Civilizirani ljudi odlaze liječniku kad ih ništa ne boli. Kako me mjesecima svašta boljelo, čekala sam trenutak kad ću postati civilizirana. To se dogodilo jučer. Krenula sam doktoru Baniću, pa doktoru Masovčiću. Okej, svatko normalan vidjet će da je ovo besplatna i velika reklama liječnicima kojima sam p l a t i l a, poslije ću vam objasniti. Dakle, krenuh civilizirano u lov na informacije. Doktor Banić, najbolji ultrazvučar u gradu, nadugačko mi je i naširoko objašnjavao gdje su crijeva, slezena, uključio je zvuk da čujem svoje krvne žile, bubrezi mi lete jer sam premršava, “draga gospođo, morate se udebljati, bubrezi moraju biti u loju…” Nisam mu rekla da imam najmanje pet kila viška. Onda mi je Banić objasnio što se to vidi na ekranu: “A ovo, vidite ovo, ne brinite, to nije ništa.” Krenula sam na iduća vrata. Onom Masovčiću. S njim sam dulje razgovarala jer ga godinama posjećujem. Prvi me doktor nije uznemirio, drugi… Da biste skužili moj strah, moram vam dati nekoliko informacija. Doktor Masovčić prije pregleda popriča sa žrtvom. Kako ja baš ne odlazim liječnicima redovito, u mojim godinama ljudi se sve rjeđe nalaze u civiliziranoj fazi, uvijek doktoru kažem, oprostite što se nismo vidjeli dvije godine. Draga Vedrana, doktor Masovčić mi se uvijek i nasmiješi i uhvati me za ruku, gleda me u uči, pa kaže: “Nismo na ovome svijetu da bismo se pregledavali. Život je nešto drugo.” Kako krasno! Dvije totalno neočekivane rečenice iz usta privatnika?! Obično se čuje, sve je u redu, na vašem mjestu ipak bih došao na kontrolu za nekoliko mjeseci. Dakle, sjedim ja tako. Oči doktora koji mi je prije deset minuta, p r i j e pregleda, rekao da nismo na ovome svijetu da bismo se pregledavali, gledaju u moje, a usta mu govore: “Sve je u najboljem redu, ništa se ne brinite, samo mi se nemojte brinuti, nema nikakve potrebe, vidimo se za dva mjeseca.” ?!?!?!?!? Meni u liječničkoj ordinaciji reći, “vidimo se za dva mjeseca”, isto je što i osuđenome na smrt pružiti cigaretu. Fenomenalno sam odglumila gospođu koja sa mnom nema nikakve veze, samouvjerenu, pametnu, pod kontrolom, i izašla u sunčano popodne. Da, prije nego što sam otišla na pregled kupila sam na rasprodaji crni sako od Tommyja Hilfigera, mog najdražeg kreatora, petsto kuna. Imamo i plave, rekla je prodavačica. Hvala, rekla sam, treba mi crni. Treba mi c r n i. Zašto mi je trebao c r n i? Jesam li nešto naslućivala? Dobro. Sjela sam na terasu najdražeg kafića, zove se “Crni mačak”, i gledala kako Korzom šetaju ljudi bez dijagnoze, zdravi, oni kojima nitko nije rekao, «”vidimo se za dva mjeseca”. Zazvonio je mobitel. Opet Masovčić. “Da se ne biste brinuli, naručio sam vas kod kolege…”, od užasa sam prečula ime, “bolje da i njega čujete”. Buljila sam u osmrtnice. Moje su me vršnjakinje gledale i smiješile mi se, na glavi im frizure iz sedamdeset i prve, komadi u najboljem izdanju. Koju će moju fotografiju izvući? S maturalnog plesa? Onu u toplesu na plaži u Crkivenici, neka mi samo odrežu glavu. Izgledam super mokre kose u dvadeset i trećoj. U što će me obući? U crni Hilfigerov sako? A na nogama Tommyjeve čizme? Suknju? Koju suknju? Onu najnoviju, TBS, nepravilnog kroja, luda je, baš otkačena. Smije li pokojnica biti otkačena? Crne hlače Haddad? Ali one su iz kolekcije za mlade?! Ne mogu u šezdesetoj ležati u mladenačkim, crnim hlačama? Pokojnica mora biti tužna, ne smije izgledati kao da je jedva dočekala da se pretvori u prah i pepeo. Prah i pepeo?! Ima li smisla u prah i pepeo pretvoriti svu tu krasnu dizajnersku robicu koju sam kupila misleći da se, “vidimo se za dva mjeseca”, događa nekom drugom?! Oblačenje mrtvaca je poruka. Da mi rodbina navuče traperice u kojima idem u vrt i zelene, gumene čizme, ljudi koji bi me posljednji put htjeli vidjeti mislili bi da sam bila nevoljena i da se na meni štedi. Da, kupit ću jeftino, crno odijelo klasičnog kroja, na noge neka mi ipak stave nove, crne Hilfigerove cipele koje sam kupila prošli tjedan, nek me Tommy prati. Kako se samo sve poklopilo? Toliko crnih komada u tako malo dana?! Ne, ne može biti slučajno i nije zbog rasprodaje.

lead 1 Oblačenje mrtvaca je poruka. Da mi rodbina navuče traperice u kojima idem u vrt i gumene čizme, ljudi bi pomislili da sam bila nevoljena lead 2 Civilizirani ljudi odlaze k liječniku kad ih ništa ne boli. Kako me mjesecima svašta boljelo, čekala sam trenutak kad ću postati civilizirana Kad sam došla doma, cijelo sam se popodne hrabro šalila, inače se ne šalim, ni hrabro ni kukavički, muž mi je govorio: “Ništa se ne brini.” Gledao me žalosno. Otišao je u krevet. “Pogledat ću malo Internet”, rekla sam, “proljetnu liniju torbica Bree.” Da skratim, sve sam doznala o svom slučaju. I najbolje i najgore prognoze. Dijagnostičke metode i metode liječenja. Kinezi su gotovo sigurni da uzroci leže u padu imuniteta ili u stresu što ga žena osjeti kad je napusti partner. Napustit će me partner???!!! Moje tijelo je to saznalo prije moga uma i prije moje najbolje prijateljice??!!! Promijenila sam stranicu. Zašto muškarci najčešće napuštaju žene? Vrh ljestvice, odbijanje seksa?! A pred tri sam tjedna pročitala, više od dva puta tjedno izaziva strahoviti pad imuniteta?! Isuse?! Redovito odbijam svoga partnera jer ne želim da mi padne imunitet. Razboljela sam se jer će me ostaviti partner koji će me ostaviti jer sam odbijala seks koji izaziva pad imuniteta koji izaziva bolest???!!! Logika mi nikad nije bila jača strana. Isključila sam Internet, probudila partnera i prisilila ga na seks. On spava, ja računam: ovo je treći put ovaj tjedan. Zadovoljno hrče, neće otići. Sačuvat ću partnera, past će mi imunitet, bolest se neće povući… Skočila sam na Internet. Skužila sam! Samo mrtvaci nemaju frku s imunitetom, samo oni leže bez stresa, samo oni nemaju problema sa zdravljem. Bolesna sam jer sam živa. Dobar je osjećaj biti… živ.