Damir RadićOtvaranje jednog i proširenje drugog zagrebačkog multipleksa u zadnjih godinu dana nije u punoj mjeri donijelo obećavane pomake u smislu dostojnog tretmana nehollywoodskog i hrvatskog filma, ali bilo bi nepošteno prešutjeti izvjestan napredak. Do jučer je bilo nezamislivo da (neki) hrvatski filmovi mjesecima igraju u kinima (“Konjanik”, “Duga mračna noć”), odnosno da se “cijede” do krajnjih granica, a i tvrtka Discovery, vodeći hrvatski distributer nehollywoodske, odnosno art produkcije, nije bila ni približno u situaciji plasirati toliko svojih filmova u kina kao danas. Dakako, još nije prošla stara boljka da se vrijedni, ali komercijalno neatraktivni filmovi u kina puštaju bez ikakve marketinške pripreme, reda radi (često s motivacijom da im se u kasnijoj videodistribuciji podigne cijena kao “filmovima koji su igrali u kinu”, što donosi prestižniji status), pa su tako uradci renomiranih autora poput Cédrica Kahna (“Crveno svjetlo”) ili Andréa Téchinéa (“Bez izlaza”) imali tek simboličan posjet. Nije naravno sva krivnja na distributerima (i prikazivačima). Svoj dio odgovornosti snosi kulturalno (samo)zapuštena publika, ali i licemjerni filmski kritičari koji na sav glas zbore protiv ispraznosti hollywoodskih major produkcija, da bi, međutim, najveći dio svojih tekstova posvećivali upravo njima, nerijetko marginalizirajući filmove koje nominalno, dok je čitava stvar na apstraktnoj razini, zagovaraju. Posebna je pak priča navika naših tiražnih novina i filmskih TV emisija da redovito objavljuju stanje (sjeverno)američkog box officea, kao da je riječ o podacima od najveće važnosti za hrvatsku javnost, dok (gotovo) nikad i nigdje u nas nećete vidjeti top liste gledanosti u europskim kinima. Na djelu je i dalje kolonijalna ovisnost o hollywoodskim centrima moći, ali u zadnjih godinu dana ipak nešto jače garnirana nehollywoodskom produkcijom.

U 'Oproštaju' je Mustafa Nadarević izvrstan kao otac obitelji čiji se sinovi osjećaju više Nijemcima nego Hrvatima i ne žele u očevu domovinuU toj nehollywoodskoj ponudi naših kina, hrvatski se film proteklih mjeseci uspio neočekivano afirmirati. Spomenuti “Konjanik” i “Duga mračna noć” nisu izuzeci: “Sretno dijete” također je ostvarilo jako dobre kino rezultate, a “Ta divna splitska noć” još ih ostvaruje. Jednako važno, postalo je uobičajeno da je svako malo neki hrvatski film na repertoaru, a ponekad i njih nekoliko. U zagrebačkim kinima tako su do ovog tjedna istovremeno igrali “Ta divna splitska noć”, “Slučajna suputnica” i “Družba Isusova”, a od ovog Petranovićevu filmu pridružili su se omnibus “Seks, piće i krvoproliće” te njemačko-hrvatska koprodukcija “Povratak” (u Motovunu je prikazan pod tim naslovom, ali je u redovitoj distribuciji zaigrao kao “Oproštaj”; riječ je o debiju 38-godišnjeg Damira Lukačevića koji od 5. godine živi u Njemačkoj s roditeljima gastarbajterima, a film mu se doima kao slojevitija parafraza Žižićeva “Ranog snijega u Münchenu”; Mustafa Nadarević je izvrstan kao otac obitelji čiji se sinovi osjećaju više Nijemcima nego Hrvatima i ne žele se vratiti u očevu domovinu, no film pati od povremenih pretvrdih idejnih eksplicitnosti, a Rade Radović, iako odličnog izgleda, tek je korektan kao stariji sin, a ta je izvedba po svom značaju morala biti al pari s Nadarevićevom).

“Seks, piće i krvoproliće” izvorno je zamišljen kao omnibus trojice debitanata, među kojima i popularnog TV novinara Roberta Knjaza. Međutim, Knjaz je u međuvremenu odustao pa ga je zamijenio producent filma Boris T. Matić, suutemeljitelj i bivši direktor Motovun Film Festivala te osnivač i direktor Zagreb Film Festivala, a ostale dvije epizode režirali su Zvonimir Jurić, koji je u međuvremenu već debitirao dugometražnim igranim filmom “Onaj koji će ostati neprimijećen”, te najmlađi među njima, 27-godišnji Antonio Nuić. “Seks, piće i krvoproliće” najavljivan je kao prvi hrvatski igrani projekt o navijačkoj subkulturi, pod čim se ponajprije podrazumijevaju nogometne navijačke skupine, da bi se naposljetku pokazalo kako film dotičnu subkulturu uglavnom upotrebljava kao katalizator za propitivanje nekih drugih tema i problema.

Radnja svih triju priča odigrava se na dan zagrebačkog derbija Dinama i Hajduka, a silovitu uvertiru sa žestokim dokumentarnim snimkama navijača smjenjuje prva, smirena i topla Matićeva priča o ocu Bošnjaku (Admir Glamočak) i njegovu sinu pubertetskog uzrasta (Matko Fabeković) iz neskladnog braka sa Zagrepčankom. Otac, navijač Hajduka, i sin, navijač Dinama, zajedno odlaze na utakmicu, ali usput imaju problema s grupicom BBB-a koja se želi fizički obračunati s ocem. Matićevoj priči može se prigovoriti dramaturška nekoherentnost (epizoda s Bogdanom Diklićem je suvišna) i očito redateljsko nesnalaženje u uobličavanju prijetećeg navijačkog praćenja oca i sina, ali dirljiv emocionalni angažman kao srž autorskog svijeta u velikoj mjeri kompenzira zanatsku nedopečenost. Oni kojima je već navrh glave bosanske melankolije a la Sidran, Žalica ili Jergović, Matiću će spočitnuti manirističko eksploatiranje poetike “ono malo duše”, ali zašto biti protiv manirizma ako je on korektno izveden? Osim toga, Matićeva priča podsjeća na neka davna predbarbarska vremena u kojima su postojali navijači kojima je nogomet bio silno važan, ali ne toliko da bi mrzili navijače konkurentskih klubova, a Dinamo su, kad je o njemu riječ, prije svega doživljavali kao simbol Zagreba a ne hrvatstva. Terminalna faza socijalizma i rano doba HDZ-ove diktature nacije afirmirali su, međutim, desničarske navijačke skupine kao nacionalne uzdanice, pa su tako agresivne protuhe postale “naši dečki” kojima budući fakovac Borivoj Radaković piše dramsku odu i naziva ih posljednjom urbanom branom ruralnom primitivizmu.

Za razliku od Radakovića, Matićev bosanski zemljak, rođeni Sarajlija Nuić, dobro zna o kakvom se mentalitetu i senzibilitetu radi u karakterističnih pripadnika “navijačkog puka”. Njegova priča, kojom nakon središnje epizode Zvonimira Jurića (kojom je razvikani “cooler” sa zagrebačke Akademije još jednom pokazao da je njegov talent debelo precijenjen, iako je narativno i karakterizacijski ipak ostvario napredak u odnosu na promašeni debi “Onaj koji će ostati neprimijećen”) film završava, razorna je studija patrijarhalnog primitivizma i mizoginije, izvrsno režirana de facto u jednoj jedinoj prostoriji. Naime, nakon što su po završetku utakmice dobili batine, četvorica Dinamovih navijača u kasnim 20-ima, odnosno ranim 30-ima dolaze u skučen stan jednog od njih, a ono što slijedi ultrarealistički je tour de force kakve smo zadnjih godina, u vrijeme dominacije realističko-naturalističko-dokumentarističke poetike, s oduševljenjem mogli gledati u izdancima mnogih kinematografija, ali ne i hrvatske (s izuzetkom prve dvije epizode Ogrestina filma “Tu”). Nuić je od Bojana Navojca, Hrvoja Kečkeša i Rakana Rushaidata uspio izvući ono što se na temelju njihovih dosadašnjih filmskih nastupa nije moglo ni slutiti – frapantno autentično utjelovljenje ljudi zatočenih u beznađu vlastitog neznanja i bešćutnosti. Čak i kronično netalentirana Leona Paraminski, čiji lik bahati mužjaci prezirno tretiraju kao “kurvu”, postaje funkcionalna u Nuićevim rukama, ali pravo je otkriće briljantna izvedba Franje Dijaka kao njezina supruga koji se solidarizira s pajdašima a ne s rođenom ženom i majkom svog djeteta, da bi na kraju ostao sam u noći kao rezignirani očajnik koji daje naslutiti da u njemu ipak postoji neke plemenitija emocija (tragovi tuge i ljubavi), no sasvim potisnuta i poražena degradirajućom egzistencijom na koju je osuđen interakcijom vlastitih ograničenja i pervertiranog društvenog okružja.

Kao cjelina, “Seks, piće i krvoproliće” solidan je rad čiji dijelovi, međutim, sugeriraju da su mu autori itekako nejednakih kreativnih potencijala. Jurić je nakon debitantskog debakla uspio polučiti tek donekle korektno ostvarenje i čini se da je najveći dio svojih kredita potrošio, Matićevi autorski dometi nisu u rangu onih organizacijskih, ali pokazao je da sam sebi zaslužuje pružiti još koju redateljsku priliku, dok je Nuić ostavio snažan dojam najvećeg talenta kojeg je Hrvatska imala od početka 90-ih i danas zaboravljenog Gorana Dukića. Stoga nije čudno da su mu nedavno Biškupićevi filmski izbornici povjerili samostalan cjelovečernji igrani film, koji će među kritičarima biti jedan od najiščekivanijih filmova otkad je nezavisne Hrvatske. Iako, moramo biti spremni na sve, u skladu s onom Miljkovićevom: “ali, hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”.