Vedrana RudanKad su moja djeca bila mala, nona mi je govorila, tko zna koje se zlo u njima krije? Pogodilo me to. Zašto bi se u njima krilo zlo, nona? U svakom se čovjeku krije zlo, treba mu samo dati šansu. Krava, mislila sam, stara, zlobna krava. Zla vila bulji u dvije kolijevke i vidi što nitko ne vidi. Uskoro će capnuti, želi mi ostati u sjećanju. Zna da ću upamtiti takvu rečenicu, a zaboraviti kako me pokrivala dekom i ljubila u čelo iako sam tada već bila mlada majka dvoje djece. Umrla je prije sto godina, nisam zaboravila kako me pokrivala, dakle, njena zloba uskočila je u uši kojima nije trebalo. Desetljećima sam u svojoj djeci gledala fenomenalne glumce. Okej, dobri su đaci, sve je to ipak samo privremeno. Ne, nema šanse da će se bez frke upisati na faks. Kako? Glupani, gadovi, lijenčine, manipulatori. Sina nisam upisala u gimnaziju, nikad ne bi završio prvi razred. Bolje da ima kruh u rukama, kakav-takav, što prije, to bolje, kad se skine s igle ili izađe iz zatvora, neka ne bude gladan. U međuvremenu je završio dva fakulteta. Kći je jučer otišla na ispit, čudno mi je bilo da uopće ide, ni pamet ni radne navike baš joj nisu jača strana… Dobila je pet.

Cijeli život učiš kako biti uz dijete kad krene u zlo i zločin, a onda ti se dogodi dvoje djece s kojom ne znaš ni što ćeš ni kako ćeš Sina nikad ne vidim jer radi čitave dane svaki dan u tjednu. Ne vidim ni kćer jer se vuče od jednog do drugog loše plaćenog posla, a u pauzama učiGodinama sam razmišljala, razmišljam i danas, kako pomoći svojoj djeci kad budu pijana na zebri pregazila dječicu iz vrtića Sretna visibaba. Uzeti odvjetnika? Ili ipak odvjetnicu? Koji bi mi liječnik mogao dati potvrdu da su moja djeca od malih nogu hipersenzibilna, zato piju? Može li se potplatiti sudski vještak? Kako? Koliko? U koju ću ih komunu odvesti da bi se odvikla od igle? Španjolska? Neka kuća u Dalmatinskoj zagori? Časnoj Bernardici koja više nije časna ili običnim, nečasnim ljudima u Italiju? Muž i ja smo znali što nas čeka pa smo, u očekivanju svoje tragedije, pomagali znancima koji su već bili tamo gdje ćemo mi biti. Vodili smo drogeraše na tršćanski i venecijanski aerodrom, pazili da nam u vožnji ne iskoče iz auta, odlazili s njima na pišanje, davali im džeparac, mahali avionu, vrištali od sreće kad bismo dobili razglednicu, padali u komu kad bi nas iz crne kronike dnevnog lista gledalo poznato lice koje se vratilo iz daljine u koju smo ga poslali i put mu platili. I čekali, i čekali… I pratili najnovija otkrića. Svi su, sve je uz nas roditelje budućih propalica. Mediji, Država, poznati psihijatri i psiholozi, školski pedagozi, policija, učitelji… Čitava Hrvatska bit će spremna pomoći našoj djeci kad krenu u drogu, prostituciju i zločin. Suci će biti pažljivi. Kad neki drogirani ili pijani ili pijani i drogirani klinac na cesti napravi masakr, olakotna mu je okolnost što je pijani i drogirani klinac. Za trijeznog drkadžiju u šezdeset i trećoj nema milosti. Svaka bi ga hrvatska sutkinja, u Hrvatskoj ima mnogo sutkinja, šutnula na dugogodišnju robiju. Kad je ubojica nježna lica, sve su hrvatske sutkinjice pune sućuti zato što su mame. To bi se sutra moglo dogoditi njihovoj dječici. Razumijem ih. Humana, civilizirana Hrvatska mora biti uz svoje mlade ništarije. Za to bačen novac nikad nije bačen novac.

I sad, zamislite frku mene majke?! Tridesetak se godina spremam na razgovor sa svojim kućnim zločincima. Trideset godina nije malo. I onda mi se dogodi… Kći radi pet, šest poslova i studira. Pročitala je brdo knjiga, izrađuje nakit, zna ni iz čega spremiti ručak za deset osoba, govori engleski i talijanski, brine se o svojoj baki, služi se njemačkim i ruskim, uskoro će diplomirati. Sin ima stalni posao, radi dvanaest sati, naravno, i subotom i nedjeljom, velika je stvar što u prostoriji u kojoj sjedi imaju malog psa i kanarinca tako da je radna atmosfera fenomenalna, plaća mu je jeziva, prava su mu nikakva, i ljudska i radnička, kompjuteraši su jeftino smeće. Ako zakasni desetak minuta, odbiju mu od plaće, ako radi prekovremeno, ne plate mu jer nije napisao koliko je radio, radnici moraju sami voditi evidenciju koliko prekovremeno rade… Kako ću vam objasniti svoj jezivi stres? Cijeli život učiš kako biti uz dijete kad krene u zlo i zločin, a onda ti se dogodi dvoje djece s kojom ne znaš ni što ćeš ni kako ćeš. Ne drogiraju se, ne piju, ne obijaju ni banke ni apoteke ni pošte?! A nigdje ljudskog bića koje bi ti dalo savjet, kako razgovarati s takvom djecom? Gdje su novinski članci?! TV emisije?! Zamagljene siluete mladih ljudi koji rade, a od rada ne mogu živjeti, koji uče, a nikad posao dobiti neće?! I njima treba pomoći! Bilo bi sjajno kad bi u Hrvatskoj postojali psiholozi, psihijatri, specijalizirane ustanove i okrugli stolovi za roditelje djece koja su jeziv problem jer nisu jeziv problem.

U Njemačkoj se mnogi mladi ubijaju zato jer ne mogu vratiti hipotekarne kredite koje su im odobrile bešćutne njemačke banke. Roditelji marširaju ulicama i postavljaju kancelaru pitanje, moramo li leševima svoje djece plaćati surovost njemačkog kapitalizma? Tamo se nešto kreće. I naši mladi beskućnici dižu stambene kredite i plaćaju lihvarske kamate. Mi, hrvatski roditelji, ne marširamo. Deseci tisuća naših mladih, poštenih, marljivih građana žive u siromaštvu i strahu radeći bijedan posao ili čekajući na njega. Nismo ih naučili da pitaju zašto im je oduzeto pravo na dostojanstven život. Svi smo obučeni samo za razgovor s propalicama. U jezivoj sam frci. Kako razgovarati sa sinom koga nikad ne vidim jer radi čitave dane svaki dan u tjednu? Ne vidim ni kćer jer se vuče od jednog do drugog loše plaćenog posla, u pauzama uči. Pomišljam, trebala bih sinu reći, umlati poslodavce, pička im materina! Naći ćemo najbolje odvjetnike, psihijatre, još nemaš trideset, ti ćeš dobiti uvjetnu, mama duševni mir. Ne govorim, bio bi to govor u gluhe uši. Nekim se ljudima jednostavno rađaju nenormalna djeca. A možda je sve mnogo jednostavnije. Živimo u zemlji u kojoj mi starci mislimo da naše buduće generacije mogu biti samo naša slika i prilika.