Širenje na nova tržišta osnovni je cilj tvrtke koju vode petorica članova obitelji SymingtonNa ovogodišnji zagrebacki Wine Gourment Weekend dolazi neuobicajen gost: dok ovaj festival vina i hrane uz gastronome u pravilu okuplja klasicne vinare, ovaj ce put ugostiti proizvođaca porta - slatkog desertnog vina ne tako popularnog u Hrvatskoj. Dominic Symington pripada 13. generaciji prestižne vinarske obitelji koja vec više od 350 godina proizvodi porto i jedan je od najpoznatijih proizvođaca te vrste vina u svijetu. Njihovi vinogradi nalazi se u Portugalu, u dolini rijeke Douro, najpoznatijoj lokaciji za proizvodnju porta. Oni su među najskupljim vinogradarskim lokacijama u svijetu, a brendovi njihova porta među najcjenjenijima su i cijena nekih od butelja doseže i 15.000 kuna. To slatko desertno vino stoljecima je bilo jedan od najpoznatijih europskih proizvoda, po ekskluzivnosti tik do francuskog šampanjca. Proizvodnja i trgovina portom preživjeli su razne ratove, ekonomske krize, pa i epidemije lisnih uši, koje su u 19. stoljecu uništile mnoge europske vinograde.

MEĐUTIM, 21. STOLJECE tom je biznisu donijelo sasvim nove izazove: moda se promijenila - pogotovo kad su visokokaloricna pica poput ovoga u pitanju, a tome je pridonijela i kriza koja je pogodila gotovo sve zemlje koje su bile glavna tržišta porta. Engleska, koja je stoljecima bila glavni uvoznik, sada je tek na šestom mjestu. Iako se ponajviše proizvodi u Portugalu, porto je zapravo englesko pice. Britanci su za rata s Francuskom prestali uvoziti francuska vina i trebala im je alternativa. Pronašli su ju u Portugalu, s kojim su potpisali i sporazum o ukidanju poreza na izvoz portugalskih vina u Englesku. Kako je put od Portugala do Engleske trajao dugo, prema legendi je Britancima na brodovima portugalsko vino fermentiralo i tako je nastao porto. To je samo jedna od verzija o nastanku porta, rekao je Dominic Symington u razgovoru za Nacional, ali je donekle istinita.

“Postoje i druge verzije, no sigurno je da je nastao kao fortificirano vino kako bi mogao biti dopreman i izvožen na tržišta diljem svijeta”, kaže. Iako Buckinghamska palaca i dalje poslužuje porto na svojim banketima, a bio je na meniju i kad je Elizabeta II. lani ugostila Baracka Obamu, prodaja porta u Britaniji je pala. Pala je i u Francuskoj i SAD-u, također tradicionalnim tržištima porta, a nova tržišta koja se otvaraju su Brazil, Rusija, Kina i Angola. Tako je obitelj Symington u 20. stoljecu izvozila svoj porto u 20 zemalja, a sada ga izvozi u 80. S potragom za novim tržištima povezan je i dolazak Dominica Symingtona u Hrvatsku. Kao jedan od petorice clanova obitelji koji vode biznis, zadužen je za europsko tržište. Srednju i istocnu Europu, pa tako i Hrvatsku, uz južnoamericke i azijske zemlje te one bivšeg SSSR-a smatra novim tržištima za porto koji se, tvrdi, sve više pije i u državama u kojima se nije tradicionalno konzumirao. “Upoznavanje s hrvatskim tržištem svakako je bio jedan od motiva za dolazak na Zagreb Wine Gourmet Weekend. Hrvati ne poznaju dobro porto, nisu ga navikli konzumirati. Svakako bih htio upoznati Hrvate s premium portom, raznim vrstama i primjenama”, kaže. Širenje na nova tržišta trenutacno je osnovni cilj tvrtke, a upravo na racun toga njegova je brata Paula cuveni vinski casopis Decanter nedavno proglasio osobom godine. “Prema rijecima Sarah Kemp, direktorice u Decanteru, tu nagradu nije dobio samo zbog vrhunskog proizvoda, nego i zbog toga što je postigao u promociji i popularizaciji porta u svijetu”, objašnjava Symington. Orijentacija na širenje na nova tržišta te na povecanje prodaje, prica, pomogli su im da ublaže udarce koje je kompaniji donijela kriza, ali je tome pridonijela i ekskluzivnost njihova proizvoda: “Buduci da je u žarištu našeg interesa samo proizvodnja visokokvalitetnog porta, uspjeli smo odoljeti krizi.

OSIM TOGA, kao obiteljsko poduzece smo fleksibilniji i lakše reagiramo na izazove tržišta. Nemamo potrebu namiriti dionicare ili opravdavati poslovanje i razvojne modele. Ovo je naš obiteljski posao, naše školovanje, odgoj i životna iskustva uvjet su i zalog našeg poslovanja. Porto nije samo naš posao, to je naš nacin života. Zacijelo, predstoje nam izazovi koji nisu samo trenutacne financijske poteškoce u svijetu. Uz to, sve se više vina proizvodi u svijetu, konkurencija je veca nego ikad, stoga moramo biti kreativniji i još usredotoceniji na vrhunsku kvalitetu.” Ipak, kaže da je Britanija, bez obzira na brojke, i dalje najvece tržište porta, pogotovo premiuma. Rastuce ekonomije bivših portugalskih kolonija Brazila i Angole sve su zanimljivije za izvoz tog pica, koje u tim zemljama zahvaljujuci kolonizatorima nije strano, dok za Kinu kaže da je još uvijek, bez obzira na rast potrošnje, za njih još uvijek vrlo malo tržište: Dominic Symington“Kina je postala kolekcionarsko tržište za nekoliko najvecih vinarija s podrucja Bordeauxa, no predstoji im još dug put da postanu sigurno tržište na koje se može dugorocno racunati.” Osim krize i promjene u navikama potrošaca, proizvodnji porta prijeti još jedan problem - klimatske promjene. Porast temperatura utjece na vinogradarstvo, sve cešce suše uvelike otežavaju uzgoj vinove loze, a erozija tla uzrokuje velike štete. Kakva je situacija s tim u vezi u dolini rijeke Douro, Symington kaže: “Istraživanja na našim posjedima potvrđuju da se temperatura podiže. Usporedbe radi, od 1967. do 2010. temperatura se podigla za 1,2°C. No bitno je spomenuti da je prosjecna godišnja temperatura u dolini Doura posljednje cetiri godine zapravo u opadanju. Tri od posljednje cetiri godine prosjecna temperatura bila je ispod 16°C, dok je u posljednjih cetrdesetak godina ona redovito bila oko 16,5°C. Ipak, dugorocan je trend povecanje temperatura. To je velik problem s kojim cemo se morati pozabaviti u Douru. Radimo na najvecem svjetskom podrucju planinskih vinograda i istraživanja pokazuju da trebamo primijeniti skupe mjere da sprijecimo eroziju, koja opasno prijeti. Familija Symington vec je s tim u vezi mnogo ucinila. Vinogradarski tim Symingtona, predvođen Charlesom Symingtonom, Pedrom Lealom de Costom i Milesom Edelmannom, proveo je pionirsko istraživanje o eroziji u vinogradima Doura. Miles Edlmann je nakon niza terenskih istraživanja zakljucio da redovi vinograda posađenih u dolini mogu izgubiti 1,7 tona zemlje po hektaru u prosjecnoj godini. Morat ce se provoditi razne mjere kako bi se mogla kontrolirati erozija.” Ipak, kaže da je Douro regija koja ima velike prednosti kad su klimatske promjene u pitanju.

“Domaci porto i autohtone vinske sorte prilagođeni su klimatskom stanju u dolini Doura. Najcešca sorta u portu - Touriga Nacional - nema problema s kvalitetom pri visokim temperaturama i s malo oborina, dok bi druge sorte zahtijevale mnogo navodnjavanja ako se želi uspješna berba. Douro je regija s razlicitim mikroklimama, što je odlican recept za borbu s klimatskim promjenama. Vinogradi na višim položajima rastu na nižim prosjecnim temperaturama, što je jedna od dobrih stvari u cijeloj situaciji s globalnim zatopljenjem.”

IAKO BRITANAC, Dominic Symington odrastao je u Portugalu. Školovao se u Britaniji, koju cesto posjecuje, ali osjeca se Portugalcem. “U Portugalu je moj dom i moj život”, kaže. “Ne mogu uopce uspoređivati Portugal i Britaniju, jer sam za Portugal emotivno vezan.” Ipak, njegovo odrastanje u obitelji koja se bavi proizvodnjom tog luksuznog pica nije bilo nimalo raskošno. Kako je njegov brat Paul ispricao u intervjuu Decanteru, njihovo su djetinjstvo obilježila poprilicno teška vremena. “Trgovina portom zaista je tada loše stajala. Danas vozimo fine aute i živimo vrlo udobno, ali tada nismo imali novca i nismo mogli ni putovati. Englesku nisam vidio sve do 13. godine.” On je u kompaniji počeo raditi već u ranim 20-ima, jer je nakon portugalske revolucije i svrgavanja diktature kompaniji svaki zaposlenik bio potreban. U to su vrijeme, ispričao je, multinacionalne kompanije počele kupovati portugalske proizvođače porta, a tada su i Symingtoni prodali svojih 20 posto Dubonnet grupi. Taj mu je novac otplatio školovanje, rekao je. “Bilo je zastrašujući biti okružen multinacionalkama. Činilo se nemogućim nadmetati s tim ljudima, koji su imali i distribuciju i ogromnu financijsku moć.” Međutim, multinacionalne kompanije s vremenom su odustale od porta, nisu mogle ostvariti željenu dobit i prodale su proizvodnju. I Symingtonovi su natrag otkupili svojih 20 posto. Danas imaju vinograde na 1200 hektara. Osim što povećavaju proizvodnju i šire se na nova tržišta, Symingtonovi se sve više okreću i turizmu. U portugalskoj regiji Douro, a pogotovo u gradu Porto, glavna turistička atrakcija su vinarije u kojima se proizvodi porto i njihovi podrumi, koje turističke grupe odlaze vidjeti i ondje kušati porto. Tako i oni organiziraju razgledavanja i imaju centar za posjetitelje, u koji su samo ove godine uložili 3 milijuna eura.

Proizvodnja i trgovina portom preživjele su ratove, ekonomske krize i epidemije koje su u 19. stoljeću uništile mnoge europske vinograde“Htjeli smo ponudili još kvalitetniji sadržaj za posjetitelje”, kaže Dominic Symington. No obiteljske inovacije ne zadržavaju se samo na pokušajima povećanja prodaje – Symingtoni su 1998. izumjeli i patentirali robotsku prešu za grožđe. Ono se u dolini rijeke Douro tradicionalno preša tako da ga ljudi danima gaze u kamenim prešama, jer se tako dobivaju najbolja kvaliteta vina. No tu postoji potencijalni problem. Ako je osoba koja gazi grožđe teža od 80 kilograma, može uzrokovati pucanje koštica u grožđu, što vinu daje neugodnu gorčinu. Symingtoni su tome doskočili izumom robotske preše, koja ima mehaničke noge sa silikonskim jastučićima, koje oponašaju pritisak ljudskog stopala na grožđe. Naravno da su time i uštedjeli, zbog smanjene potrebe da plaćaju sve skuplje sezonske radnike. Kad se svi usponi i padovi trgovine portom uzmu u obzir, jedna od rijetkih konstanti bilo je širenje poslovanja Symingtonovih. Da nije bilo upornosti i predanosti te loze - koja je, kako je napisao Decanter, kroz svih 13 generacija nekim čudom ostala pošteđena plejboja, ništarija i egomanijaka - vinska regija Douro danas bi, kažu upućeni, izgledala puno drukčije - gore.