Ilko ČulićAdio za barba Zdenka Runjića, ovacije za Edu Maajku na trijumfalnom koncertu u Domu sportova, Severina kao najomiljenija glumica i nepriznata autorica u svijetu porno filma, detronizirani Thompson kao krpa za brisanje nečiste savjesti, Željko Joksimović kao paradigma revitalizirane ex YU scene i turbo folk smeće iz City Recordsa kao nadomjestak za domaću produkciju audio otpada. Iz protekle godine dalo bi se izvući još nekoliko prizora važnih za hrvatsku popularnu glazbu, no upravo će se ovih šest najviše reflektirati na njezinu blisku budućnost.

Zabavna glazba koja je desetljećima bila najprofitabilniji sektor ovdašnje industrije zabave nakon Runjićeve smrti je definitivno marginalizirana. Jadranska orijentacija domaćih zabavnjaka proklamirana na ljetnim lakoglazbenim festivalima, ionako je bila je ozbiljno ugrožena čim je Huljić na rivi servirao lignje punjenje ćevapima. Bez Runjićevog autoriteta se i ono malo preostalog entuzijazma može rasplinuti poput mjehura od sapunice, osim ako publika ne počne prepoznavati rijetke suvisle pokušaje redefiniranja jadranske tradicije kao što su autorski i producentski radovi Coca Mosquita na prvom albumu Davora Ercega. No, “Rovinan” je u 2004. registriran samo kao zanimljiv eksperiment, a klasični zabavnjaci opet nisu imali nijedno izdanje na listi domaćih bestsellera. Prodavalo se sve iz svašta, ali najbolje je išla odavno iznošena roba otkupljena od istočnih susjeda. Velikim koncertima Merlina, Bajage, Čolića, Balaševića i Joksimovića uspješno su parirali samo Miroslav Škoro, Parni valjak i Edo Maajka. Fenomen Škoro neraskidivo je povezan s TV horrorom “Super nova anti talents”, ali njegovu trajniju popularnost osigurava specifičan mix Thompsona i Balaševića koji više govori o vremenu nego o podneblju u kojem je nastao. Škoro je tipičan državni ljubimac što mu jamči da će ga zaobići gotovo svaka medijska hajka na narodnjake čak i kad se od njih razlikuje samo u nijansama. Parni valjak je objavio slabo zapažen album “Pretežno sunčano”, ali njegov je minuli rad bio dovoljan da još jedanput napuni velika dvorana Doma sportova i u tome nema baš nikakvog iznenađenja. Međutim, Edo Maajka na istom levelu predstavlja prvorazrednu senzaciju kakva u ovim krajevima nije viđena još od najvrelijih dana novog vala.

Bosanski hardcore reper s besprijekorno uigranom zagrebačkom studijskom ekipom i sve boljim koncertnim bandom Leksaurini vratio je dostojanstvo alternativnoj sceni koja je poslije rata bila zatrpana prestižnim nagradama, ali istovremeno primorana na skupljanje ostataka s estradne trpeze. Idilična slika na kojoj alternativci poziraju s osvojenim Porinima, Crnim mačićima i Zlatnim kooglama, dok estradni muljatori iza njihovih leđa pobiru masne honorare od prodaje bezvrijedne glazbe raspala se u trenutku kad je Edo završio nastup pred desetak tisuća gledatelja u Domu sportova. Koncertna promocija superiornog albuma “No Sikiriki” zasjenila je sve lažne estradne spektakle i to je bio prvi pouzdan signal da se još uvijek isplati ulagati u dobru glazbu.

U malo povoljnijoj klimi doista se pojavilo više interesantnih izdanja nego prethodne godine pa bi se izbor 10 najboljih za 2004. prema potrebi mogao i proširiti na Elemental, Šumski i povratnički album Arsena Dedića koji je pogriješio samo u izboru suradnika. Udruživanje Bambi Molestersa s Chrisom Eckmanom iz Walkaboutsa donijelo je jako dobar album “The Nights Of Forgotten Films”, a njihova promotivna turneja zbog koje je iz Amerike doletio R.E.M-ov klavijaturist Scott McCaughey pokazala je čemu bismo se mogli nadati da imamo više glazbenika sposobnih komunicirati sa svijetom bez prevodilaca. U taj uski krug napokon je ušao Darko Rundek s njemačkim izdanjem lanjskog albuma “Ruke” i internacionalnom postavom Cargo Orkestra koja se predstavila u punom sjaju kroz koncertni dokumentarac “Zagrebačka magla”. Yamatt je nakon pet godina priprema i četiri hit singla zaokružio vrlo reprezentativan debitantski album “Plan B”, zasluženo popraćen velikim interesom publike. No, premijerni zagrebački koncert Yammatta ipak se neće pamtiti po rekordnoj posjeti u Aquariusu već po tragično lošem soundu koji je naprosto nespojiv s reputacijom najboljeg novog domaćeg pop banda. Klupska scena naslonjena na jazz tradiciju dobila je dragocjeno pojačanje s novim albumom doajena Boška Petrovića.

Za razliku od Arsena, on nije imao nikakvih poteškoća kod pronalaženja pouzdanih suradnika upućenih u nove trendove makar je zbog toga morao potegnuti do Ljubljane. Arsenova potpuno kriva procjena mogućnosti lokalnih studijskih zanatlija još više dolazi do izražaja kad se otkrije da je TBF iz njegovog klasičnog opusa izvukao predložak za najbolju domaću pjesmu u 2004. “Nostalgična” je zasjenila čak i lanjski ultimativni hit “Alles Gut”, no kad se sve zbroji TBF je s “Maxoon Universal” ipak napravio korak natrag u odnosu na sjajni prethodni album “Uskladimo toplomjere”. Dok se prepoznatljiva poetika splitskog trija razvijala sa svakom novom pjesmom, njegova je glazba stagnirala, vjerojatno zbog brzopletog odbacivanja samplera i okupljanja pratećeg sastava koji zasad bolje funkcionira na koncertima nego u studiju. Na sličan problem naišao je i Radikal Dub Kolektiv profiliran na brojnim live nastupima u zemlji i inozemstvu. Debitantski album RDK snimljen u ljeto 2003. upućuje na značajan potencijal, ali se sve manje uklapa u bitno poboljšane koncertne performanse banda koji bi se uskoro mogao uvrstiti među klupske i festivalske
Euro-dub atrakcije. Dobru startnu poziciju osigurao je i Ramirez jer je njegov prvijenac odmah prepoznat kao svježa krv u žilama domaće rock scene već previše ovisne o promjenjivom raspoloženju zaslužnih veterana. Od toga društva najviše je opet pokazalo Hladno pivo na furioznom koncertu u maloj dvorani Doma sportova s kojeg je izvučen materijal za dosad najbolji domaći glazbeni DVD. Bare je obilježavao 20 godina pjevačke karijere, Let 3 je opet pomaknuo datum objavljivanja novog albuma, a Damir Urban je nakon višegodišnjeg iščekivanja izbacio samo bljedunjavi singl “Spelujem ti ispriku” i ozbiljno zabrinuo svoje beskrajno strpljive simpatizere.

Domaći hip hoperi uglavnom su ostali zatečeni naglim usponom Ede Maajke, no Elemental i debitant Shorty su se do kraja godine ipak nametnuli kao potencijalne pop zvijezde.
U darovite newcomere može se ubrojiti i ženski electro-pop-punk duo Lollobrigida, a poseban tretman imat će Natalie Dizdar koja se na prvom singlu izvukla iz konteksta Super Nove, ali to još mora potvrditi na nastupnom albumu. Naime, iz istog društva došla je Nera Stipičević, vlasnica uvjerljivo najgoreg domaćeg albuma u 2004. U toj kategoriji konkurencija je opet bila iznimno žestoka, no čak ni “Severgreen” nije napravio više štete od naoko neuglednog prvijenca raspjevane tinejdžerice koji je preko noći zarazio najmlađu publiku. Nerin album dizajnirali su Adi i Edo Mulahalilović (ex Hari Mata Hari) i vjerojatno je njihovo iskustvo prevagnulo ne samo u duelu sa Severinom koja se u protekloj godini više bavila pornografijom nego pjevanjem već i u nadmetanju s drugim pretendentima na titulu najgoreg. U godini bez novog albuma Colonije najveći užas u dance ritmu proizvela je Karma, adolescentske zablude naplatili su Saša, Tin i Kedžo, a od takozvanih urbanih štetočina najviše je napredovala Ivana Kindl.
Marljivi Dražen Zečić radio je za dvojicu jer se njegov prirodni saveznik Grdović oporavljao od teške prometne nesreće, no plan je ispunjen albumom “Pokidat ću lance sve” i pjesmom antologijskog naslova “Pucala bi mi u srce” kakav se rijetko omakne i najcrnjim narodnjacima.

Dva atraktivna pojačanja Tiho Orlić i Niko Bete pojavila su se s Thompsonom, prvi kao njegov gitarist i politički istomišljenik, a potonji kao imitator koji je dosad bio primijećen tek kao autor stranačke himne HČSP-a. Međutim, album ”Živim i ljubim narod svoj” mogao bi puno toga promijeniti u njegovoj karijeri jer će Thompsonovi fanovi teško odoljeti pjesmama koje sve govore već u naslovima “Crna mi je u divojke kosa” i “Moj kume kumašine”. Tiho Orlić je odgovorio refrenom ”Ženit ću se i ja ove zime, nek se čuje sve do vode Drine”, dok su se Jole i Minea jedva provukli među 10 najgorih pokraj uvijek spremnih kandidata Sandija Cenova, Jasmina Stavrosa, i Alke Vuice opremljenih podjednako groznim novim albumima. No, svi su oni zajedno u 2004. napravili manji promet u domaćim birtijama i elitnim lokalima od narodnjaka uvezenih iz Srbije posredovanjem TV Pinka. Ako je MTV zatrovao planetarnu pop scenu i privremeno usporio razvitak progresivne glazbe, TV Pink je na ex YU prostoru uspio izazvati još veću katastrofu s još uvijek nesagledivim, ali zasigurno dugoročnim posljedicama. Doista, najmanja nagrada koju je vlasnik TV Pinka Željko Mitrović zaslužio ovim pothvatom je većinski paket dionica Croatia Recordsa.

Najbolji domaći albumi u 2004:

1.TBF – “Nostalgična” (Menart)
2.Edo Maajka – “Pržiii!” (Menart)
3.Hladno pivo – “Ljetni hit” (Dancing Bear)
4.Edo Maajka – “No Sikiriki” (Menart)
5.Yamatt – “Tvoje lice se promijenilo” (Ater /Aquarius)
6.Shorty – “Zeka” (Aquarius)
7.Ramirez – “Iste cipele” (Dop / Menart)
8.Radikal Dub Kolektiv – “Rajčice (Kingston)
9.Lollobrigida – “Nesretan Božić” (Dop / Menart)
10.Natalie – “Ne daj” (Croatia Records)

Najgori domaći albumi u 2004:

1. Nera – “Nera” (Aquarius)
2. Severina – “Severgreen” (Dallas)
3. Karma – “Malo pomalo” (Menart)
4. Dražen Zečić – “Pokidat ću lance sve” (Hit Records)
5. Saša Tin Kedžo – “Instant” (Croatia Records)
6. Niko Bete – ”Živim i ljubim narod svoj” (Hit Records)
7. Ivana Kindl “Moj svijet” (Menart)
8. Tiho Orlić – “Tiho” (Croatia Records)
9. Jole – “Otključano” (Tonika / Croatia Records)
10. Minea – “Sve u četiri oka” (Croatia Records)