Kad bi se sastavljao popis njegovih velikih dužnika, negdje pri vrhu našli bi se The Streets, Dizzee Rascal i Edo Maajka. Naime, londonski reper Roots Manuva već je prije desetak godina počeo dokazivati da se britanski i europski hip-hop ne mora oslanjati na američke uzore. Posredovanjem MTV-ja i Hollywooda reperski prvaci istočne i zapadne obale dotad su u Europi bili razvikani više od NBA zvijezda pa je Brit-hop inovator koji se usudio posumnjati u njihovu apsolutnu superiornost zamalo ostao bez izdavača za debi album “Brand New Second Hand”. Na hip-hop tržištu trgovalo se provjerenim američkim hitovima, a samosvojni Roots Manuva je 1999. uspio doprijeti tek do malog labela “Big Dada” gdje su njegov potencijal oprezno procijenili na 3000 primjeraka. Odmah je dobio nekoliko jako pozitivnih kritika, no krenulo mu je tek poslije nekoliko mjeseci kad se pojavio na britanskoj top-listi kao vokal Leftfielda na hit singlu “Dusted”. Besprijekorno izvedeno gostovanje podiglo je tiražu “Brand New Second Hand” na pedesetak tisuća, a njegov sljedeći album “Run Come Save Me” iz 2001. probio se na top-40 i usput pokupio nominaciju za prestižnu nagradu Mercury. UK hip-hop underground godinama omalovažavan zbog nevještog kopiranja američkih standarda napokon je sa zlatnom pločom za “Run Come Save Me” pokazao drugo lice, i to na stranicama trendsetterskih magazina koji su uskoro otkrili da Roots Manuva ili pravim imenom Rodney Smith nije jedini talentirani Brit reper privržen eklektičnoj mješavini sporijih plesnih ritmova. Klupko se odmotalo do Mikea “The Streets” Skinnera i Dizzeeja Rascala koji su preko većih izdavača od “Big Dade” pokrili cijelo europsko tržište, ali Smith je i dalje bio najvažniji predstavnik UK hip-hopa. Među ostalim to je priznao i Edo Maajka koji je snimajući “No Sikiriki” najviše vanjskih utjecaja povukao upravo s “Run Come Save Me”. Nakon dugog zatišja, nespojivog s taktikom stalno prisutnih američkih repera, Roots Manuva priredio je nešto više od 50 minuta materijala za svoj treći album koji kvalitetom nimalo ne zaostaje za remek-djelima starih žanrovskih prvaka poput Public Enemyja i Wu Tang Clana. Ako se usporedba zadrži na britanskoj produkciji, “Awfully Deep” ima vrijednost kakva je trajno zapisana uz Trickyjev famozni prvijenac “Maxinquaye”. No dok je Tricky prerano izgorio u neprestanom dokazivanju vlastite genijalnosti, Manuva je strpljivo gradio vrlo poseban stil, ovdje podjednako istaknut u intrigantnim društvenim komentarima i futurističkoj produkciji zvuka. S korijenima u avangardnom cyber-funku Bootsyja Collinsa, “Awfully Deep” apsorbirao je brojne elemente breakbeata, UK garagea, dancehall-reggaea i electro-duba, a u briljantnoj drugoj trećini s pjesmama “Too Cold”, “A Haunting”, “Chin High” i “Babylon Medicine” daleko je nadvisio sve favorite američke hip-hop scene. Ako se ne dogodi neka strašno velika senzacija, ispod naslova hip-hop albuma godine prvi put će stajati oznaka “made in UK”.

Erasure – ‘Nightbird’ (Mute / Dallas)

Impresivan niz od tridesetak visokih plasmana Erasurea na europskim top-listama bio je naglo prekinut mlakim reakcijama na album “Loveboat”, a Vince Clarke i Andy Bell su nakon tog neuspjeha više puta odgađali sljedeću provjeru svojih hitmakerskih sposobnosti. Nažalost, u protekle četiri godine nisu baš nimalo napredovali. “Nightbird” je još jedna zbirka ljubavnih pjesama uz koje se nitko neće zaljubiti i davno prežvakanih synth-pop melodija u kojima će samo najvjerniji navijači uporno tražiti nešto nalik na “Who Needs Love Like That”.

LCD Soundsystem – ‘LCD Soundsystem’ (EMI / Dallas)

James Murphy odigrao je dvije vrlo velike uloge u newyorškom disco-punk revivalu. Paralelno s radom u producentskom timu DFA, na albumima Rapturea i Radio 4, usavršavao je vlastiti projekt LCD Soundsystem. Poslije nezaboravnog početka sa singlom “Losing My Edge”, koji ovdje otvara bonus disk, zaokružio je album ispunjen pedantno obrađenim utjecajima Daft Punka, Talking Headsa i OMD-a. Reminiscencije na new wave upotpunjuje sličnost Murphyjeva vokala s Markom Smithom iz The Fall, a širina njegovih interesa pokazuje se u tragovima ranih Pink Floyda na “Never As Tired As When I’m Waking Up” i Briana Ena u ipak pretjerano razvučenoj “Great Release”.

Emilliana Torini – ‘Fisherman’s Woman’ (Rought Trade / Menart)

Londonska pjevačica iz talijansko-islandske obitelji debitirala je još 1999. s albumom “Love In The Time Of Science” u produkciji Rolanda Orzabela (Tears Of Fears), ali više pozornosti privukla je gostovanjem kod Thievery Corporation na “The Richest Man In Babylon” i pojavljivanjem na soundtracku “Lord Of The Rings”. U 12 pjesama odabranih za drugi solo-album Emilliana se potpuno izvukla iz downtempo elektronike i okrenula se akustičnom neofolku koji najprije podsjeća na radove Beth Orton i norveškog dua Kings Of Convenience.

Zvjezdice:
Roots Manuva – 5
Erasure – 2
LCD Soundsystem – 4
Emilliana Torini – 3