IlustracijaNagrađivani američki pjesnik, esejist i prevoditelj srpskog podrijetla Charles Simic obračunava se s plimom "neznanja koje graniči s idiotizmom", a koje je u novije vrijeme, čini se, postalo američki ideal. Citirajući Thomasa Friedmana, koji je nedavno u kolumni u Timesu napisao da su "obrazovani ljudi najvredniji resurs ove nacije", Simic se pita jesu li oni naciji u ovom trenutku uistinu potrebni ili je pokvarenim političarima i interesnim skupinama koje upravljaju zemljom korisniji "lakovjerni tupan nesposoban razlikovati istinu od sranja".

U pravoj demokraciji koja zahtijeva i obrazovano, informirano građanstvo, piše Simic, dobar dio političara, njihovih savjetnika, lobista i tvoraca javnog mnijenja ostao bi bez posla. To se, dakako, neće dogoditi, među ostalim i zato što je neprosvijećeno stanovništvo dragocjen izvor materijalne dobiti - "varanje Amerikanaca jedna je od rijetkih rastućih industrija koje još postoje u zemlji".

Propaganda s totalitarnom aromom

Stupanj neukosti koji su Amerikanci danas dosegli morao je, vjeruje Simic, biti rezultat dugogodišnjeg ustrajanja na "nezainteresiranosti i gluposti". Nakon gotovo 40 godina predavanja o američkoj književnosti na sveučilištu, zaključuje da studenti iz godine u godinu znaju sve manje, imaju sve manju sposobnost svladavanja građe te ih postaje sve teže podučavati. Kao primjer navodi studente iz Nove Engleske koji su, na njegovo iznenađenje, pokazali potpunu neupućenost u povijest radničkih štrajkova u svojim rodnim gradovima koje su vlasti gušile nasilnim sredstvima, ostavljajući za sobom i ljudske žrtve. Bilo da je takvo neznanje uzrokovano slabljenjem kvalitete srednjoškolskog obrazovanja ili manjkom komunikacije u obitelji, do upisa na fakutet rupe u znanju već su prevelike i prebrojne da bi ih bilo moguće popuniti.

No, Simic upozorava na još opasniju vrstu neznanja koja je posljedica "godina ideološke i političke polarizacije i namjernog truda najfanatičnijih i najnetolerantnijih strana u tom sukobu da proizvedu još više neukosti laganjem" o povijesti zemlje, uključujući ne tako davne događaje. Dokaz za to vidi u rezultatima ankete u kojoj je većina Amerikanaca proglasila Saddama Husseina odgovornim za napade 11. rujna. Simic to naziva "propagandnim podvigom" kakav bi posramio i najgore autoritarne poretke, koji su nerijetko svoje podanike morali raznim mjerama represije tjerati na prihvaćanje režimskih neistina. Iako su internet i kablovska televizija omogućili lakše širenje dezinformacija, Simic napominje da treba biti osobito neobrazovan da bi se u njih olako i povjerovalo. Gdje bi drugdje, pita se, "predsjednik koji je novcem poreznih obveznika spasio velike banke od bankrota i dopustio da mi ostali izgubimo 12 trilijuna dolara vrijedna ulaganja, mirovine i nekretnine - bio nazvan socijalistom?"

Globalno zatupljenje

Nekoć bi ljudi koji govore gluposti bili naveliko ignorirani; danas im konzervativni političari tepaju da su "pravi Amerikanci", mediji njihovo mišljenje prikazuju kao nešto ozbiljno i relevantno, a razni prodavači magle uprežu ih u službu financijskih moćnika. Simic nabraja uobičajene laži koje se uspješno prodaju Amerikancima:

"Kršćani su u ovoj zemlji progonjeni.

Vlada dolazi po vaše oružje.

Obama je musliman.

Globalno zatopljenje je prijevara.

Predsjednik nameće vojsci otvorenu homoseksualnost.

Škole šire lijevu propagandu.

Socijalno osiguranje je povlastica, ništa drukčija od milostinje.

Obama mrzi bijelce.

Život na Zemlji star je 10,000 godina, kao i svemir.

Sigurnosne mreže doprinose siromaštvu.

Vlada vam uzima novac i daje ga seksom zaluđenim studenticama za kontracepciju."

Najjača povijesna sila

To je samo djelić sustava proizvodnje "alternativne stvarnosti" koji održavaju i medijski šire desničarski političari i vjerski ekstremisti, znajući da "neukima i zatucanima laži uvijek zvuče bolje od istine". Simic citira filozofa Sidneyja Hooka koji je glupost nazvao najjačom povijesnom silom. Ameriku je zahvatila "pobuna maloumnika protiv intelekta", bitka za opću indoktrinaciju, a protiv neovisnog mišljenja. No, kako su neznalice uvijek sklone "glasovati protiv vlastitog interesa", Simic u tome vidi glavni razlog što su vlastodršci voljni utrošiti milijune da bi njegove sugrađane i dalje držali u neznanju.