Objavljeno u Nacionalu br. 481, 2005-02-01

Autor: Ilko Čulić

GLAZBA

Najbolji rock album na aktualnim top-listama

Novi album Mercury Reva 'The Secret Migration' zvuči kao da su kroz njega provučena sva prethodna iskustva, od psihodeličnih vrtloga s 'Yerself Is Steam' do nezaboravnih melodija s 'Deserter's Song' i složenih aranžmana s 'All Is Dream'

Kult Mercury Reva raširio se odmah nakon debi albuma “Yerself Is Steam” iz 1991., a band iz Buffala u državi New York bio je najbolje primljen u Britaniji gdje je preko reda dobio pozivnicu za prestižni Reading festival pa čak i mjesto predgrupe na velikim koncertima Boba Dylana. Na indie-rock sceni već su ih vidjeli kao nasljednike Sonic Youtha, no uskoro se pokazalo da prva postava Mercury Reva nije bila spremna za tako veliku ulogu. Drugi album “Boces” ostao je u sjeni bizarnih incidenata i međusobnih svađa, koje su kulminirale odlaskom frontmana Davida Bakera, a kad je 1995. objavljen “See You On The Other Side”, zapravo ga nije imao tko promovirati. Basist Dave Fridmann bio je prezauzet produciranjem Flaming Lipsa, dok su se gitaristi Jonathan Donahue i Sean “Grasshopper” Mackoviak posvetili projektu Harmony Rockets u kojem su započeli suradnju s veteranima iz The Band, Levonom Helmom i Garthom Hudsonom. Dvije godine kasnije Donahue i Grasshoper obnovili su Mercury Rev, ali tada je veću pažnju privlačilo Jonathanovo gostovanje na Chemical Brothers bestselleru “Dig Your Own Hole” nego pripreme za snimanje povratničkog albuma za koji su opet pridobili Helma i Hudsona.
“Deserter’s Song” bio je prvorazredno iznenađenje, kako za stare fanove, tako i za žestoke kritičare koji su više puta konstatirali da se ovaj band nikad neće odmaknuti od psihotičnih ekshibicija Davida Bakera. Briljantna razrada koncepta “Cosmic American Music”, koji je osmislio pokojni Gram Parsons, dala je sasvim dovoljno materijala za ponajbolji rock album u 1998. , a preko singlova “Goddess On A Hiway” i “Delta Sun Bottleneck Stomp” uspostavljen je kontakt s ljubiteljima “Americane”, uglavnom slabo upućenima u rane radove Mercury Reva. Barem dvostruko brojniji auditorij okupio se 2001. oko albuma “All Is Dream” koji je Dave Fridmann producirao u maniri najambicioznijih progressive-rock ploča iz 70-ih, ali ipak nije izazvao euforiju kakva je pratila “Deserter’s Song”. Sa sličnim instrumentarijem Fridmann je puno više izvukao iz Flaming Lipsa na albumu “Yoshimi Battles The Pink Robots”, dok je Mercury Rev još dugo tražio pravu formulu za sljedeći studijski projekt. Pedantno pripremljeni “The Secret Migration” na koncu zvuči kao da su kroz njega provučena skoro sva prethodna iskustva, od psihodeličnih vrtloga s “Yerself Is Stream” do nezaboravnih melodija s “Deserter’s Song” i kompleksnih aranžmana primijenjenih na “All Is Dream”. U magazinu “Mojo” definitivno su pretjerali s epitetom “Američki Pink Floyd”, no čim se naslovna pjesma, “Vermillion” “In A Funny Way” i “My Love” postave u okvire današnje rock scene, jasno je da Mercury Rev ima malo zajedničkog s bandovima poput Coldplaya koji, među ostalim, ispunjavaju i želje potrošača sezonskih hitova. U ovih 45 minuta nećete dobiti ni jedan potencijalni pop hit, ali zato na aktualnoj britanskoj i američkoj top listi nećete naći bolji rock album od “The Secret Migration”.

Mercury Rev - "The Secret Migration" (V2 / Dallas)Antibalas Afrobeat Orchestra – “Who Is This America?” (Rykodisc)

Iz neobaveznih svirki nekolicine članova multietničkog latin-ska banda King Chango i njihovih kvartovskih frendova Daktaris, trajno zaokupljenih djelom pokojnog Fele Kutija, razvila se jedna od najzanimljivijih interpretacija afro-beata zapadno od Lagosa. Trinaesteročlani sastav iz Brooklyna na trećem albumu besprijekorno spaja tradicionalni 70’s afro-beat, utjecaje stare škole NYC salse, tragove Milesa Davisa, funky brassove à la James Brown i alter-globalistički svjetonazor prema kojem George W. Bush danas zauzima položaj nigerijskih diktatora opjevanih u Felinim klasicima.

Paolo Conte – “Elegia” (Warner Italia / Dancing Bear)

Nakon izvrsnog retrospektivnog albuma “Reveries” koji je višestruko podebljao ranije povučene paralele s Waitsom, Cohenom i Randyjem Newmanom, Paolo Conte je ipak odustao od neizvjesnog prebacivanja na američko tržište i vratio se u redove italo-pop kantautora gdje za njega nema baš puno jakih konkurenata. Premda “Elegia” jedva može podnijeti bilo kakvu usporedbu s “Reveries”, signore Conte je kroz 13 novih pjesama još jedanput pokazao da talijanska mainstream produkcija ne ovisi o rezultatima posljednjeg festivala u San Remu.

Vaya Con Dios – “The Promise” (PIAS / Trolik)

U nostalgičnim podsjećanjima na 80-e još nije zabilježeno da je netko glasno dozivao Vaya Con Dios, ali belgijski euro-pop trashmakeri iz pretprošlog desetljeća, najdulje zapamćeni po pjesmi “Don’t Cry For Louie” i vokalu Dani Klein, svejedno su zaključili da je sad pravo vrijeme za come back. Zapakirali su pseudoblues verziju Whitesnakove “Ain’t No Love In The Heart Of The City”, traljavu obradu UK roots-reggaea “Take Heed” istrgnutog iz repertoara Twinkle Brothersa, tragikomični francuski prepjev “Djelem Djelem” i autorske radove kakve bi mogla potpisati još samo Alka Vuica.

Zvjezdice:
Mercury Rev – 4
Antibalas – 4
Paolo Conte – 3
Vaya Con Dios – 1

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika