Objavljeno u Nacionalu br. 855, 2012-04-03

Autor: Dean Sinovčić

U Srbiji su me poštovali jer tamo cijene glumce

Glumica poznata po velikim kazališnim ulogama iznenada je ponovo pokrenula filmsku karijeru nastupom u nastavku hita "Montevideo, Bog te video'

'I u kazalištu ima trasha na lopate, a ne samo u tv serijama''I u kazalištu ima trasha na lopate, a ne samo u tv serijama'Ponekad doista izgleda poput misterije pitanje kako je moguće da Bojana Gregorić-Vejzović, nakon što je u devedesetima nagrađivana za kazališne uloge poput Janice u "Brezi", Stanke u "Tajni krvavog mosta", Pavle u predstavi "Suton" i Ofelije u "Hamletu", nikada nije napravila ni približno dobru filmsku karijeru? Osim filma "Božić u Beču" redatelja Branka Schmidta iz 1997. godine, gdje je glumila glavnu ulogu, Bojana Gregorić-Vejzović daleko je zapaženija po ulogama u brojnim televizijskim serijama nego po filmskim ulogama. Ali, i uz takav status, ili usprkos njemu, dobila je ulogu u srpskom filmu "Montevideo, Bog te video 2", nastavku hit filma koji je u kinima u bivšoj Jugoslaviji gledalo više od pola milijuna ljudi i u kojem je redatelj Dragan Bjelogrlić prikazao nastupu nogometne reprezentacije Jugoslavije na prvom Svjetskom nogometnom prvenstvu, koje se održalo u Urugvaju 1930. godine.


S kazališne strane gledano, Bojana Gregorić-Vejzović je zvijezda "Gavelle" te će se 19. travnja pretpremijerno prikazati predstava "Platonov ili Drama bez naslova" A. P. Čehova koju će režirati slovenski redatelj Samo M. Strelec. Naziv "Platonov" dobila je, naravno, po svom središnjem liku, Mihailu Vasiljeviču Platonovu, seoskom učitelju koji se, iako (prema vlastitim riječima) sretno oženjen, jednog ljeta istovremeno zaplete u cijeli niz ljubavnih avantura. Ljubavnica mu tako postaju mlada udovica Ana Petrovna Vojniceva, vlasnica propadajućeg imanja, koju glumi Bojana Gregorić-Vejzović.

Kako je došlo do kontakata sa srpskim producentima i do dobivanja uloge u filmu "Montevideo, Bog te video 2"?
- Redatelj Dragan Bjelogrlić je trebao glumicu za ulogu hrvatske barunice Helene i odabrao je mene. Bjelogrlić snima film i seriju paralelno, snima se gomila materijala, a što će završiti u filmu, a što u seriji, još ni on ne zna. Ogromna gledanost prvog filma zaslužna je za nastavak priče koja se temelji na istinitim događajima koji su za potrebe filma obogaćeni i fikcionalnim elementima, ali ta nogometna reprezentacija o kojoj je riječ uistinu je postojala. Načula sam da će se možda serija i kod nas prikazivati i vjerujem da će biti vrlo rado gledana jer je riječ o prijateljstvu i uspjehu te kako i koliko uspjeh mijenja aktere filma.

Jeste li za tu ulogu morali proći audiciju?
- Ne u klasičnom obliku. Bjelogrlić je radio s nekolicinom naših glumica, no htio je novo lice. U nedostatku vremena, odlučio je na temelju mog životopisa ukazati mi povjerenje. Goran Navojec i Filip Šovagović, koji također glume u filmu, na svoj jedinstveni način rekli su mu: "Ona ti je ok, nećeš se zaj.....". Bila je duhovita situacija kada je Bjelogrlić rekao Navojcu: "Ali, ne znam tko bi mogao igrati njezinu mamu?". A oni su mu kroz smijeh rekli: "Pa uzmi njezinu mamu", na što je Bjelogrlić pitao "A tko je njezina mama?" "Pa Božidarka Frait", rekli su njih dvojica. I tada se Bjelogrlić oduševio što će mu u filmu glumiti megazvijezda bivše Jugoslavije i mama i ja prvi put smo dobile priliku zajedno glumiti u filmu.

Kako je izgledalo snimanje u Srbiji?
- Mi smo snimanje imali tijekom listopada i studenoga prošle godine, proveli smo dvadesetak dana u Srbiji, snimali smo scene u Vršcu, Užicu, Beogradu te u jednom spremištu starih vagona u Rakovici. Poseban je doživljaj bilo snimanje u Titovom vagonu. Starinski luksuz, mahagonij, jako je dobro očuvan. Glumci nemaju menadžere i PR agente, ali taj vagon ima i menadžera i PR agenta i točno se zna koliko stoji snimanje u vagonu, a da ne spominjem da čuvar nadgleda kako se ophodi s interijerom.

Jeste li osjećali tremu glumeći pred mamom?
- Jesam, a opet i nisam jer mama se nagledala mojih predstava. Na snimanju je ne gledam kao mamu, nego kao glumicu koja je bila megazvijezda bivše Jugoslavije zajedno s Radom Šerbedžijom i Milenom Dravić, tako da strahopoštovanje uvijek postoji. A i od starih vukova uvijek možeš na svakom snimanju nešto naučiti. S druge strane, neku glumačku sigurnost morate imati, a kada je tu i odličan redatelj, nema mjesta tremi.

S obzirom na ogroman uspjeh prvog dijela filma, lako je moguće da će te nastavkom u Srbiji postati poznata filmska glumica, dok ste u Hrvatskoj poznati kao kazališna i televizijska glumica.
- Nije bitno gdje odjekne, nego kako odjekne. Nisam ovaj film radila zbog želje za prepoznatljivošću, nego me razveselila dobra uloga i nova ekipa. Dugo nisam radila projekt u kojem je sve vrijeme svijeta podređeno glumcu, u filmu ili seriji, a sve to u nadi da ćete napraviti umjetnost koja će biti rado gledana i nakon 20 godina. Zaustavljen je željeznički promet između Beograda i Užica na pet sati dok nismo snimili scenu. Na tim prostorima s kulturom se živi svakodnevno, to je stvar svakodnevne primjene i mentalne higijene. Reći da nisi bio četiri ili pet mjeseci u kazalištu znači javno priznati da si budala. Osim toga, Srbi cijene glumce. Kada smo došli u hotel, dočekali su nas s poštovanjem, a kada su čuli da snimamo "Montevideo 2" gotovo su rasprostrli crveni tepih do sobe.

Jeste li zbog takvog iskustva rekli samoj sebi - možda bih se trebala više baviti filmom u Hrvatskoj?
- U glumačkom poslu važno je brzo shvatititi da ne smijete željeti i htjeti, nego raditi najbolje moguće ono što vam je ponuđeno. Što se prije pomirite sa činjenicom da ste na odabiru, bit ćete sretnija osoba. Neke se stvari u životu događaju, ne smiju se planirati. Neočekivano iznenađenje je ljepota glumačkog posla, a faze kada posla nema treba trezveno preživjeti jer i one su dio karijere svakog glumca.
Nakon kazališnog uzleta u drugoj polovici devedesetih, prije desetak godina glumili ste i u dva američka filma snimana u Zagrebu. Kakve ste tada imali ambicije?
- Bila je raspisana audicija i došla sam s jako puno svojih kolega i kolegica. Nakon audicije nazovu i kažu ili "hvala što ste došli" ili "dobili ste ulogu, dođite na probu kostima". Nisam se zanosila s tim da je to put u Hollywood, nego sjajna mogućnost da radim i vidim kako to rade zvijezde poput Gerarda Depardieua, Lancea Henriksena i Sherilyn Fenn. Kada smo 2001. s predstavom "Hamlet" gostovali u Los Angelesu, igrali smo u starom šekspirijanskom kazalištu, gdje su došli sladokusci koje je zanimalo kako izgleda i zvuči "Hamlet" na hrvatskom. Kolega s klase Goran Višnjić želio me upoznati sa svojom agenticom, govorio mi je "daj moraš probati, super govoriš engleski". Agentica mi je rekla: "sve je super, tvoj životopis je impresivan, izgledaš zanimljivo, dobro govoriš engleski, ali ti trebam reći - moraš se preseliti u Los Angeles". Druga takva situacija dogodila se s Višnjićem i Griffinom Dunneom, glumcem i redateljem koji je režirao "Magiju" s Višnjićem i Nicole Kidman, kada su njih dvojica došli u Dubrovnik gdje su gledali probu za predstavu "Suton" Ive Vojnovića. Dunne je bio oduševljen i rekao mi je da će mi dati agenta u Londonu jer mi je to bliže. Kako sam u tom razdoblju dosta vremena provodila u Londonu, pomislila sam da mogu probatiti. Agentica Vanessa Pierre iz William Morris Agency me primila, a London je bliže pa je i financijski to bilo lakše pratiti. Međutim, bila sam osuđena odlaziti na audicije za likove žena iz istočne Europe. Kada ti doma nude da igraš Ofeliju i Noru, kada gotovo nosiš repertoar kazališta, logičan je korak pokloniti se tim redateljima koji su ti ukazali povjerenje, koji su ti pružili sjajne prilike i reći hvala, ja sam blagoslovljena što vas imam i što me trebate. Na kraju krajeva, Stephen Bridgewater, producent filma "La Femme Musketeer" na kojem smo surađivali i koji je radio kao drama coach na mnogim hollywoodskim hitovima, pogledavši kazališnu predstavu "Popcorn" bio je oduševljen i rekao: "imaš oazu divnih mogućnosti stvaralaštva i uživaj u tome". U inozemstvu, u moru talentiranih ljudi, za uspjeh osim neupitnog talenta morate imati više sreće nego pameti.

Žalite li što niste imali više filmskih uloga u vašoj karijeri?
- Da, ali tješim se da je i Judi Dench napravila filmsku karijeru u pedesetim godinama života. Valjda ću snimiti još poneki dobar film, tako da mi na in memoriamu imaju što prikazati.

Mladi glumci koji tek završavaju akademiju znaju se požaliti kako se u hrvatskom filmu rijetko organiziraju audicije.
- Normalno je da određeni redatelj voli raditi s ljudima s kojima je već radio. Naš proces rada je tolikom intiman da lakše radiš s osobom koju poznaješ, brže na snimanju dolaziš do rješenja određenih situacija, pogotovo emotivnih.
Za dva tjedna u "Gavelli" se održava premijera Čehovljeve drame "Platonov ili drama bez naslova", gdje glumite Anu Petrovnu Vojnicevu, ljubavnicu Platonova kojeg glumi Živko Anočić. Kako je biti udovica i ljubavnica u Čehovljevoj drami?
- Morate doći vidjeti. Bit će znoja, suza, ljubavi, smijeha, erosa, svađa, vikanja, ucjena, pucnjave i tuge. Ana Vojniceva je kompleksna osoba. Ima divan monolog gdje pita "što znači žena u srednjim godinama, zašto živim, jesam li ikome potrebna?". Uvijek je izazov igrati osobu koja je pametna i svjesna svog položaja i bez obzira na racio korača u emotivnu autodestrukciju. Strelec je fantastičan redatelj koji se ne zadovoljava s prvim rješenjima koje Čehov nudi, nego igramo sve ono što nije rečeno.

Jeste li prije dvije godine gledali tu predstavu u HNK u slovenskoj izvedbi u režiji Vite Taufera?
- Da, bili su fantastični. Mi nećemo trajati tri i pol sata jer je naš redatelj Samo M. Strelec napravio odličnu dramatizaciju i 155 stranica drame sveo na svega 55, a uspjelo mu je zadržati sve važne segmente drame.

Glumiti u predstavama po Čehovljevim dramama je kompleksno. Kako vam je bilo jedan dan glumiti u kazalištu takve uloge, a drugi dan izgovarati banalne rečenice na snimanju tv serije?
- Ne podnosim taj snobovski pristup kategoriziranja, zar uistinu mislite da u kazalištu nema trasha? Ima ga na lopate, ali vam to nije medijski zanimljivo da bi popratili. Nagledala sam se, a nažalost i igrala u nekim predstavama zbog kojih sam bila u strahu da će zauvijek otjerati publiku iz kazališta. Ali, publika je pametnija i od vas i od mene i, srećom, još uvijek nam nisu oduzeli pravo na pogrešku jer se one događaju. A ponekad je te banalne rečenice puno teže dobro odigrati nego umne rečenice koje same po sebi odzvanjaju.
Ne bi li vas predloženi novi Zakon o kazalištu trebao, sarkastično rečeno, osloboditi takvih problema?
- Novi zakon još nije ni predložen, a ovo što se po medijima povlačilo pokazuje da je u Ministarstvu kulture prisutan snobovsko intelektualistički prezir spram tv serija i potpuno nepoznavanje egzistencijalne situacije glumačkog ceha. Prvo se treba aktivirati sindikat koji bi štitio profesiju u njegovoj osnovi od amaterizma bilo koje vrste. Znate li da svake godine s ADU-a samo u Zagrebu izađe 15 diplomiranih glumaca na ovo malo tržište, što znači stvaranje socijalnih slučajeva. Glumačku profesiju teško je ukalupiti u zakone, a da na nekom segmentu ne povrijedite umjetničke slobode svakog pojedinca. Nebrojeno puta dogodilo se da neki glumac u svom matičnom kazalištu statira, a onda nakon dobivene prilike u nekoj seriji ili filmu konačno dobije kvalitetne šanse da pokaže svoj talent i u teatru. Zamislite da je zakon o zabrani rada na televiziju ili filmu glumcima koji su u angažmanu bio donesen sedamdesetih godina, to bi značilo da nikada publika ne bi vidjela Fabijana Šovagovića koji je bio član "Gavelle" ili Borisa Dvornika koji je bio član HNK Split. Zar publici ne bi bilo žao da ih nisu imali prilike vidjeti i u serijama?

Kada ste s 23 godine glumili u predstavi "Breza", rekli ste da su to idealne godine tu ulogu Janice; s 38. godina ste rekli da su to idealne godine za ulogu Melite u Krležinoj "Ledi". Koje bi uloge, filmske ili kazališne, sada u 40. godini bile idealne za vas?
- Zar već imam toliko? Jeste li sigurni, ja sam prestala brojati? Dobro da imam novinare koji vode o svemu računa. Lijepo je kada se glumačka zrelost poklopi s osobnom zrelošću, to uvelike doprinosi lakoći interpretacije. Ne priželjkujem ništa, najljepše uloge događale su mi se neplanirano. Nadam se da ću imati sreće i da će me još dosta puta iznenaditi neka divna glumačka ponuda.

Vezane vijesti

Suprug je moj najveći kritičar, ali i podrška

Suprug je moj najveći kritičar, ali i podrška

"Suprug je moj najveći kritičar, ali i podrška", kaže 40-godišnja glumica Bojana Gregorić. Nije stoga čudno što sa svojim životnim partnerom, šest… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika