Objavljeno u Nacionalu br. 854, 2012-03-27

Autor: Zoran Simić

48 sati s Jonathanom Franzenom

Nisam pronašao sirijskog djetlića, ali jesam ženinu rodbinu

Najpoznatiji američki pisac današnjice u Zagrebu je jeo kod Kamanja, dobio sliku Dimitrija Popovića i priznao da je još prije 20 godina mislio da je najveći

Jonathan Franzen s
Nacionalovim suradnikom
Zoranom SimićemJonathan Franzen s Nacionalovim suradnikom Zoranom SimićemProšlog utorka, nešto prije 19 sati, hitao sam Zrinjevcem prema hotelu Regent Esplanade. Drago Glamuzina, glavni urednik izdavačke kuće VBZ, već je zvao na mobitel da provjeri gdje sam. Sandra Ukalović, urednica u istoj kući, koja nam je prva i priopćila radosnu vijest o dolasku velikog gosta u Zagreb, već je bila na odredištu. Kao i kolegica Koraljka Penavin. Iako kod ovakvih gostovanja ima puno posla, kad je došao trenutak susreta, svi kao da smo osjećali stanovitu tremu. Ušao sam u hotel i našao društvo u ugodnom čavrljanju. "Jonathan, a ti si Simke", rekao je kroz osmijeh, kao da se godinama družimo. Nestalo je barijera. Veliki pisac bio je među nama, Jonathan Franzen, vodeći svjetski romanopisac i najpoznatiji američki pisac današnjice. Već pola sata kasnije šetali smo svi zajedno, onom istom "mojom" rutom, preko Zrinjevca, pa na Trg bana Jelačića, Cvjetnim placom…

Jonathan se nasmijao vidjevši svoje knjige u izlozima zagrebačkih knjižara. "Ooo, Franzen u Zagrebu!", ponovio je informaciju s plakata. Sa zanimanjem je slušao naše priče o Zagrebu, povijesti grada, sadašnjosti. Prošavši Teslinu ulicu, na uglu Preradovićeve, kod spomenika Tesli, primijetio je ploču i upitao: "Je li to ulica Nikole Tesle?" Tako smo došli i do razgovora o Tesli, o tome da je rođen u Hrvatskoj, da je srpskog porijekla… Zanimala ga je i priča o Andriću, gdje je živio, gdje je rođen. Zanimali su ga ti naši odnosi, što se ovdje dogodilo i kakva je situacija danas. Te naše komplicirane priče. Pitao sam ga koliko je uopće o ovom području znao prije nego što je došao ovamo. "Znam o problemima nekoliko zadnjih desetljeća", rekao je. "Znam da je Otomansko Carstvo zaustavljeno nekoliko kilometara odavde, imam osnovno znanje. Živim s hrvatskom Amerikankom pa imam neki osjećaj za Hrvatsku."


UGODNU ŠETNJU te proljetne zagrebačke noći završili smo na večeri u restoranu "Kamanjo". Kako nam je Jonathan rekao da ga već devet dana hrane samo ribom, miješano meso na roštilju kod Gorana Albinija u ugodnom podsljemenskom ambijentu učinilo se pravim izborom. Iako umoran od putovanja "balkanskim gudurama", Jonathan je bio opušten, srdačan, sve ga je zanimalo, priče o Zagrebu, Hrvatskoj, plan boravka. I, naravno, djetlić, sirijski djetlić. Mogućnost da ga ovdje vidi nipošto nije htio propustiti. Prema informacijama kojima je raspolagao, može ga pronaći u Botaničkom vrtu, naši su nas pak informatori upućivali u Maksimir. Kad bi se poveo razgovor o književnosti, nije nam potpuno vjerovao koliko je ovdje cijenjen i popularan. Priznao nam je i kako, nakon što je pred sobom imao plan puta u Europu s National Geographicom i vidio da će biti blizu Zagreba, nije mogao a da taj plan ne promijeni i javi se Sandri Ukalović, urednici iz VBZa s kojom komunicira već desetak godina, a i upoznali su se jedne godine u Frankfurtu.

Toliko je želio posjetiti Hrvatsku, uostalom, njegova druga supruga Kathryn Chetkovich ima hrvatske korijene, djed joj je iz okolice Dubrovnika. Oboje već dugo silno žele posjetiti Hrvatsku, nekoliko godina pokušavamo složiti takav program, ali Jonathanove obveze sve dosad nisu nam išle na ruku. "Eto, ja sam stigao, ali bez Kathy", otelo mu se, uz uzdah, dok je sjetno nazdravljao čašom plavca malog. Rekli smo neka to bude priprema za njihov budući posjet, kad bi ovdje ostali duže i bolje upoznali Hrvatsku. "Da, ali tada bez ikakva posla", inzistirao je Jonathan. U jednom sam trenutku primijetio: "Već ste 11 dana na Balkanu, na jugoistoku Europe. Prošli ste, makar nakratko, Albaniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku… Znamo da ste ovdje ponajprije zbog svoje strasti, promatranja ptica, a ovaj put i zbog posla: pisanja teksta o tome za National Geographic. Ipak, jeste li uspjeli 'promotriti' i ljude? Kakvi su vaši dojmovi o ovoj regiji, krajevima, ljudima?" Odgovorio je: "Dragi ljudi, gostoljubivi. Pokušao sam platiti ručak u Albaniji, što mi nije uspjelo, nije bilo nikakve šanse da platim. Da, zaista dragi ljudi, svugdje kud sam prošao. Potpuno čudna, zbunjujuća politika…"

Jonathan Franzen s urednicom Sandrom Ukalović i Zoranom SimićemJonathan Franzen s urednicom Sandrom Ukalović i Zoranom SimićemTijekom trodnevnih susreta s Franzenom čuo sam razne zanimljive opservacije popularnog gosta. Kad sam ga podsjetio na onu "slavnu" najavu iz Timea kako nije "ni najslavniji ni najbogatiji, ali…" i upitao ga kako doživljava svoju poziciju "velikog američkog pisca", nakon dužeg razmišljanja odgovorio je: "Još uvijek se budim svakog jutra i činim pogreške. Možda su neke greške napravljene i za Slobodu. Ne znam, ja pišem za čitatelje, ne za medije. Razgovaram s medijima jer to pomaže mojim izdavačima. Zahvalan sam svojim izdavačima jer objavljuju moja djela i uživam u pozornosti, ali to nema puno veze s mojim radom pisca." Franzen je svjetsku slavu stekao u svojim 50-ima. Kako sam voli isticati, u dovoljno zreloj fazi, nakon što je iskusio razne životne etape, i lijepe i manje lijepe. Tu popularnost sasvim pristojno nosi, ležerno, jednostavno. Sandru Ukalović neobično je iznenadio njegov prijedlog da nam jedan objed bude u nekoj pizzeriji. "Moraš imati velik ego kako bi pisao ambiciozne romane. Ja sam za sebe mislio da sam vodeći pisac još 80-ih, 90-ih, samo što svijet tada još nije shvaćao da sam ja vodeći pisac", nasmijao se.

FRANZEN ISTIČE da ne piše kako bi "popravljao" ili unapređivao društvo, da ne pokušava biti "težak". "Ja pišem za čitatelje", stalno ponavlja. "Kao čitatelju, meni drugi pisci daruju svoje darove, darove svoga rada. Pisanje je način na koji im ja vraćam. Čitateljima želim pružiti zadovoljstvo čitanja, nešto ugodno. Kad čitam, osjećam se manje usamljenim kao ljudsko biće; Kafka, Alice Munro, Tolstoj, ti ljudi… Ako se netko osjeća manje usamljenim čitajući moje knjige, obavio sam svoj posao. Ako mi pisci fikcije, beletristike napravimo nešto više od toga, stvorimo neke male svjetove koji su odvojeni od velikog svijeta, male svemire fikcije u kojima stvari imaju smisla, to je to. Pravi problem današnjega svijeta jest osjećaj da nema narativa koji ima smisla. Osjećam se bespomoćnim pred licem svijeta koji se čini tako besmislen. Kad pročitate dobru fikciju, imate priliku malo se odmaknuti od toga i ponovo doživjeti smisao. Osjetiti se malo manje bespomoćnim, osobom u pravom smislu riječi. Možda nas to iskustvo čitanja tjera od dehumanizacije." "Iako se njegova djela vezuju uz pojam "realističnog romana", zanimalo me hoće li nastaviti u tom smjeru. I neki kritičari smatraju da ovo nije vrijeme takvog stila. Hoće li, možda već u svom sljedećem djelu, posegnuti za kakvim eksperimentom?

"U svakoj knjizi moram napraviti nešto drukčije, nisu vrijedne pisanja ako su sve iste. Ne želim sa svojim neuspjelim eksperimentima uopće upoznavati svoje čitatelje (široko se nasmijao). Sve moje knjige su eksperimentalne, ali ja nisam radikalni inovator forme i malo je vjerojatno da ću to postati u ovim godinama. Želim se povezati s čitateljima, a ne udaljiti se od njih."

NIJE HTIO GOVORITI koje ga teme trenutačno zaokupljaju, a na pitanje kad se možemo nadati novom djelu, s obzirom na to da smo, nakon "Korekcija", novi roman "Sloboda" čekali devet godina, odgovorio je: "Doći će kada dođe! Imam nekih ideja, uzeo sam dvije godine odmora od pisanja fikcije, a to mi se čini dovoljno dugo. Vrijeme je da se vratim poslu. Između moje prve i druge knjige prošle su tri i pol godine." Rekao sam mu kako se nadam da će se složiti sa mnom da je "ostvario svoj san". Nakon "Korekcija" usporedili su ga s Tolstojem, pisali da je to prvi pravi roman novog tisućljeća, "Slobodu" su proglasili romanom stoljeća. A kako sebe vidi sutra? Nakratko se zamislio prije nego što je zaključio: "Imao sam četiri dobre godine kao odrastao čovjek, to su četiri godine u kojima sam pisao svoja četiri romana. Htio bih imati još jednu-dvije dobre godine prije nego što umrem."

Ni zagrebački gradonačelnik nije propustio večer s piscem koju je vodio Borivoj RadakovićNi zagrebački gradonačelnik nije propustio večer s piscem koju je vodio Borivoj RadakovićFRANZEN VRLO RIJETKO daje intervjue i u SAD-u ih je dao jako malo. S druge strane, želi pomoći svojim izdavačima u manjim zemljama i samo za takvih posjeta daje više intervjua, koji, doduše, znaju biti i nešto kraći, jer puno je zainteresiranih novinara, a vremena uvijek premalo. Tako je bilo i u Zagrebu. Nekoliko intervju za hrvatske medije drugog dana boravka u Zagrebu, a onda se, nešto prije 14 sati, veliki pisac ponovo "izolirao" i otišao u Maksimir. Svaki slobodan trenutak, ujutro, popodne, iskoristio je da ode u neki od zagrebačkih parkova. "Bit ću jako nesretan ako ne pronađem djetlića", ponavljao je. Te večeri u 20 sati čekao ga je i susret s čitateljima u VIP clubu Dražena Kokanovića na glavnom zagrebačkom trgu. Okupljanje za ručak ispred Maksimirskog parka nešto prije 17 sati. Domaćin je direktor VBZ-a Boško Zatezalo. Prigoda je to i za prvi susret i upoznavanje s prevoditeljicom Marinom Horkić, koja je "Slobodu" prevela na hrvatski, te urednikom knjige, piscem Borivojem Radakovićem, koji će iste večeri biti i moderator razgovora. Kad je izlazilo američko izdanje "Slobode", Marina je već radila na hrvatskom prijevodu. Iako je to ljeto bio u najvećoj gužvi, našao je vremena i za dopisivanje s našom prevoditeljicom. Za ručkom ugodna, opuštena atmosfera. Jonathan pije Coca-Colu, nije htio ni deci vina prije promocije. Sat vremena poželio je ostati sam, u hotelu, da se odmori i koncentrira. Bio mu je jako važan susret s čitateljima. Prepuni VIP club, ni jedne slobodne stolice, mnogi nisu uspjeli naći mjesta ni za stajanje. Jonathan je oduševljen atmosferom. Sad je napokon povjerovao koliko ovdje ima čitatelja i koliko ga vole. Dugo je nakon razgovora s voditeljem i publikom potpisivao knjige, sa svakim popričao. Kad se klub već poprilično ispraznio, sjeli smo da popijemo piće. Zatezalo se zahvalio autoru na divnoj večeri slikom Dimitrija Popovića "Kafka", jer je Kafka jedan od nekoliko pisaca koji su Franzenu, po njegovu priznanju, odredili književni put. Jonathan kaže da je atmosfera bila sjajna, intimna. Zadovoljan je prostorom, želio je biti bliže čitateljima. Urednice iz VBZ-a Sandra Ukalović i Koraljka Penavin prisjećaju se Franzenove promocije u Frankfurtu, sve je bilo prepuno, publika je pozornicu okružila sa svih strana. Jedva su se progurale i sjele na pod. Takvu je atmosferu pisac priželjkivao i ovdje. Već prve večeri govorio nam je da su mu draži klub i gužva, koju smo predviđali, neka "pompozna" dvorana u kojoj bi sve bilo na distanci. Zato se na kraju u VIP clubu i našalio da bi "ovdje još mogao i zapjevati". Dočekan je gotovo kao rock zvijezda!

KAD VEĆ GOVORIMO o odabiru mjesta za zagrebačko predstavljanje, nije naodmet podsjetiti da je, osim što u romanu ima dosta referenci na glazbu, upravo jedan od glavnih likova u "Slobodi" glazbenik, Richard Katz. Propao je, radio kao krovopokrivač, a poslije se opet digao i postao poznat. Negdje oko ponoći izlazimo iz VIP cluba. Jonathan prvi put kaže da ga hvata umor. Iznenađen je velikim zanimanjem ljudi za ovo predstavljanje, dojmom da su oni doista pročitali njegove knjige, pitanjima koja su mu postavljali dok je strpljivo potpisivao. Bio je dobre volje, jako mu se svidio susret s čitateljima. Potpisivao je dobrih sat i pol. Na predstavljanje u VIP club došao je i dio daljnje rodbine njegove supruge. On ih je, stjecajem okolnosti, upoznao prije supruge. Imat će joj o čemu pričati. Otputovao je u petak ujutro. Čekalo ga je 17 sati putovanja, prvo do Turske, a potom u New York. Mnoge će zanimati i je li uspio vidjeti sirijskog djetlića, o kojemu se raspitivao tijekom cijelog boravka u Zagrebu. Nije. Ali vidio je u Maksimiru neke druge vrste djetlića. I osvojio srca ovdašnjih knjigoljubaca.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika