, a sada prolazi pored nas i bira. Kao sudbina. Ili kao da smo psići na tržnici. Pogleda svakog u oči i misli vjerojatno bi li mogla voljeti to dijete. Većina djece ima prazne oči, nema u tom pogledu ništa lijepo. Meni je godina i pol i prilično sam glavat. Opet sam se uselio u tijelo s velikom glavom. Mene, vjerojatno, neće izabrati ako nešto hitno ne poduzmem. Evo, već mi se približava. Ostala djeca, sličnog uzrasta, nešto natucaju, neke slogove, neki čak znaju reći teta. To im je prva riječ, umjesto mama. Julia je baš preda mnom. I umjesto teta, ili mama, ja kažem: “Zgodna žena!” Ona me gleda zabezeknuto. Onda kažem: “Odbjegla nevjesta!” Ako slučajno nije dobro čula. Zatim velim: “Leonardo da Vinci!” Tek toliko da Julia shvati da osim filmova znam još nešto. Tete se začuđeno pogledavaju, Julia mi se sada smiješi i očima, ne samo ustima. Onda prelazim na kompliciranije stvari: “Površina kvadrata iznad hipotenuze jednaka je zbroju površina kvadrata iznad obje katete.” Sad je među osobljem doma zavladala totalna konsternacija, a Julia me podiže na ruke. Nikoga još nije podigla na ruke. Znači, imam dobre šanse. Posvojit će genija. I onda me poljubi. Bože, ljubi me Julia Roberts. Prvo u obrašćić, a onda i u čelo. Za to vrijeme hrvatski profesor hrvatskog zadovoljno mrmlja u svom krevetu. Jadna Julia. Kad bi znala koga zapravo ljubi. I tako se selim u veliku kuću s bazenom, moja soba veća je od one zajedničke prostorije u domu za djecu, Julia me stalno ljubi, oblači mi neke krpice, kupuje mi igračke svakodnevno, dvije debele crnkinje hrane me cornflakesom i zobenim pahuljicama. Ja pak krišom čitam Malcoma Lowryja i Carvera. Tu i tamo Juliji kažem neku latinsku izreku i govorim na nepoznatom jeziku. Kažem da je to hrvatski. Smije se. Ne vjeruje mi. Misli da bez veze nižem glasove i trkeljam kao što djeca izmišljaju svoje jezike. Uglavnom, sretno sam posvojeno dijete. Poslije kupanja liježem u krevet. Vrijeme je za spavanje. Sada nastupa onaj drugi život.

Posvojimo li dijete i darujemo mu svu ljubav koju smo sposobni dati, možemo malo ublažiti univerzalnu nesreću koja prati ljudski rod Možda je posvajanje plemenitiji čin nego rađanje. Život nije ni užitak ni blagoslov, ako rodimo dijete, donijet ćemo na svijet tugu i bolestA u tom drugom životu mobitel zvoni već u sedam. Od svih stvari koje toga dana trebam obaviti veselim se jedino ručku sa svojom tetom koja je iz Maroka na tjedan dana došla u Hrvatsku. Radila je na marokanskom dvoru kao haremski ginekolog. Za vrijeme ručka kaže mi da je harem staroga kralja raspušten, a da novi kralj nema harem i živi s jednom ženom. A žene koje su dotad bile u haremu, većina ih ima oko 50 godina, imaju od države penziju i posvojile su djecu. Uostalom, što da radi žena koja je 30-ak godina živjela u jednoj velikoj zajednici, sada kad je bačena u normalan građanski život? Posvojenje je odlična prilika da se dvoje ljudi spase od samoće, siromaštva, izoliranosti ili lutanja.

Ako ekumenska alijansa u delikatnom političkom trenutku uspije ishoditi zabranu abortusa, tome će se vjerujem vrlo zdušno suprotstaviti cijela liberalna Hrvatska i svi oni kojima stvarni ljudski život znači više od apstraktnoga načela. Međutim, ako ipak uspije, a nadam se da neće, svakako će biti više rođene, ali napuštene djece. I posvojenja će onda, nadam se, biti više, a procedura jednostavnija. Uostalom, ponekad mi se čini da je posvajanje plemenitiji čin nego rađanje vlastita djeteta. Sam život i nije specijalni užitak ni blagoslov, iako se grčevito borimo za njega kad ga imamo. Ako rodimo dijete, donijet ćemo na svijet nekoga tko će posve vjerojatno biti i nesretan i tužan, možda i bolestan. Posvojimo li pak dijete i poklonimo mu svu ljubav koju smo sposobni dati, možemo malo ublažiti tu univerzalnu nesreću koja prati ljudski rod.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika