Zoran FerićU Australiji je prošlog tjedna veliki bijeli morski pas rastrgnuo osamnaestogodišnjeg surfera Nicka Petersona. Sam čin, onako kako je opisan u novinama, izgledao je kao da ga je režirao sam Spielberg: velika psina trgala je mladićevo tijelo dok su njegovi prijatelji sve to nemoćno promatrali iz glisera i pokušavali životinju otjerati veslima. Velika bijela psina očito je opasan neprijatelj kupača, pogotovo surfera, jer ih, navodno, oblik daske koji gledaju odozdo podsjeća na tuljane ili morske lavove kojima se inače hrane. Ljudi i daske im, navodno, nisu dobri, ali ih ipak ponekad rastrgaju. Tragediju je dodatno zakompliciralo to što je veliki bijeli zakonom zaštićena vrsta i protuzakonito ga je ubiti. U ovakvim prilikama, kad se tako jasno identificiramo s rastrganim pripadnikom svoje vrste, velika ekološka ideja o spašavanju vrsta i prirodnoj ravnoteži stavlja se na opasnu kušnju. Jer i u nama se nekako budi životinja koja instinktivno štiti svoju vrstu pa joj zaštita ovakvih opasnih zvijeri izgleda prilično apstraktno. Priznajem da sam pročitavši u novinama članak o tom događaju odmah poželio da policajci i obalna straža ubiju ribljeg gada, da njegovo ogromno petmetarsko tijelo onako krvavo izlože na plaži i da ljudi koji ga gledaju uokolo osjete taj trenutak trijumfa, da se osjete kao Tarzan kad urla nad ubijenom mrtvom zvijeri i da težinu mladićeve smrti nekako razblaži težina osvete psini. To sam poželio, onako u sebi, i pomislio kako mi se baš jebe je li taj bijeli zaštićen ili nije zaštićen. Sve što ubija ljude nikako ne smije biti zaštićeno, radilo se o morskom psu, vuku ili medvjedu. Takvu životinju treba tretirati kao i svakog drugog ubojicu. Australska je vlada, međutim, vrlo brzo riješila problem i dozvolila da počne potraga za ubojicom i da bude smaknut. Međutim, zapanjuje izjava mladićeva oca: “Iako nam se dogodila tragedija, nismo za ubijanje bilo kojeg morskog psa.” Ekološka svijest u ovom je slučaju nadvladala očaj oca i mržnju prema ubojici. Jer ubojica je ipak životinja i potpuno je nesvjesna toga, a to što joj je Nick Peterson bio samo obrok, tiče se samo nas ljudi. Potpuno me zbunila, ali i pomalo zadivila ta rečenica tog čovjeka, iako prema ekologiji koja se pretvara u ideologiju imam stanovite zadrške. Otac mladića nema ništa protiv morskih pasa, iako će svoga sina morati sahranjivati u dijelovima. Intenzivno se pitam u kojoj je mjeri njegovu izjavu isprovociralo opće mišljenje i nekakav duh epohe, korektnost koja nam propisuje kako se vladati i u najtežim trenucima, a u kojoj se mjeri ovaj otac doista i osjeća tako. Neovisno o tome, spomenuti slučaj, kao i još stotine drugih tragedija i incidenata diljem svijeta, postavlja ozbiljan načelna pitanja. Naime, i zaštićene životinje, ako se nađemo na njihovu terenu, za nas su opasni neprijatelji. Moramo li ih štititi i kad nam nanose zlo? Ili kad nam nanose štetu?

Ljudi koji doista žive u dosluhu s prirodom i od nje, paradoksalno, postaju kolateralne žrtve zakona koji spašavaju samu tu prirodu I u nama se nekako budi životinja koja instinktivno štiti svoju vrstu pa joj zakonska zaštita opasnih zvijeri izgleda prilično apstraktnoSlično pitanje nameće nam se i povodom jednog drugog događaja koji također ima veze s ekologijom i zaštićenim vrstama. No u ovom slučaju žrtve su zaštićene životinje, a ne ljudi. Naime, na jednoj punti na otoku Rabu nađeno je deset mrtvih supova. Neki od njih izrešetani su sačmom, a za druge se sumnja da su otrovani. Uglavnom, radi se o zvjerskom pokolju zaštićenih i vrlo popularnih životinja o čijem se preživljavanju ljudi itekako brinu budući da u Hrvatskoj ima samo 120 parova supova. Potrebno ih je dohranjivati pa ih znanstvenici i aktivisti koji se o njima brinu hrane leševima ovaca. I, ma koliko je očuvanje izumirućih vrsta logična pojava, na simboličkoj razni to zvuči kao da se svijet okrenuo naglavce: koljemo ovce da bismo zaštitili lešinare. Ekologija nas je, naime, naučila da izumiruće vrste prihvatimo kao nedvojbenu vrijednost. Tako je i s bjeloglavim supovima. Kako je onda moguć ovakav pokolj? Vjerojatno zato što svi ne živimo u istom vremenu. To da se civilizacija razvija neravnomjerno i da još i danas ima plemena koja žive u kamenom dobu, činjenica je koju znamo iz National Geographica i znanstveno-popularnih emisija i prihvaćamo je kao nešto normalno. Ljudožderi su daleko od nas, a njihove strelice ili sjekire ponekad krase naše dnevne sobe kao egzotični suveniri. Ono što ne vjerujemo i u što ne možemo tako lako povjerovati, iako vidimo svakoga dana, jest činjenica da ljudi do nas, naši susjedi i znanci, osobe koje svakoga dana srećemo na placu ili u lokalnoj brijačnici, žive recimo u 17. ili 16. stoljeću, a neki bome i u srednjem vijeku. Isto tako, ljudi koji žive na otocima, s ovcama, ponekad i svojevoljno izolirani od civilizacije, koji su, dakle, u dosluhu s prirodom, ne mogu poštovati iste ekološke standarde kao i ljudi koji žive u gradovima. Njima su ovce još uvijek veća vrijednost od supova i na to gledaju sasvim individualno, a ne globalno. Te ljude ne zabrinjava ni ekološka ravnoteža, ni preživljavanje vrsta, nego vlastita egzistencija. Pa ako misle da im supovi kradu ovce, spremni su na sve. Ipak, rapski mi se pokolj čini malo previše ekstremnim i odmah mi na pamet pada moj susjed iz djetinjstva koji je hranio vrapce i golubove otrovom za štakore. On je to radio iz čistoga gušta, nikoga nije čuvao. Uostalom, svijet je pun manijaka koji vješaju pse na dizalice, električne stupove ili truju mačke po Dubrovniku.

Sama pak činjenica što je obješeno pseto na dizalici ili pokolj supova novinska vijest pokazuje određeni senzibilitet javnosti prema životinjama i opravdano zgražanje nad onima koji ih bez razloga muče ili zlostavljaju. No u mnogim slučajevima radi se o borbi za preživljavanje, borbi s prirodom na koju su ljudi navikli stoljećima. Ljudi koji su generacijama učili da su orlovi štetočine, a ne prirodni čistači okoline, ne mogu se tako lako prešaltati i odjednom poštovati one koji su im neprijatelji, praktički čitavog života. Stvar je paradoksalna: ljudi koji doista žive u dosluhu s prirodom i od nje postaju kolateralne žrtve zakona koji spašavaju samu tu prirodu. A činjenica da ne živimo u istome vremenu jasno se pokazuje u ova dva tragična slučaja. U Australiji otac oprašta morskom psu što mu je ubio sina, a na Rabu netko ubija supove jer misli da mu kradu ovce. I obojica su možda u pravu.