Objavljeno u Nacionalu br. 855, 2012-04-03

Autor: Tanja Simić

Klevetnički turizam

Podignite tužbu u Engleskoj i obogatite se

Na britanskim sudovima sve je više parnica u kojima ne sudjeluje ni jedan stanovnik Velike Britanije ili britanski medij, a odvjetničke tvrtke gomilaju bogatstvo - trend je uzeo toliko maha da ga mnogi smatraju sramotom za državu

Pojam klevetničkog turizma pojavio se 90-ih, ali je zahvaljujući internetu eskalirao u društveni problemPojam klevetničkog turizma pojavio se 90-ih, ali je zahvaljujući internetu eskalirao u društveni problemU posljednje vrijeme u Britaniji je jedan trend toliko uzeo maha da je po mnogima sramota za tu državu. Riječ je o tzv. tužbenom, odnosno klevetničkom turizmu, pojmu koji se počeo javljati još 90-ih, ali je zahvaljujući internetu zadnjih godina eskalirao u društveni problem. Britanski zakon, kad je o kleveti riječ, toliko je strog da onome tko tuži medij ili autora za klevetu gotovo da jamči pobjedu na sudu. I pritom nema nikakve selekcije: ni kad je u pitanju gdje živi onaj tko tužbu podiže, ni u kojoj je zemlji kleveta objavljena - dovoljno je dokazati da je i tek nekoliko osoba u Britaniji pročitalo spornu tvrdnju. Širenjem interneta to je posve pojednostavnjeno: dovoljno je da nekoliko osoba iz Engleske klikne na link na kojem je tekst objavljen na nekom portalu - i eto tužbe. Rezultat je sve veći broj parnica na britanskim sudovima u kojima ne sudjeluje ni jedan stanovnik Britanije, a još manje neki britanski medij. Rezultat su i ogromne zarade britanskih odvjetničkih tvrtki koje se sve više bave tom vrstom prava, ali i sve veća zagušenost predmetima na britanskim sudovima kojima Britanci ionako zamjeraju sporost.


A naviše zabrinjava to što su rezultat cenzura i autocenzura u medijima - koji su u nedostatku financijskih mogućnosti da uđu u toliko skupu pravnu bitku prisiljeni ispričavati se često i osobama iz kriminalnog miljea - ali i u akademskoj zajednici: sve češće korporacije tuže znanstvenike, liječnike i sveučilišne profesore zbog kritike svog rada ili proizvoda, zbog čega su one ujedno i sve rjeđe. Jer cijene sudskih troškova u Britaniji toliko su visoke da je upuštanje u njih praktički rezervirano za bogate - unajmiti britanskog odvjetnika u takvoj parnici stoji 1000 eura po satu. No, zahvaljujući britanskom zakonu, tužitelji pobjeđuju u 95 posto slučajeva. Odštete se kreću oko 600.000 eura, ali nije poanta u njima - strana koja izgubi parnicu plaća dvostruku odvjetničku tarifu, što može dosegnuti milijunske iznose. Zbog toga mediji, kao i akademski građani, vrlo brzo pristanu na nagodbu ili ispriku. Rijetke izdavačke tvrtke u protivnom prežive takve tužbe.

Primjeri su uglavnom iz studije američkog medijskog stručnjaka Drewa Sullivana: 2007. je islandska banka Kaupthing u Engleskoj tužila danski list Ekstra Bladet jer je na svojoj internetskoj stranici objavio da je banka služila kao porezno utočište za bogataše. Britanski sud je prihvatio slučaj uz argument da je London glavni bankarski centar, a direktor Kaupthinga je odrastao u Britaniji. Danski sajt imao je ukupno tek nekoliko posjetitelja iz Engleske. List Ekstra Bladet zbog straha od golemih troškova parnice bio je primoran ispričati se banci - troškovi obrane za danski list u Engleskoj bili bi peterostruko viši od onih u Danskoj. Ni dvije godine kasnije britanski Ured za teške pronevjere pokrenuo je istragu protiv te iste banke. Ukrajinski milijarder Rinat Ahmetov - koji se spominje u dokumentu ukrajinske vlade "Pregled najopasnijih organizacija organiziranog kriminala u Ukrajini" - tužio je u Londonu 2008. ukrajinski list Kyiv Post i sajt lokalnog lista Obozrevatelj. Oba teksta bila su na ukrajinskom, Kyiv Post imao je tek nekoliko pretplatnika u Engleskoj, stranica Obozrevatelja praktički nije imala stranih posjetitelja, dok je list izlazio samo u Ukrajini. Kyiv Post se brzo ispričao za iznošenje neistina, a nakon što je sud Ahmetovu dodijelio 50.000 funti odštete, uz plaćanje sudskih troškova, Obozrevatelj je učinio isto. U takvoj je situaciji preklani bio i francuski list Le Figaro pišući o istoj osobi pa je pod prijetnjom tužbe na kraju objavio ispriku.

Klevetnički turizam u Britaniji je počeo cvasti zbog hollywoodskih celebrityja. Budući da je američki zakon u ime slobode govora puno fleksibilniji, oni se američkim sudovima s nekim tužbama nisu mogli ni približiti. U SAD-u, kao i u velikoj većini drugih država, onaj tko podiže tužbu mora dokazati da je iznesena tvrdnja laž, dok u Britaniji optuženi novinar ili autor mora dokazati da je iznesena tvrdnja istinita - što je puno teže. "To mijenja cijelu igru", kaže Sullivan, osnivač i direktor nevladina Centra za istraživačko novinarstvo u Bosni i Hercegovini i pokretač Projekta za izvještavanje o organiziranom kriminalu i korupciji. "U Britaniji se kreće od pretpostavke da je novinar u krivu i on mora dokazati da nije. Ako to ne može, odnosno ako nema snimku, dokument ili neki drugi valjani dokaz, gubi parnicu. Zbog toga 95 posto takvih slučajeva dobivaju oni koji tuže autora." U SAD-u, kaže, onaj tko podiže tužbu ne samo da mora dokazati da je autor u krivu, nego i da mu je time namjerno želio nanijeti štetu. Osim toga, američki zakoni razlikuju privatne i javne osobe, dopuštajući novinarima veću slobodu kad izvještavaju o poznatima. Tako je Arnold Schwarzenegger, kao jedan od prvih koji je počeo koristiti te pravne razlike, u Engleskoj 1990. tužio američku autoricu Wendy Leigh zbog dijelova neautorizirane biografije o njemu, koja je objavljena i u Engleskoj.

No britanski sudovi uskoro su počeli prihvaćati i slučajeve koji nemaju nikakve veze s Engleskom - tako je Roman Polanski tužio američki magazin Vanity Fair zbog toga što je objavio da je pokušao zavesti ženu na putu prema sprovodu vlastite supruge 1969. Polanskom je dopušteno da izjavu da videolinkom iz Pariza, kako bi izbjegao izručenje SAD-u gdje je bio optužen za seks s 13-godišnjakinjom. Dosuđena mu je odšteta od 50.000 funti, a odvjetnici s obje strane Atlantika prozvali su taj slučaj sramotom za britanski pravni sustav.

I Cameron Diaz je prije nekoliko godina tužila američki tabloid National Enquirer zbog optužbi da je bila s oženjenim muškarcem za vrijeme veze s Justinom Timberlakeom. Na sudu je pobijedila, američki tabloid se ispričao, ali nije objavljena visina odštete - iako je podižući tužbu najavila da će tražiti 10 milijuna dolara No situacija se za američke celebrityje mijenja. Američki sudovi sve češće odbijaju prihvatiti odluke britanskih pa su čak i počeli mijenjati svoje zakone da ograniče njihovu snagu. U tu je svrhu preklani Obama potpisao zakon koji štiti američke autore od klevetničkih presuda u stranim zemljama, čime ih je učinio neprovedivim na sudovima u SAD-u.

Objašnjenje za takav britanski zakon seže u povijest Britanije, govori Drew Sullivan, u "doba kad je reputacija mnogo značila". Bio je to način da se aristokracija zaštiti i tako je i ostalo. Osim radi velikih zarada koje se vrte oko takvih parnica, djelomičan razlog zbog kojeg britanski sudovi bez previsokih kriterija prihvaćaju tužbe stranaca, tvrdi Sullivan, jest i koncept nekadašnjeg velikog britanskog carstva, u okviru kojeg se Engleska uvijek smatrala svjetskim sucem. "U tom kontekstu im se čini logičnim da su njihovi sudovi na neki način i svjetski sudovi. No ovakav zakon ozbiljno ugrožava slobodu govora. U ovom dijelu Europe mediji često ne žele objaviti priču o nekome tko je na neki način povezan s Engleskom. Boje se. A u ovom dijelu Europe ima mnogo imućnih biznismena i političara povezanih s Engleskom, jer se ona često iskorištava kao off-shore lokacija. Doduše, ovdašnji su mediji konzervativni i ne objavljuju ono za što nemaju dokaza, ali ipak u regiji primjećujem dosta prilika za tužbu i ne bi me čudilo da se uskoro takve tužbe počnu pojavljivati." Kod njih je problem, govori, što se mediji, pa i pojedinačni autori, vrlo brzo nagode ili ispričaju, tako da nije moguće doći do podataka koliko je njih primilo takve prijetnje i zbog njih bilo prisiljeno pozitivno pisati o, recimo, kriminalcima. Danas je, ističe, internet tu problematiku doveo do vrhunca. Objavljivanjem svakog teksta na internetu riskira se podizanje tužbe bilo gdje u svijetu, ovisno o lokalnim zakonima. "Odjednom smo, od objavljivanja za svoj grad ili zemlju, došli do objavljivanja u cijelom svijetu - gdje god ima interneta. Za novinare je to novo i često toga nisu svjesni, misle da pišu za svoju lokalnu publiku, ali ona je sada globalna.

I upravo je u tome razlog zašto ljudi posljednjih godina masovno tužakaju autore, a i britanski sudovi prihvaćaju slučajeve iz bilo kojeg dijela svijeta. Tu su i multinacionalne kompanije, koje svoje podružnice imaju po cijelom svijetu i više zaista nije bitno tko je otkuda i gdje je što objavljeno", kaže Sullivan. Rezultat je sve više odvjetničkih tvrtki koje češljaju medije pa, kad vide da je o nekome bogatom napisano nešto loše, same im sugeriraju tužbu i nude pravnu pomoć. Njihovi su klijenti, kaže Sullivan, najčešće strani oligarsi, osobe iz kriminalnog miljea i bogati političari.

Ipak, u Britaniji sve se intenzivnije govori o nužnosti promjene. Sve više znanstvenika, akademika i autora općenito sve ju glasnije traži, a u medijima se sve češće objavljuju članci o tome. Na izmjene zakona apeliraju i mnogi političari ističući da ovakvo britansko pravo ograničava slobodu govora. "Vrlo je velika koalicija onih koji traže promjenu", kaže britanski novinar Bob Satchwell, izvršni direktor organizacije Društvo urednika. "Postoji i parlamentarna podrška promjeni i sad je već općeprihvaćeno da je zakon zastario - zasniva se na potrebama britanske aristokracije iz 19. stoljeća i otad se nije mijenjao. On i danas odgovara bogatim i moćnim ljudima, pogotovo korporacijama, i zato je nužno promijeniti ga kako bi se uvela ravnoteža i olakšalo njihovo kritiziranje u interesu javnosti. Znam da zvuči idealistički, ali nemogućnost kritike moćnih ljudi i institucija onemogućava javnosti da dozna istinu. Zbog visokih cijena obrane u takvim sporovima pojedinci poput znanstvenika, sveučilišnih profesora i novinara prisiljeni su pisati i govoriti ono što bi morali, a ne ono što misle."

Satchwell se nada da bi izmjene zakona mogle nastupiti u roku od godinu dana, jer bi one Englesku učinile manje privlačnom za klevetnički turizam i omogućile veću slobodu govora. No svjestan je jakog odvjetničkog lobija i novca koji se vrti oko takvih tužbi: "U tome i jest problem, to su odvjetnici koji zarađuju ogromne svote, puno veće čak i od ostalih odvjetnika. Toliko su utjecajni da čak uspijevaju obeshrabriti nove odvjetnike da se počnu baviti klevetama, kako bi zaštitili svoj novac. Vlada i političari u Engleskoj trebali bi biti posramljeni time što britanski pravni sustav ima ovakvu reputaciju u svijetu i što zemlja poput SAD-a ne priznaje njegove presude, dok istovremeno privlači kriminalce iz raznih dijelova svijeta. To je nešto čega bismo se svi mi Britanci trebali sramiti. Ako ništa drugo, dok se naši sudovi bave parnicama između stranaca, ne mogu se baviti parnicama među Britancima - a ne možemo reći da nam je pravosuđe jako brzo."
S njim se slaže i Drew Sullivan: "Puno ljudi smatra da zakon treba promijeniti, on je sramotan za britansku vladu. Za prethodne vlade postojala je volja za promjenom, ali od dolaska aktualne konzervativne vlade to je stalo."

Ipak, kaže, neke se promjene naziru. "Nedavno je još jedan ukrajinski oligarh tužio Kyiv Post, ali je taj ukrajinski list dobio parnicu - nekoliko godina ranije sigurno bi izgubili. No bojim se da zakon nikad neće biti promijenjen kako bi trebalo, Engleska će uvijek u tome biti problem. Ali nadam se da će do nekih izmjena ipak doći, i to uskoro jer će u idućih godinu-dvije situacija biti najopasnija za slobodu govora." I on se boji jakih interesnih lobija zbog kojih bi zakon mogao ostati nepromijenjen, a nova opasnost koju vidi jesu striktni britanski zakoni koji štite privatnost osobe i upozorava da je novi trend koji se razvija u britanskom pravosuđu tzv. "privacy tourism". "Britanski odvjetnici te zakone pokušavaju iskoristiti kao novu tehniku da tuže medije, ta zabrinutost dolazi čak i iz samih odvjetničkih krugova", kaže.

Vezane vijesti

Karamarko: Ne znam tko je financirao Mesićevu kampanju

Karamarko: Ne znam tko je financirao Mesićevu kampanju

Tomislav Karamarko, koji je bio na čelu prve predsjedničke kampanje Stjepana Mesića, izjavio je danas na zagrebačkom Općinskom sudu kako ne zna tko… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika