Nakon objavljivanja dokumenata iz Turekove prezentacije u Nacionalu, koji kristalno jasno dokazuju da je novinar EPH, stanoviti Malić – u dogovoru s glavnim urednikom “jednog tjednika” za koji radi – u Hrvatskoj djelovao kao specijalan agent britanske tajne službe sa zadatkom kompromitiranja hrvatske vlasti na slučaju Gotovina, došlo je do nagloga zatišja u orkestraciji prosvjeda “prisluškivanih novinara”. Situacija je u trenutku lišena humanističko-patetične dimenzije na kojoj je mali novinarski tim “prisluškivanih”, izmanipuliran od spomenutoga Malića i njegovih pokrovitelja, gradio svoj javni tragičarski profil. Potvrđeno je da novinarstvo ponekad služi kao paravan za obavještajne diverzije, i to je uglavnom sve što se u tom povodu može reći.

Francuska putovnica

Svako daljnje bavljenje fenomenom hrvatskih novinara-doušnika i novinara-provokatora sa zadovoljstvom smo spremni prepustiti onima koji u tom predmetu pronalaze svoj profesionalni interes, nakon što sažeto apsolviramo slučaj novinarskoga kralja svih pajaca imenom Davor Butković, koji se u međuvremenu javio s tezom da u Hrvatskoj djeluje “mreža” Gotovininih zaštitnika kojoj pripada i tjednik Nacional. Operacija je višeslojna. Butkovićeve novine – Jutarnji list – publicirale su zadnjih dana papire o kriminalnim aktivnostima Ante Gotovine u Francuskoj, tendenciozno proširujući kontekst haaške optužnice do razine uličnih razbojstava. Kakve veze ima Gotovinino ponašanje u Francuskoj s Haagom i “Olujom”? Njegov inozemni policijski dossier* stvar je njega i francuske države, a ona do danas nije ni na koji način pokazala da je Gotovinini postupci tangiraju. Zar se Hrvatska pored svega mora baviti i specifičnostima legionarskoga statusa? Francuska je Gotovini 2001. godine izdala novu putovnicu ne postavljajući nikakva pitanja o njegovoj inkriminiranoj prošlosti, od Hrvatske nikada nije zatražila njegovo izručenje, i hrvatska Vlada nema savršeno nikakvoga razloga da se opterećuje Gotovininom francuskom biografijom, pa makar je u to pokušavao uvući i sam Jutarnji list koji već dulje vrijeme Hrvatsku optužuje da Gotovinu skriva od Haaga.

Prijevara, provokacija i prenavljanje

Spomenuti Butković nadovezao se na objavljivanje Gotovininih policijskih papira s dodatnom porukom – ne navodeći za nju, po običaju, nikakve argumente ni činjenice – da generala u Hrvatskoj štite nekakvi zadarski poduzetnici, prijatelji, Hrvoje Petrač, Franjo Turek, Željko Bagić i Nacional, čiji je predsjednik uprave “Petračev prijatelj”. Ako se već traže “Petračevi prijatelji”, i ako se poznanstva i prijateljstva s Petračem u EPH paušalno tretiraju gotovo kao kažnjivo djelo, Butković bi razborito postupio da u tom kontekstu spomene i svoga gazdu Ninu Pavića koji je s Petračem dogovarao poslovne aranžmane oko Tiska i volio bančiti na njegovom zagorskom imanju, a i neke druge uglednike iz EPH koji su od Petrača žicali lovu i besplatno se hranili u njegovim lokalima. Petrač je, međutim, sporedan problem i u izdanjima EPH u pravilu se koristi kao standardna dekoracija denuncijacijama, a Butkovićeva ideja-vodilja je denuncirati Nacional pred međunarodnom zajednicom i prijateljima-špijunima prodati sugestiju da bi ne samo Hrvatskoj, nego i Ivi Pukaniću zbog Gotovine trebalo zabraniti ulazak u EU.

Butkovićeva bijeda filozofije nije samo proizvod vladajuće doktrine u EPH da ni jedno sredstvo nije prljavo ako se koristi za napad na Nacional, nego i spoznaje da je i njegov osobni položaj na javnoj sceni zadnjih mjeseci uzdrman do mjere kad se njegova cjelokupna novinarska aktivnost razotkriva kao vrlo skupo naplaćena prijevara, provokacija i prenavljanje. Butković prodaje opsjene o Gotovini i Nacionalu među ostalim i zato da bi pažnju javnosti odvratio od svoje malenkosti. U Nacionalu je objavljeno da se – kao Pavićev privatni mistifikator – nagrabio novaca preko svake mjere i granice, da je namještao i potkupljivao diplomatske službenike i velike svote ulagao u inozemne sekte koje se bave otmicama tinejdžera, da je krivotvorio novinarske akreditacije radi dobivanja američkih viza. Fenomen je nakon toga raskošno reproduciran i u zanimljivoj televizijskoj emisiji “Latinica”, koja je odjeknula kao nešto poput nadgrobnoga pjeva Butkovićevoj komentatorskoj “karizmi”.

Alibiji za gang Grupo

Odakle jednom hrvatskom novinaru sredstva za ultraluksuznu dvokatnicu s bazenom na Pantovčaku, opremljenu poput šeikove palače? – pitaju se građani, ne znajući da taj isti pseudonovinar na Pantovčaku usput gradi i kompleks vila za tržište. Odakle, doista, ako čovjek poreznoj upravi prijavljuje šest tisuća kuna plaće, kao što je pokazano u “Latinici”? Odgovor je jasan, ne treba ga tražiti u leksikonima ezoterije: Butkovića enormno plaća gang Grupo, kojem taj samonapuhani analitičar već godinama piše novinske alibije. Gospodinu Paviću i drugovima jasno je da njegov posao nije jednostavan. Pronalaziti fraze i falsifikatorske metode kojima će se aktivnosti jedne tajne organizacije, koja je akumulirala milijune koristeći privilegirani položaj u Tuđmanovom režimu, razvodnjavati, relativizirati i situirati u “širi kontekst”, to je zadatak za inventivnoga servisera, i on – kako se vidi – vrijedi vile na Pantovčaku, uza sve ostalo.

Kao statusni blefer i malograđanin, Butković obožava gastronomska prenavljanja i antešambriranje* po ambasadama šireći dojam da se preko njega vodi nekakva visoka međudržavna politika. U stvarnosti, on je razmjerno groteskna figura koja je profitirala beskrupulozno služeći svojim beskrupuloznim vlasnicima, i na koju vrijeme ne treba više gubiti nitko osim porezne uprave.

STUPAC TJEDNA: MESIĆEVO USTOLIČENJE

Na Mesićevoj inauguraciji nije bilo mnogo stranih lidera, uglavnom su se tu okupili dobri ljudi iz susjedstva, ali događaj je unatoč tome odisao dostojanstvenom ozbiljnošću. Ustavni suci, toge, zastave, himna, zakletva, ceremonija na otvorenom, predsjednik sa suprugom, uspravan i zgodan, koji zrači državničkom odgovornošću, sve je to promatrača moglo ispuniti ponosom, pa makar nakon pet minuta promijenio televizijski program.

U svome govoru punom velikih i ponešto apstraktnih poruka, Stipe Mesić je upotrijebio i frazu “Služit ću, a ne vladati”, koja više priliči nekome dobroćudnome monarhu negoli predsjedniku koji vlast neravnopravno dijeli s premijerom. Što da se radi, kad pisci govora imaju problema s inspiracijom.