Stari Fjodor Pavlovič Karamazov još je bio živ kad se sa svojim sinom Dimitrijem strašno posvadio zbog zajedničke ljubavnice, zavodljive i poželjne Grušenjke. Njezinoj otvorenoj tjelesnosti, ali i čistom srcu, nisu mogla odoljeti ni druga braća. Ni sarkastični Ivan, ni preosjećajni i mistici sklon mladac Aljoša. Posljedice su bile pogubne. Stari Karamazov je ubijen, za ubojstvo su optužili Miću, iako je pravi ubojica bio njegov podli polubrat Smerdjakov, a Ivan je odlučio napustiti roditeljski dom, donekle također pogođen Grušenjkinim čarima, dok je najmlađi, Aljoša, koji je u jednom trenutku gotovo podlegao toj fatalnoj ali duboko nesretnoj ljepotici, pobjegao u manastir, “starecu” Zosimi, karizmatičnom patrijarhu, kojeg su, u skladu s religioznim fanatizmom koji je zahvatio Rusiju potkraj XIX. stoljeća, još za života smatrali svetim. Naravno, tu ne završava ovo remek-djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, ali se, eto, polako pokušava ispisati kao okvir današnje priče o korizmi i postu, onom dobu pred Uskrs, u kojem se, unatoč crkvenim kanonima i iskrenoj skrušenosti, možda najbolje zrcali licemjerje svih pokušaja da se istinska duhovnost izmjeri vanjskim mjerilima i tako fizičkim, makar isposničkim činom, vlastiti odnos prema Bogu prikaže nadređenim svima drugima. Samostan u koji je “starecu” Zosimi utekao Aljoša, taj prebjeg od vlastite puti i poročnog svijeta, mjesto je male drame u duhovnjačkom nadmetanju u kojemu Dostojevski suprotstavlja čistog monaha Zosimu njegovu protivniku, ljubomornom ocu Ferapontu, koji zbog karizmatične obljubljenosti patrijarha pokušava na sve načine oko sebe okupiti vlastite poklonike, pa potom sebe nametnuti kao svetog čovjeka koji se odrekao svih životnih izazova i doslovce na kruhu i vodi došao izravno u dodir s Bogom. I tako je jednoga dana, baš nekako u vrijeme kad je Aljoša došao na nauk “starecu” Zosimi, u karamazovski samostan stigao mladi monah iz Odborskog manastira i, nagovoren od Ferapontovih pristaša, pošao na razgovor s gnjevnim redovnikom. ”Što ste vi nedotupavi ljudi! A kako održavate post?”, pitao je odmah Ferapont. “Naš je jelovnik po starom isposničkom običaju ovako sastavljen?, i počne s dugim nabrajanjem kada u manastiru za korizme piju vino, a kada vodu, kada jedu bijeli kruh, kada zelje, kada kiseli kupus, a kada grašak s rezancima. U toj samo naizgled skrušenoj ispovijedi među nedjeljnim korizmenim jelovnicima iz Odborska ističe se šči, ruska juha od kiselog kupusa i zelenja i posebno suha riba. Naravno, nadmeni svećenik, koji se hvalio da mu dostaje onoliko kruha u tjednu koliko drugi monasi pojedu samo u jednom danu, napadne nadobudnog mladca iz Odborskog manastira i, posredno aludirajući na “svjetovnost stareca” Zosime, stane ga plašiti svojim vizijama vraga koji sjedi na svakom ramenu, vreba iz svakog kuta, čuči u svakom čovjeku, osim, naravno, u njemu. Ovaj ulomak iz “Braće Karamazova” kao da je prepisan iz srednjovjekovnih rasprava o korizmenoj gastronomiji, koje su ipak, za divno čudo, često odmah bile začinjane bogatim obrocima koji su svojim složenim recepturama i raznolikim tumačenjima o podrijetlu dopuštenih i nedopuštenih namirnica pokušavali opravdati upravo kršenje strogih Odredaba o postu Svetog Benedikta. Poduge listine koju je još u VI. stoljeću sastavio ovaj ocu Ferapontu po askezi donekle sličan osnivač benediktinskog reda. Pa ipak, nasuprot zaslijepljenom monahu iz “Karamazova”, on je odobravao ribu, kao osnovu korizmene prehrane, što je svim vjernicima i isposnicima sve do danas bila vrsna prigoda da iskuhaju posebne riblje jelovnike, bogatu gastronomsku osnovu buduće suvremene visoke kuhinje od morskih poslastica. Ova priča posvećuje posebnu pažnju jednoj vrsti, plosnaticama i njihovim najznačajnijim predstavnicima rombu, listu, iverku i skromnijoj patarači, koje su od britanskih do jadranskih obala bile od davnina smatrane najukusnijim korizmenim ribama. Romba, tog najvećeg predstavnika svog roda, pod grčkim su imenom rombos, izvjesno po njegovu obliku, hvalili podjednako antički, srednjovjekovni i renesansni bonkulovići. Poput rombova koje su po jednom dokumentu iz 1415. sa Sicilije izvozili na stolove napuljskog kraljevstva, ili onih opisanih u starim južnoitalskim kuharicama, pečenih u pećnici s patlidžanima, pripremljenih s pažnjom kao vrlo skupu i traženu ribu. Ipak, posnih dana, zbog svoje masnoće, kao najbolja dopuštena zamjena zabranjenom mesu, najčešće se pekao na žaru, jer njegovo hrskavično i masno tkivo samo sebe napaja vlastitim sokom, njegovom tjelesnom gastronomskom vrlinom koju je zarana zapazila visoka gastronomija. Stoga u djelima modernih kuhara, primjerice od Pierrea Cubata, koji je oko 1903., dvadeset godina nakon što je Dostojevski pisao “Karamazove”, služio na ruskom dvoru, preko suvremenog i tradicionalnog Antonija Carluccija do mladenačkog Jamieja Olivera, romb i ostale plosnatice, iverak i list, zahvaljujući sličnim prednostima, počele su se pripremati i filetirane, u raznim umacima vezanim snažnom želatinom tih riba, u vermutu, vinima, raznim pirjancima od gljiva, ili kao danas vrlo cijenjeni fileti od lista na način Marka Pola, podliveni temeljcem od jastoga, školjaka, konjaka, bijelog vina i šampanjca. No listovi i iverci, još češće patarače, od talijanskog sogliola, šjola ili potplata, patarachia, pržili su se i frigali po cijeloj Europi u doba posta, ali i izvan korizme. Vladajući tim bogatim, često prigodnim jelovnicima, zbog svog iznimnog okusa, stekli su titulu Kings of Lent, Rois de Careme ili Kraljevi Korizme. Stoga je visoka gastronomska vrijednost ovih riba s morskog dna, koje imaju oči samo sa jedne strane, navodno kako bi mogle gledati samo na svjetlu stranu života, vrstan i nadasve ukusan primjer kako se ponekad i uživajući u posnim jelovnicima može istovremeno slaviti tjelesno i osjećaj za sveto. U korizmenim, koliko i u svakodnevnim prilikama, bez strašnih prijetnji i Odredaba, a još manje bez nadmetanja sa svijetom i svojim bližnjima, kako je činio u svom životu iz piščeve mašte onaj nadmeni i tašti otac Ferapont iz velike sage o “Braći Karamazovima”.

I danas su vrlo cijenjeni fileti od lista na način Marka Pola, podliveni temeljcem od jastoga, školjaka, konjaka, bijelog vina i šampanjcaRECEPTI KAO POTPISI POD FOTOGRAFIJE
1. FILETI OD LISTA U UMAKU OD BOSILJKA Filetirajte očišćene listove pa malo obrašnite i pržite u maslu i maslinovu ulju dok ne zazlate. Tada ih podlijte s malo ribljeg temeljca i suhog bijelog vina, dodajte sjeckani bosiljak, posolite, popaprite i služite s blitvom ili kuhanim krumpirima gratiniranim parmezanom i krušnim mrvicama.
2. FRIGANE POSNE PATARAČE Patarače očistite, ako su veće, zarežite po dužini i uvaljajte u oštro brašno koje ste posolili i popaprili, pa pecite na miješanom ulju dok ne zazlate s obje strane. Izvadite ih iz tave pa ocijedite masnoću na papirnatim salvetama.
3. ROMB NA ŽARU Očistite ribu pa je dijagonalno duboko zarežite s obje strane. Dobro posolite i popaprite te pecite na žaru, prvo na jakoj žeravici, s obje strane da uhvati koru, a onda pustite da se riba peče i cijedi do kraja, na blažoj vatri. Kad rombu kora malo progori, a meso iznutra ostane ljepljivo i sočno, prelijte ga sa maslinovim uljem i služite vruće, odmah s gradela.