Objavljeno u Nacionalu br. 854, 2012-03-27

Autor: Duško Čavić

Reportaža iz Ugande

Mir u zemlji velikih jezera

Uganđani nemaju puno iluzija o svom 'vječitom' predsjedniku Museveniju, no ostvario je stabilnost i bolje se živi otkako je krvolok Joseph Kony glavninu svojih 'operacija' prebacio u susjedni Kongo

Na tržnici u glavnom gradu
Ugande Kampali za prijevoz robe često posluži biciklNa tržnici u glavnom gradu Ugande Kampali za prijevoz robe često posluži bicikl"Kako je vaš Milošević?", upitao me nasmiješeni imigracijski službenik na ugandsko-južnosudanskom graničnom prijelazu listajući hrvatsku putovnicu. "Milošević? Ovaj... umro je", odgovorio sam zbunjeno, ne želeći komplicirati stvar objašnjavanjem. A mogao sam mu uzvratiti pitanjem: "Kako je vaš Kony?"

UOSTALOM, SUMNJAM da bi mi tada, početkom veljače 2011., čovjek znao odgovoriti. Joseph Kony, vođa Božje vojske otpora (LRA) i samozvani medij koji komunicira s Duhom svetim, bio je napustio Ugandu s preostalih nekoliko stotina svojih ljudi i vjerojatno našao utočište u prašumama DR Konga i Srednjoafričke Republike, atavističkima kao i postupci te gerilske skupine. Sjeverna Uganda zemlja je naroda Ačoli. Okrugle kolibe od blata sa slamnatim krovovima slične su onima u Južnom Sudanu, no krajolik je sasvim drukčiji. Trava je zelena, a ne sasušena kao u sudanskim savanama. Sela su okružena šumama i palminim gajevima. Viktorijin Nil tu je tek pedesetak metara širok, a slapovi Karuma obrušavaju se niz kaskade. Iako žive u plodnom kraju, Ačoli nisu toliko orijentirani na poljoprivredu kao južniji narod Baganda, uz obalu jezera Victoria. Budući da su u kolonijalnom razdoblju Bagande u većoj mjeri surađivali s Britancima, bili su protežirani. To je pojačalo etničke sukobe s pretežno stočarski orijentiranim Ačolijima.

Joseph Kony je pobunu protiv Musevenijevog režima pokrenuo 1987., nadovezavši se na Pokret Svetog duha Alice Aume, još jedne osobe iz galerije samozvanih proroka i vođa živopisnih, ali i krvoločnih afričkih gerila. Oboje su gerilski rat započeli u okolici grada Gulua, najvećeg naselja Ačolija. Objavivši da ju je obuzeo duh Lakwena, povela je sljedbenike u borbu i ostvarila nekoliko pobjeda nad Musevenijevom Vojskom narodnog otpora (NRA), pokretom koji je 1986. došao na vlast srušivši Apolla Miltona Obotea. Osokoljeni uspjesima, njezini sljedbenici, kojima je savjetovala da se mažu "svetim uljem protiv metaka", krenuli su na najveće ugandske gradove Kampalu i Jinju, gdje su poraženi.


Alice Auma tako je napustila povijesnu pozornicu, a na nju je stupio Kony. Teško je definirati ideologiju i motive LRA. Počeli su pod egidom otpora Ačolija središnjoj vlasti i borbe za teokratsku državu utemeljenu na deset zapovijedi. No, shvativši da stanovništvo više ne podupire njihovu borbu, okrenuli su se protiv civila. Uslijedili su masakri i otmice djece - muške za borbu, a ženske za seksualno roblje. Sredinom 90-ih situacija je toliko eskalirala da su vlasti organizirale prognanička naselja da ondje zaštite civile. Ta naselja, u kojima je mnogo ljudi pomrlo, zatvorena su tek 2009., no djeca su i dalje svake večeri iz sela odlazila provesti noć u gradovima, gdje su bila sigurnija. Iako nisu bile sasvim uspješne, akcije ugandske vojske 2008. i 2009. nagnale su Konyja da glavninu "operacija" prebaci u susjedni Kongo. To je rezultiralo mučenjem, otmicama i ubojstvima stotina ljudi po kongoanskim selima. LRA je imala jaku bazu i u Južnom Sudanu. Navodno su južnosudanske vlasti financirale LRA kako bi ih odvratile od napada na sela. U intervjuu u Jubi, u vrijeme južnosudanskog referenduma o neovisnosti, šefica UNHCR-a Mireille Girard rekla mi je da u Južnom Sudanu ima još oko 25.000 izbjeglica iz susjednih zemalja. Među njima je najviše Kongoanaca, u bijegu pred nasiljem LRA. Naoružani čuvari nacionalnog parka Nimule, kraj istoimenog sudanskog gradića na obali Nila, na oprezu su zbog krivolovaca, ali i zbog mogućeg povratka gerilaca LRA. Napadi su ugrozili i divlje životinje u parku, jer seljaci bježe pred napadima, zanemaruju poljoprivredu i stoga ubijaju divljač kako bi se prehranili. U Guluu i okolici danas je mirno. Ako rupa od metaka još i ima, prekrivene su predizbornim plakatima. U obližnjem Kafuu beogradski Energoprojekt gradi cestu koja će sjever povezati s Kampalom. No Gulu je, osim Konyja i Lakwene, svijetu dao i Okota p'Biteka, jednog od najvećih pjesnika crne Afrike.

U Južnom Sudanu još je oko 25.000 izbjeglica iz susjednih zemaljaU Južnom Sudanu još je oko 25.000 izbjeglica iz susjednih zemaljaU znamenitoj Lawininoj pjesmi, žena predbacuje mužu što je napustio stare tradicije i, zajedno s drugom suprugom, usvojio europske običaje. Puna ljubavi, rezignacije i tuge u isti čas, Lawino kaže da njezin muž postaje divlji, poput lavice koja štiti mlade; počinje se ponašati poput bijesne hijene. Ti stihovi savršeno opisuju i Josepha Konyja. Dokopavši se pločnika nakon što sam preživio još jedno opasno prelaženje prometne ulice u Nakivubu, središtu ugandske prijestolnice Kampale, pogled mi se susreo s pogledom čovjeka sa slamnatim šeširom. Nakon 25 godina na vlasti, pogled Yowerija Musevenija je samouvjeren, i umnožen tridesetak puta, jer je cijelo pročelje zgrade oblijepljeno njegovim plakatima.

KOJI DAN KASNIJE, na prvim višestranačkim izborima u zemlji, vođa oporbene koalicije Međustranačka suradnja (IPC), Kizza Besigye, suprotstavit će mu se kao glavni protivnik na predsjedničkim izborima i treći put. Za razliku od izbora 2001. i 2006., nad Musevenijem se ovaj put nadvila sjena događaja u Tunisu, Egiptu i Jemenu, što se očitovalo u učestalim pozivima ugandskih medija za promjenom. I dok su ljudi u privatnom sektoru u modernom, poslovnom dijelu središta Kampale listom željeli tu promjenu, prodavači, taksisti i obrtnici na bučnim ulicama "manje otmjenog" dijela Nakivuba glasovali su bilo za populističkog predsjednika, bilo prema kriteriju plemenske pripadnosti. Sve u svemu, Uganđani nemaju puno iluzija o svom "vječitom" predsjedniku, ali oklijevaju prihvatiti njegova glavnog protivnika. Ispostavilo se da je samouvjerenost tada 67-godišnjeg predsjednika u veljači 2011. bila utemeljena. Iako je opozicija Museveniju nabijala na nos raširenu korupciju i "spominjala" Mubarakovu sudbinu, predsjednik je ponovno pobijedio. Sa 68 posto glasova ostavio je daleko iza sebe Besigyea i njegov Forum za demokratsku promjenu (28 posto). Kad je Museveni 1981. poveo oružanu borbu protiv Oboteova režima, koji je bio naslijedio diktaturu Idija Amina, Kizza Besigye je tijekom pet godina građanskog rata bio Musevenijev suborac i osobni liječnik. Razišli su se 1999. Tada je Besigye istupio iz Musevenijeva Pokreta nacionalnog otpora (NRM), optuživši bivšeg suborca za nepotizam, korupciju i izdaju ideala iz vremena zajedničke borbe. Ne znam za koga su glasovali pripadnici hinduske manjine, zaostatak iz vremena britanske vlasti. Oni koji su preostali nakon što ih je Idi Amin 1972. protjerao okupljaju se pred hinduističkim hramom u središtu grada. Za jednog od njih navijam dok gledam ugandsku verziju kviza "Milijunaš", koju vodi crnoputi ugandski Tarik.

MUSEVENI JE POSLJEDNJIH godina u toplohladnim odnosima sa Zapadom, kojem smetaju njegove autokratske tendencije, ali koji pozdravlja to što je poslao vojsku u Somaliju da čuva tamošnju prijelaznu vladu u sklopu postrojba Afričke unije. Treba mu, međutim, priznati da je uspio ostvariti stabilnost i da se u zemlji bolje živi. Doduše, s tim se vjerojatno ne bi složila sićušna djevojčica od kojih 7-8 godina, koja je, sasvim sama, u sumrak sjedila i prosila toliko blizu ruba ulice kojom je tutnjila opasna rijeka japanskih minibusa da sam je podigao i prenio na sigurnije mjesto, nekoliko koraka dalje. Bila je lagana poput vrećice špeceraja. Tri kovanice od 200 šilinga koje sam joj dao prekrile su joj cijeli dlan. Da je u zemlji uglavnom mirno, vidi se i po turizmu. Unatoč određenom padu u zadnje dvije godine (globalna kriza, naravno), prihod od turizma porastao je sa 165 milijuna USD u 2001. na više od 600 milijuna USD u 2009. (a broj turista s 205.000 na 817.000 u istom razdoblju). Dio tih turista promatram na izvoru Viktorijina Nila, blizu grada Jinje na sjevernoj obali jezera Victoria. Velika rijeka nema klasičan izvor, nego istječe iz jezera. Idilični krajolik više nije isti kao 1862., kad je John Hanning Speke kao prvi Europljanin ugledao izvor velike rijeke. Nestalo je krokodila i vodenkonja, nestali su i slapovi nakon izgradnje brane. Kiosci sa suvenirima, bar pod slamnatim krovom i izletnički čamci suvremeni su dodatak krajoliku. Uz obalu Nila pijem pivo prikladnog naziva "Nil", za proizvodnju kojeg se već pola stoljeća iupotrebljava nilska voda. Dječak mi prilazi, želi mi biti vodič.

Na bučnim i prljavim ulicama ljudi se trude prodati raznu robuNa bučnim i prljavim ulicama ljudi se trude prodati raznu robuGovori o Spekeu, njegovu podvigu i njegovu spomeniku. Pitam ga zna li za Richarda Burtona. Nikad čuo. Krenuvši s tada već slavnim Burtonom, Speke je nastavio dalje sam nakon što se ovaj razbolio. Tako mu je pripala sva slava otkrivača izvora Nila. Uz obalu malog zaljeva kraj Jinje pristaju brodice koje prevoze stanovnike otoka tog golemog jezera. Pristaništa nema. Barke bacaju sidro desetak metara od obale. Posada i putnici iskaču i kroz vodu do koljena gacaju do obale s prtljagom na leđima. Neki u naručju nose svoje žene. Ribarske barke isplovljavaju u lov na tilapiju i druge jezerske ribe važne za prehranu priobalnog stanovništva. Cesta koja vodi od Kampale do 30-ak kilometara udaljenog Entebbea podsjeća na kakvu mediteransku magistralu. Lijepe kuće s uređenim travnjacima, održavani parkovi, dobar asfalt - jedino što zrak nije morski nego jezerski. Entebbe se nalazi na kraju dugog i uskog poluotoka koji prodire u jezero Victoria. Sve više Uganđana, kao i stranaca koji rade u UN-ovim misijama i agencijama u susjednim zemljama, kupuje kuće za odmor na tom području. I to pridonosi europskom štimungu tu u srcu Afrike.

Ono što možda malo bode oči u inače idiličnom ugođaju Entebbea jest spomenik Musevenijevoj pobuni protiv Oboteova režima 1981.- 86. Dva brončana vojnika poslužuju pravi top iz tog rata. Postolje spomenika prekriveno je predizbornim plakatima. Naravno, takva lokacija rezervirana je samo za one s Musevenijevim likom. Pješčanim hotelskim plažama šeću marabui, ptice iz porodice roda s rasponom krila i do tri metra. Budući da su strvinari (i k tome ružni kao noć), okupljaju se oko svih smetlišta i kontejnera u gradu. "Ne možete s tim dalje", kaže policajac na kontrolnoj točki ispred aerodroma Entebbe, nakon što je detektorom metala otkrio moj švicarski džepni nožić. "Ma dajte", uzvraćam molećivo. "No dobro, prođite", ljubazno će njegova kolegica.

IZRAELSKI KOMANDOSI nisu gubili vrijeme na kontrolnim točkama. Transportni avion sletio je noću na pistu s već otvorenim stražnjim vratima. Čim se zaustavio, iz njega su izjurili crni Mercedes i nekoliko džipova. Ta je kolona trebala odglumiti Idija Amina i njegovu pratnju koja se vraća s puta. Dva su ugandska stražara, međutim, znala da je diktator nedavno kupio novi, bijeli Mercedes i naredili su koloni da stane. Komandosi su ih na mjestu ubili. Izišavši iz vozila, pohitali su prema terminalu. Uletjevši u zgradu, povikali su otetim putnicima da se bace na zemlju i da je stigla izraelska vojska. U unakrsnoj vatri koja je uslijedila, poginulo je troje putnika, nekoliko desetaka Aminovih vojnika i svih sedam otmičara izraelskog aviona (Palestinaca i pripadnika njemačkih Revolucionarnih ćelija). Jedini poginuli na izraelskoj strani bio je vođa komandosa, Yonatan Netanyahu, brat današnjeg izraelskog premijera. Komandosi u oklopnim vozilima koja su se iskrcala iz drugih aviona uništili su sve MiG-ove na vojnom dijelu aerodroma kako ne bi krenuli u potjeru za njima. Šećem novom aerodromskom zgradom i gledam stari, napušteni terminal u daljini. Prisjećam se Operacije Entebbe koja se odigrala 35 godina prije, kad su se europske "olovne godine" prelile na afričko tlo. Slično se zbilo i 1977. u Operaciji Mogadiš (kako smo nekad zvali Mogadishu), kad su jedinice njemačke specijalne policije izvele sličan podvig. Ništa više ne podsjeća na sad već davnu dramu. Na zemlju velikih jezera spustila se noć. Dok me autobus vozi prema kenijskoj granici, negdje u prašumi, u gerilskim logorima u nekoj drugoj zemlji, grleći kalašnjikove i mačete spavaju djeca pobijenih roditelja, posljednji preostali "štićenici" Josepha Konyja. I njih mogu prepoznati u stihovima Lawinine pjesme:

I ti mladići

Spavaju sami,

Hladni poput

Noževa bez drške.

I poput kopalja

Usamljenih lovaca.

Pouzdana koplja

Mladih mužjaka

Hrđaju na rosi

U hladnoj noći.

Vezane vijesti

Video: Kony 2012. projekt obara rekorde

Video: Kony 2012. projekt obara rekorde

Zloglasni zapovjednik pobunjeničke skupine LRA iz Ugande, Joseph Kony, navodno je oteo više od 60 000 djece i prisilio ih da budu članovi njegove… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika