Naš sugovornik želio je iz nekog razloga ostati anoniman; Photomontage: Chees Predsoblje prostorije u kojoj smo razgovarali nalikovalo je ulazu u beduinski šator. U mrklini što je dopirala kroz odškrinuta vrata povremeno su se razaznavale bogato urešene tkanine, koje su dominirale nad uščuvanim antiknim interijerom. Vješto izvezeni križevi na svakom pedlju tog svilenkastog materijala sugerirali su da me crkveni organ doveo na sveto tle, a poznati zvuk patentnog zatvarača čijim je dizanjem polagano iščezavalo dnevno svjetlo - da bi na koncu prevladala totalna tama - demantirao je moju pomisao da je riječ o sakristiji ili pak klaustrofobičnom ambijentu ispovjedaonice.

Kad smo telefonski dogovarali intervju, to je bio jedini njegov uvjet. Da se nađemo na mračnoj lokaciji. Štoviše, to je spomenuo više od nekoliko puta, kao da se radilo o pitanju života ili smrti. "Gotovo se nikad ne izlažem svjetlu. Izlazim rijetko, praktički jedino kad trebam na WC. Već se duže vrijeme osjećam kao Zlatko Sudac", rekla mi je ispod glasa vidno ostarjela i smežurana figura dok sam prolazio kroz vrata, vjerojatno pokušavajući odagnati nelagodu koju je vidio na mome licu.

Zrakom je dominirao zavodljivi miris, neka čudna kombinacija tamjana i gela za tuširanje iz DM-a.

Zadnjih desetak godina prostorija od nekoliko centimetara kvadratnih njegov je jedini životni prostor. Tamo je u svojevrsnom egzilu, mimo vlastite volje. Prisilnom samoprijegoru i neželjenoj redovničkoj povučenosti podvrgnuo se, kaže, zbog nadležnih crkvenih organa, koji su mu zabranili kontakte sa vanjskim svijetom. Rekli su mu da je to za njegovo dobro. Na početku se otvoreno protivio ovakvoj drakonskoj odluci, ali se onda, ponajviše zbog starosti, jednostavno pomirio sa sudbinom.

Dan koji je promijenio sve

A sve je, priča, počelo prije 30 i nešto godina.

Tog proljetnog dana do njega je doputovala informacija od nadređenog crkvenog organa kako se dječaci u sakristijama mogu koristiti i za druge stvari osim kao ispomoć tijekom misnih slavlja. "Informacije iz mozga putovale su u donji dio kralježnične moždine i dalje do lokalnih živaca, izazivajući opuštanje glatkih mišića u arterijskim stjenkama. Zbog toga se dotok krvi povećavao, a spužvasto tkivo u kavernoznom tijelu punilo se krvlju. Napunjeno kavernozno tijelo mehanički je potom komprimiralo emisarne vene, što je rezultiralo smanjenim istjecanjem krvi", opisao nam je crkveni organ trenutak kad je došao do skandalozne informacije o dječacima.

"Možete samo zamisliti koliko sam napet postao u tom trenutku. Ništa više nije bilo isto u mom životu..", vidno protresen nastavio je svoju ispovijest, ubacujući između svakog komadića sjećanja molbu da ne otkrijemo njegov identitet, kao ni ime župe u kojoj se trenutno nalazi.

Krut, ali uspravan

Sa 80 i nešto godina u njedrima, iza sebe ima karijeru jednog od najutjecajnijih crkvenih organa u svojoj zajednici. Za vrijeme slobodnog i neometanog obavljanja svoga posla, bio je na glasu kao jedan od onih krutih, ali iznimno aktivnih pojedinaca, koji u životu stoje uspravno, bez obzira na sve eventualne nedaće.

A nedaća je tijekom zadnjih nekoliko desetljeća itekako bilo. Dok su neki crkveni organi odobravali, a nerijetko i potencirali njegovo ponašanje, poput onog koji mu je prije trideset i nešto godina ukazao na višenamjenski karakter maloljetnih sluga božjih, drugi su ga pak kritizirali. "U većini slučajeva, samo bi me blago prekorili", kaže, priznajući ipak da bi blagonaklona pedagoška kritika ponekad prešla i u nešto nasilniju verziju opomene. "Znali su me navlačiti i šamarati po prostoriji, ali ništa više od toga", prisjetio se.

No, to ga nije toliko mučilo koliko konstantna preseljenja kojima je bio podvrgnut.

Smožden i povučen u sebe

Više se ni ne sjeća koliko puta su ga nadležni crkveni organi u strogoj tajnosti premještali iz jedne župe u drugu rupu. Svaki put kad se to desilo, ovom crkvenom organu najteže je padala činjenica da se morao aklimatizirati u novoj sredini. U pravilu mu je, kaže, trebalo i do nekoliko godina da se upozna s novim ministrantima, a sve dotad je bio smožden i povučen u sebe. I taman kad bi nanovo živnuo, u priču bi se svaki put upleo neki moćniji crkveni organ koji bi ga opet premjestio, sve pod nejasnim obrazloženjem da je to nužno jer da će u suprotnom za njega doznati državni organi.

"Sve ovo vrijeme uporno su me uvjeravali kako bi doticaj s nadležnim državnim organima bio dosta neugodan, i za mene i za našu Crkvu, te da su unutarnji organi ministranata nešto posve različito od ministarstva unutarnjih organa. Nikad nisam preispitivao ovo objašnjenje, jer mi je to branila vjera", ispričao nam je crkveni organ.

Uzimanje stvari u svoje ruke

I taman kad smo došli do toga da mi sugovornik otkrije imena onih koji su ga konstantno premještali iz jedne župe u drugu rupu, intervju je naprasno prekinut žestokim udarcima po vanjskoj strani vrata. "Otvarajte!", urlikao je glas s druge strane, "...i pod hitno prekinite intervju! Crkva ne podliježe državnim zakonima koji se odnose na obveznu prijavu saznanja o počinjenju teškog kaznenog djela!".

Tog istog trenutka na glavi crkvenog organa vidjelo se da shvaća kako je uhvaćen u deliktu. Bio je to glas zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića.

"Čujete li vi mene, gospodine novinaru! Napustite prostoriju jer nemate što tu raditi! Jesam li vam svima lijepo rekao da Crkva nije obvezana državi prijavljivati počinjenje teškog kaznenog djela unutar Crkve!", derao se iz sveg glasa.

U istom trenutku shvatio sam da je vrijeme za odlazak.

"Zašto je vaš nadređenik toliko napet i što sve ovo znači?", bilo je zadnje što sam pitao svog sugovornika, koračajući žurno prema izlazu iz prostorije, praćen zvukom spuštajućeg patentnog zatvarača.

"To znači da će crkveni organi i dalje uzimati stvari u svoje ruke", poručio mi je prestravljeni sugovornik.