Renato BaretićZavršnu večer šestog Pricigina, splitskog festivala pričanja prica, započeli smo prošle subote minutom šutnje, odnosno minutom bezglasnog slanja u vražju mater svih koji misle da treba mrziti i tuci, pa i ubijati, sve drugačije od sebe. Nitko od dvjestotinjak ljudi u kavani "Bellevue" nije ni kihnuo, ni šmrcnuo, niti se bilo na koji treći način oglasio sve do zaključenoga "Neka im je vjecna vražja mater!", nakon cega se kavanom prolomio aplauz. Prvi izravan povod za tu gestu bili su, naravno, oni klinci Dalmatinci koje su neke budale u Zagrebu pretukle zbog toga što su se usudili oko ponoci, hodajuci ulicom, glasati nezagrebackim naglaskom.

A drugi izravan povod za tu minutu slanja u vražju mater bili su oni klinci Dalmatinci koji su vec na webu krenuli s pripremama za batinanje i kamenovanje, ako bude srece i za ubijanje, sudionika i sudionica drugoga splitskoga Gay Pridea. Ti splitski fašistini još su zanimljiviji od zagrebackih fašisteka: oni su mentalno sposobni istovremeno i bjesniti zbog premlacivanja Dalmatinaca u Zagrebu i najavljivati lipanjsko premlacivanje Dalmatinaca usred Splita.

Necu reci ništa novo ako kažem da je Split cudan grad. Necu ni lagati ako priznam da me baš ta njegova cudnost definitivno i privukla prije osamnaest godina, baš ona, baš ta svakodnevna raskoracenost između ljepote i gluposti, između ružnoce i pameti. Tisucu sam puta vec ponovio: sve što je u Hrvatskoj najbolje i sve što je u Hrvatskoj najgore - koncentrirano je i zgusnuto u ovom gradu. Putniku namjerniku koji bi htio dobro upoznati našu zemlju najbolje bi bilo da prvo provede tjedan dana u Splitu, jer sve što ovdje spazi i doživi, viđat ce i doživljavati poslije na svakom koraku i po ostatku Hrvatske, ali ili u light-verziji, ili razasuto. A ovdje je sve intenzivnije i sve je na istom mjestu. Split, recimo, vec godinama ima, ako cemo "po glavi stanovnika", najjacu književnu autorsku scenu, ali nema nijednu iole relevantnu nakladnicku kucu. Odnosno - ima jednu, ali ta se bavi izdavanjem katolicke nabožne literature, a gotovo svi spomenuti pisci su ateisti ili agnostici, pa se ti tu snađi. Ili, recimo, sport. U gradu koji se sportom, sportašima i rezultatima dici kao nitko nigdje, više od polovice škola nema sportsku dvoranu, a zadnji je ozbiljniji sportski objekt (izuzmemo li beskorisnu tempiranu bombu zvanu Spaladium Arena) izgrađen 1979.

Na mitskim Firulama, gdje su stasale generacije sjajnih tenisaca, ovog je vikenda nepoznat netko nožem, i to u dužini od 15 metara, razrezao balon što je natkrivao tri terena. Ili, recimo, žene: nigdje toliko ljepotica koje tako ružno psuju. Ili, recimo, brodogradilište: sposobno je u roku napraviti i najzahtjevnija golema plovila, ali proizvodi iskljucivo milijunske gubitke. Godinama je te gubitke sanirala država (pritom još i garantirala za proizvodnju novih!), a sad, kad im je u Samoboru pronašla jedinog zainteresiranog kupca na svijetu, škverani se bune kao nikad ranije, dok su im uprave krale pred nosom. Spominju se vec i nekakvi javni prosvjedi, premda svi znamo da je to cisti corak, jer u gradu gdje su prije stotinjak godina radnicki i ljevicarski "demonštracjuni" bili skoro pa dio svakodnevice, u zadnje vrijeme ljutite mase na Rivu može privuci jedino podrška osuđenim ratnim zlocincima ili mržnja prema istospolnoj ljubavi. Ili, recimo, ganutljivo pojanje o ljepotama Dioklecijanove palace, Rive i Marjana, uz istovremeno protuzakonito nagrđivanje svega toga. Što tek reci o najboljem trgovcu u gradu koji se preko noci, i to voljom samih građana, prometnuo u najgorega gradonacelnika u povijesti, pa mu sad sve više Splicana bojkotira i trgovine? Ima u svemu tome (a nabrojio sam tek nekoliko najuocljivijih pazlica te cudesne slagalice) nekog šarma i neodoljivosti, nije da nema, ali sve ih je manje iz dana u dan.

A meni se, sve više iz dana u dan, cini da je neka patološka sklonost autodestrukciji zapravo kljucna komponenta splitskoga mentaliteta. Postoji tu neka kolektivna potreba za kvarenjem svega dobrog i nagrđivanjem svega lijepog. Srecom, negdje u toj zajednickoj podsvijesti tinja i spoznaja da se ništa ne može pokvariti ako nije dobro i da se ništa ne može nagrditi ako nije lijepo, pa se zato stalno (s jednakom upornošcu, ali ipak sa sve manje snage) proizvodi neka nova dobrota i neka nova ljepota, da ostane štogod i novim naraštajima nagrđivaca i kvaritelja. Zato i jest samo u Splitu moguce da, na primjer, prvi i najpoznatiji gradski panker iz sedamdesetih danas proizvodi ekološki ciste zacine i najfinije cokolade, da centar grada bude prekriven grafitima protiv najpoznatijih gradskih pisaca i kolumnista, a da istovremeno stotine ljudi dolaze slušati te iste pisce i kolumniste na najvecem literarnom festivalu u zemlji, festivalu koji je pokrenuo i vec ga šest godina uspješno vodi profesor - makroekonomije. Zato i dalje volim živjeti ovdje, pomažuci i pankeru Marinku (osobnim povecavanjem prodaje njegovih zacina i cokolada, nemam kako drugacije) i profesoru Peri (kojekakvim aktivnostima u pripremi i provođenju Pricigina). Naravno, imajuci pritom stalno na umu da ce i njihovi projekti jednog dana doci na nišan lokalnih kvarilaca i nagrđivaca svega lijepog, dobrog i veselog. Njima, do tog dana, nemam poruciti ništa osim onoga s pocetka: neka im je vjecna vražja mater.