Objavljeno u Nacionalu br. 478, 2005-01-11

Autor: Ilko Čulić

GLAZBA

Urbanov 'Retro' je daleko ispod njegova albuma 'Žena dijete'

Najslabija karika je produkcija zvuka, jer njegovi novi suradnici Roger Čingrija i Igor Sušanj nijednom nisu uspjeli dosegnuti visoke studijske standarde koje je postavio Luky, pa se svako nezgrapno rješenje u glazbi ili tekstu odmah ocrtava

Ilko ČulićIlko ČulićFlashback u 1998.! Vrijeme Tuđmana, Šukera, Severine i policijskih racija oko ponoći. Bivši frontman Laufera objavljuje drugi solo album ”Žena dijete”. Neki drugi alternativci u tom trenutku možda bolje predstavljaju urbanu kulturu otpora zanesenjački nazvanu “rockerskom gerilom”, međutim Damir Urban ima album koji će skrenuti najviše pozornosti na revitalizirani underground. Pohvale Urbanu i njegovom producentu Lukyju katkad su bile sasvim neumjerene, ali svaka je nagrada u naramku “Porina” i čoporu “Crnih mačaka” evidentirana kao potpuno zaslužena. ”Žena dijete” je antologijsko izdanje hrvatskog rocka, jedan od najboljih domaćih albuma iz 90-ih i očito prevelik teret za pjevača koji s Lauferom nikako nije mogao uvježbati ulogu progresivnog trend-settera. Problem se pojavio kad su njegovi simpatizeri počeli vjerovati da autor albuma kakav je ”Žena dijete” uvijek mora biti dva koraka ispred ostalih, a situaciju je dodatno zakomplicirao sam Urban kad je prihvatio takvu igru. Singl “Moja” iz 2001. najavio je izlazak trećeg albuma, no nije izazvao očekivano oduševljenje pa je rezignirani kantautor stopirao skoro zgotovljen projekt i krenuo iz početka.

Urban & 4 - "Retro" (Croatia Records)Tri godine kasnije, s bljedunjavim singlom “Spelujem ti ispriku” uspio je jedino zbuniti svoje najvjernije sljedbenike koji su i dalje priželjkivali nešto jako veliko. Fanovi Hladnog piva, Ede Majke ili TBF-a, pogotovo oni što su bili premladi za “Black Tattoo”, jedva da su primijetili Urbanov come back. Krajnji domet albuma “Retro” je nezahvalno prognozirati dok ovdašnji mediji u nedostatku atraktivnih novih lica stalno vrebaju proslavljene povratnike, ali izvjesno je da nema podloge za euforiju kakvu je potaknuo njegov prethodnik. Manji publicitet u Urbanovom slučaju čak može biti povoljna okolnost jer se iz ovih 56 minuta teško može izvući realno pokriće za bilo koju naslovnicu. “Retro” je album vrlo neujednačene kvalitete, na kojem se “Gledaj i vidi” i “Najmanja od najmanjih” prepoznaju kao odgođeni, ali još uvijek logičan nastavak radova započetih sa ”Žena dijete”, trominutna “Tako glupi” zvuči kao prilično brza reakcija na aktualni njujorški disco-punk revival , dok se u preostalih sedam pjesama prečesto razotkrivaju gafovi kakvih naprosto ne bi smjelo biti nakon višegodišnjih priprema. Urbanova najslabija karika je produkcija zvuka jer njegovi novi suradnici Roger Čingrija i Igor Sušanj nijedanput nisu uspjeli dosegnuti visoke studijske standarde koje je postavio Luky. Bez nadzora pouzdanog producenta ni Urbanova interpretacija nije više onako sugestivna pa se gotovo svako nespretno rješenje u glazbi ili tekstu odmah ocrtava kao prepreka za pažljivijeg slušatelja.

Kad se sve zbroji “Retro” ostaje daleko ispod albuma ”Žena dijete”, u prosjeku je slabiji i od Urbanovog solo prvijenca “Astronaut”, a unutar cijelog njegovog opusa podnosi jedino usporedbu s Lauferovim drugim LP-ijem “Pustinje”. Nekima će oskvrnuti lijepe uspomene, a radoznalim klincima koji su se tek počeli zanimati za rock glazbu pružit će manje izazova od debitantskog albuma Ramireza.

Laufer – “Epitaf” (Croatia Records)
Usklađena s objavljivanjem novog Urbanovog albuma, retrospektiva Laufera trebala bi imati solidno pokriće na tržištu, makar riječki kvartet nije ostavio dovoljno jakih pjesama za kompilaciju od 80 minuta. U obnovljenom izdanju kao sigurni favoriti se odmah izdvajaju “Moja voda”, “Lopov Jack” i još nekoliko ranih radova, no u materijalima s albuma “Pustinje” i s oproštajnog EP-ija iz 1995. previše je dokaza koji još jedanput upućuju na neumitan raspad banda. Laufer je prilično brzo napredovao od zamjene za Ekatarinu Veliku do najzanimljivije domaće inačice grunge-rocka, ali ipak nije bio spreman za veće pothvate.

Massimo – “Vještina” (Aquarius)
Zbog mizerne naklade posljednjeg autorskog albuma Massimo nije mogao tek tako odbaciti ponudu za snimanje CD-a s obradama domaćih pop-rock evergreena, ali valjda je mogao tražiti da projekt vodi netko kompetentniji od Šajete i njegovog zabrinjavajuće neinventivnog producenta Ivana Popeskića. Izbor dvije Gibonnijeve pjesme je pouzdan znak lošeg ukusa, “Bacila je sve niz rijeku” je bolje zvučala u verziji stare Crvene jabuke, a grozomorni aranžman “Gracije” samo će pojačati Štulićeve slutnje da su se ovdje baš svi urotili protiv njega.

Psihomodo Pop – “Plastic Fantastic” (Croatia Records)
Pravovremeni angažman kakvog provjerenog tekstopisca koji bi, kao nekoć Davor Slamnig, znao pogoditi senzibilitet Davora Gobca, mogao je otkloniti većinu zastoja na albumu naslovljenom prema prastaroj pjesmi Jefferson Airplanea “Plastic Fantastic Lover”. U Šparkinoj produkciji Psihomodo je došao do muzički najzrelijeg izdanja pa se i Gobac u prvom dijelu više posvetio pjevanju nego ekshibicijama s mikrofonom, naročito u prepjevu Everly Brothersa “Daj mi pusu”. No, pri kraju albuma ipak dominiraju: “prstići, prstići, ljepljivi i prljavi, prstići u pekmezu, nogice u umaku, krckamo na krekeru nogice u štekeru”. Samo za najizdržljivije!

Zvjezdice:
Urban – 3
Laufer – 3
Massimo – 2
Psihomodo pop – 2

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika