Charlotte Rampling nedavno je proslavila 66. rođendan, no još je uvijek graciozna i elegantnaKad jednom na filmu ugledate britansku glumicu Charlotte Rampling, sigurno je više nećete zaboraviti. Što zbog njezina lica, što zbog uloga čvrstih i nepokolebljivih žena, Charlotte Rampling jedna je od najznačajnijih europskih glumica svih vremena. Europskih, jer se tri godine nakon prvih uloga u britanskim filmovima odlučila preseliti u kontinentalni dio Europe, prvo u Italiju, gdje je 1969. glumila u briljantnom filmu Luchina Viscontija "Prokleti" , a nakon toga glumila je i u Americi.

Ključni film njezine karijere bio je "Noćni čuvar" iz 1974. o ženi koja je preživjela strahote nacističkog logora pa se 13 godina nakon II. svjetskog rata susreće s logorskim čuvarom koji ju je mučio i s njim započinje sado-mazo vezu. Nakon toga se nižu hitovi "Zbogom dragana moja" s Robertom Mitchumom, "Stardust Memories" s Woodyjem Allenom i "Presuda" s Paulom Newmanom. Kako se potkraj '70-ih preselila u Francusku zbog braka s glazbenikom Jean-Michelom Jarreom, '80-ih je pretežno glumila u francuskim filmovima, a povremeno i u američkima ("Anđeosko srce" s Robertom De Nirom i Mickeyjem Rourkeom iz 1986.).

I nakon 50. godine Charlotte Rampling ostala je tražena glumica, dovoljno je pogledati filmove kao što su "Spavat ću kad umrem" s Cliveom Owenom iz 2003., "Sirove strasti 2" sa Sharon Stone ili "Obmana" s Hughom Jackmanom. Sa Charlotte Rampling razgovarali smo ekskluzivno za Nacional u povodu njezina novog filma "I, Anna" koji je režirao Barnaby Southcombe, sin Charlotte Rampling iz braka s prvim suprugom Bryanom Southcombeom. U tom filmu glumi usamljenu majku koja se zaljubljuje u policijskog inspektora (Gabriel Byrne) koji istražuje umorstvo u koje je ona upletena.

Iako je nedavno proslavila 66. rođendan, i dalje je graciozna, elegantna, spremna da priča o svemu, pa i o depresijama koje su počele još 1966. kad joj se ubila starija sestra. S tim se nije mogla nositi pa je '70-ih i '80-ih padala u depresije, čak se početkom '90-ih djelomice povukla, glumeći samo u francuskim filmovima.

Koja je bila vaša prva reakcija kad ste pročitali scenarij za film "I, Anna"? Jeste li odmah prihvatili ulogu u tom filmu koji režira vaš sin Barnaby Southcombe?

- Prije godinu i pol moj sin je napisao priču koja mi se, priznajem, nije osobito svidjela te sam smatrala da ja nisam prava osoba za ulogu u tom filmu. Jednostavno, ta priča nije utjecala na mene te sam mislila da će nakon toga moj sin prijeći na neki drugi film. Iznenada, dobila sam od njega scenarij nastao na temelju te priče, iako nisam ni znala da se odlučio na pisanje scenarija. Scenarij je bio izvanredan, stoga nije bilo teško prihvatiti ulogu. U prvoj verziji, priča se temeljila na knjizi "I, Anna" Else Lewin u kojoj ima jako puno nasilja i brutalnosti dok ljudski odnos, posebno mene i inspektora, nije bio dovoljno objašnjen i razvijen. I to mi se nije svidjelo, otvoreno sam mu to rekla, a moj sin je kasnije prihvatio moje primjedbe i sve prepravio. Nisam imala problema s time što vlastitom sinu moram reći da je nešto napisao loše. Od svoje 18. godine on stalno nešto piše, uvijek mi daje da to pročitam i ja sam mu uvijek govorila da ću mu iskreno reći što mislim o svakom njegovom scenariju.

Niste li strepili da ćete tao ugroziti samopouzdanje i spisateljski duh vlastitog sina?

- Da, to je nešto oko čega se morate zabrinuti, ali to je ono pitanje koliko strogi morate biti prema vlastitoj djeci. Tko zna gdje je linija koju ne smijete prijeći, kada mu ne smijete reći "sve ovo što si napisao je čisto sranje". To je delikatnost roditeljstva, ne smijete slomiti duh u vlastitom djetetu već morate izgraditi taj duh u njemu kroz predstavljanje zdravih argumenata, pa čak i tada kada mu morate reći da nešto nije dobro. A ja ne mogu reći da je nešto dobro, ako nije.

Film se bavi i psihoanalizom i potiskivanjem sjećanja. Po podacima iz vaše biografije, ta tema vam je vrlo bliska. Jeste li zato prihvatili ulogu?

- Da, mislim da je tako. Ta vrsta misterija o životu me fascinira, o njoj ne znamo mnogo. To Na prošlogodišnjem festivalu u Rimu predstavila je film 'The Eye of the Storm'je drukčija forma iskustva koja mi je pomogla da lakše shvatim sebe i svoje postupke. Zato sve što ima veze sa psihoanalizom hrani moje glumačke izvedbe.

Kakav je bio odnos između vas i vašeg sina na snimanju ovog filma? Je li bio čisto profesionalan ili vam se Barnaby obraćao sa "hej, mama".

- Barnaby je poput dječaka iz cirkusa, Odrastao je na snimanjima mojih filmova. Rođen je 1973. a nešto kasnije snimala sam film "Noćni portir". Imao je četiri mjeseca, nosila sam ga u košari i od tog trenutka pa sve dok nije krenuo u školu neprestano je bio na filmskom setu. Na neki način on je rođen unutar ovog našeg posla. I nakon što je krenuo u školu često me posjećivao na snimanjima, bio je dio snimanja. Znate, snimanje filma zna biti naporno i posjeti ljudi izvana izgledaju vam kao posjeti iz nekog drugog svijeta dok ste vi u nekom svom, izmišljenom svijetu. Zato za glumce nije dobro primati posjete ljudi izvana, ali on je bio jedan od rijetkih kojem sam dopuštala posjete. Zato smo uspostavili neku vrstu posebne veze. Uvijek je bio cool na snimanjima, a kada se kasnije prvo zaposlio na televiziji, uvijek je izgledao kao osoba koja zna što treba raditi, neovisno o talentu. A bio je i talentiran glumac koji je odlučio ne baviti se glumom već režijom. Kada smo došli na snimanje ovog filma, ja sam se ponašala profesionalno. Glumica sam koja je prihvatila ulogu jer mi se sviđa scenarij i dat ću sve od sebe za ovaj film. Barnaby se ponašao jednako profesionalno. Naravno da je između nas na snimanju vladao poseban odnos, ali to nismo ni na koji način pokazivali, nikada me nije nazvao "mama". Iako, i da me nazvao "mama", meni to ne bi smetalo.

Jeste li i prema drugima znali biti strogi kao prema vlastitom sinu?

- Ne, nikada. Radila sam s mnogima koji nisu bili iskusni, ali nisu bili iskusni zato što su bili mlađi od mene i nisu mogli steći iskustva koja sam ja stekla, nisu snimili toliko mnogo filmova kao ja. Na snimanjima filmova uvijek se dajem u ruke redateljima, filmovi su njihova djela i zato sam ih uvijek poštivala. Redatelj filma je, na neki način, otac obitelji. On je gazda i mi ga moramo slušati. Ne na pogrešan način, mi surađujemo, a na kraju netko mora reći "to je ono što želim", kada se na snimanju stvori kakofonija ljudskih želja, redatelj mora reći "ne, stanite, ja sada govorim".

Nedvojbeno ste iznimno iskusna glumica, s takvim iskustvom mogli biste kontrolirati situaciju na snimanju.

- Kad ostarite, postajete osjetljiviji nego kad ste bili mladi. S druge strane, imate kudikamo više znanje, više informacija, vaša banka znanja je ogromna. Banka znanja se stvorila kroz brakove, odgoj djece i unuka, glumu, brojne događaje i situacije kroz koje ste prošli. Bez obzira na sve to, još uvijek ste vrlo osjetljiva osoba koja zna jako malo o mnogim stvarima. Znamo malo o tome tko smo mi kao ljudska bića. Znamo da nam je vrijeme limitirano, da nemamo više jako puno vremena kao kad smo bili mladi i kad smo mislili da smo vječni. Tada shvatite da postoje granice, biološke granice, i da nemate više previše vremena. Zato je vaš odnos s emocionalnim svijetom vrlo osjetljiv. Zbog toga sam uvijek radila prioritete kad sam birala filmove koje ću snimati odnosno kad sam birala redatelje s kojima ću surađivati jer jako puno polažem na suradnju.

Učili ste o životu kroz snimanje filmova, koliko je u tom smislu prošlogodišnji dokumentarni film "The Look" bio važan za vas i učenje o samoj sebi? U jednom intervjuu ste rekli da je taj film za vas bio poput terapije.

- Za mnoge ljude "The Look" je nepoznat film koji je nastao uz pomoć njemačkog producenta Sa Seanom Conneryjem u 'Zardozu' Johna Boormanakoji me je nazvao prije pet godina i rekao da bi želio snimiti film o meni. Smatrala sam to zbunjujućim, teškim, trebalo mi je vremena da nađem načina da surađujem s njemačkom redateljicom Angelinom Maccarone. Taj njemački producent me godinu dana nagovarao, ja sam ga odbijala, i na kraju shvatila da ga ne mogu izbjeći. Redateljica i ja smo našli način da budemo koherentne, što je bilo važno jer se radi o razgovoru koji je ilustriran scenama iz mojih devet filmova o kojima smo razgovarali. U konačnici mi je to snimanje jako pomoglo jer mi je bilo dopušteno da se izrazim onako kako sam htjela. Nisam pri tome govorila samo o sebi kao glumici već o sebi u kontekstu vremena i svijeta u kojem živim.

U očima mnogih ljudi vi ste još uvijek glumačka ikona, ikona senzualnosti, ikona zavođenja. Kako na to vi sami gledate?

- To mi govori da sam još živa, što je sjajno. Pokazuje mi kako da ostanem svoja i sačuvam se. Sve ove godine trebalo je preživjeti, trebalo je ostati ispred vrata, ne zatvoriti ih i sakriti se. Uz dosta napora uspjela sam u tome, još uvijek sam ovdje, što iznenađuje.

Kako ste i kada shvatili da ćete svoj život posvetiti glumi?

- Moje odrastanje nije bilo lako. Moji roditelji su bili divni ljudi, ali u obitelji se nikad nije pričalo o emocijama. Kad sam s 18 godina počela glumiti, znala sam da ću se time baviti najvjerojatnije do kraja života. Tada nisam znala što to ljudi vide u mojoj glumi, ali sam znala što osjećam dok glumim. Znala sam da sam rođena za glumu, glumeći osjećala sam se kao kod kuće. Nikad nisam pohađala glumačku školu, trebao je netko tko će me otkriti, a to je bio Richard Lester koji mi je 1965. dao ulogu u filmu "The Knack". Nakon toga, dala sam svoje fotografije svom agentu, ali sam već tada znala da u sebi imam ono nešto što se poklapa s filmskim medijem. To je bio jedini osjećaj koji sam imala i zbog kojeg sam nastavila raditi. Kazalištem se u to vrijeme nisam bavila jer nisam bila školovana i nisam ni sanjala o tome. Zato sam prve kazališne uloge dobila tek prije deset godina.

Zašto ste 70-ih napustili Englesku i preselili se u Francusku? Helen Mirren je jednom izjavila da su se tada nudile samo BBC-jeve serije i loše komedije, a ona nije htjela takve uloge.

- Mislim da sam napustila Englesku upravo iz tih razloga. Bila sam dio svoje zemlje i u to vrijeme glumila sam u filmovima koji su mi bili ponuđeni. Kako nije bilo raznolikih uloga , ja sam napustila Englesku u potrazi za europskom raznolikošću uloga. Uskoro sam dobila ponudu od Gianfranca Mingozzija u Italiji, u filmu "Sequestro di Persona" 1969. Uz pomoć te uloge, i nekih drugih, uspjela sam ući u psihološku dubinu koju sam doista tražila. Sve druge uloge koje su mi nudili tada izgledale su mi lagane, a ja sam tražila nešto psihološki duboko.

Tko je u to vrijeme bio vaš omiljeni redatelj, netko koga ste gledali kao mentora?

- Luchino Visconti, možda i zato što sam ga upoznala 1969. kad sam još bila mlada i glumila samo u britanskim filmovima. Nakon što je vidio moje filmove gurnuo me na put na kojem sam potvrdila svoje tadašnje osjećaje spram filma. Nisam do tada vidjela jako puno filmova, pogotovo ne autorskih, nisam posjedovala široku filmsku kulturu, jer sam živjela na engleskoj periferiji. Kad sam imala 20 godina, ignorirala sam najveće filmske redatelje. Iznenada, vrata su mi se otvorila i kao da sam dobila viziju, a s Viscontijem sam imala fenomenalan odnos. Obožavali smo jedno drugo, bio mi je poput oca. On me učinio lijepom i snažnom, osjećala sam da mogu učiniti sve što želim. A kad dobijete takvo samopouzdanje od znatno starije osobe, koja na temelju svog ogromnog iskustva vidi u vama nešto posebno, onda se osjećate jedinstvenom.

Redatelj John Boorman, kod kojeg ste 1974. glumili u "Zardozu", jednom je rekao da su najznačajniji filmovi 70-ih, u koje spada i vaš "Noćni portir", bili nešto između velikih hitova i art filmova.

- Rekla bih da su to bili hrabri filmovi koje su radili hrabri ljudi. Tako to rade pravi redatelji, dohvate se teme koju žele istražiti, a zatim prikazati i podijeliti s ljudima. Hrabar je i Lars von Trier, redatelj u čijem ste posljednjem filmu "Melankolija" lani glumili.

Film je prikazan u Cannesu kad je Lars von Trier na konferenciji za novinare pokušao naći neka opravdanja za naciste. Kako ste to doživjeli?

- Lars von Trier intenzivno proživljava svaki trenutak svog života. Znate da je bolovao od Mickey Rourke bio joj je partner u hororu Alana Parkera 'Anđeosko srce'depresije, ali šest mjeseci prije Cannesa osjećao se jako dobro, ta konferencija za novinare sve do pred kraj bila je jako zabavna, kad ga je odjednom "odnijelo". Nakon tog događaja se smirio, valjda nakon što je "dobio po glavi" i bio izbačen s festivala. Ali tim događajem je pokazao da kod njega nema ograničenja ni kočnica, što je sjajno za svakog umjetnika, ali u publici ne sjede umjetnici, nego ljudi koje je povrijedio svojim izjavama.

Vašu karijeru obilježile su dekadentne uloge. Kako to objašnjavate?

- A ja sam tako pristojna djevojka, zar ne? Morate pitati redatelje zašto su mi davali takve uloge, ali ja mislim da je to zato što ih ja mogu odigrati. Spremna sam za takve uloge, tjelesno im odgovaram. Leže mi određene uloge i zato će mi ih redatelji i davati. I sama biram uloge koje provociraju gledatelja, uzbuđuju ga, stimuliraju, zbunjuju, sve to pomalo.

Gledajući listu filmova u kojima ste glumili jasno je da niste radili kompromise, zato se vrlo često kaže "to je film Charlotte Rampling". Kako ste našli snagu da uspijete u svemu tome?

- Trebalo mi je jako puno vremena da se nađem na rubu litice. Trebalo mi je jako puno hrabrosti, jako puno toga trebalo se dogoditi, da ostanem na rubu litice, jer mi se čini da je jedini način na koji mogu funkcionirati taj da skočim s litice. To ne znači da tim skokom umirem nego da tako svoj život održavam zanimljivim. Kad skočiš s litice, potpuno se predaješ u ruke sudbine i riskiraš sve što imaš. Taj trenutak je trenutak snimanja filma. Bacam se i dajem se u potpunosti u ruke redatelja. To je na neki način moje žrtvovanje jer je film ono što me uzbuđuje, moju znatiželju održava živom, ono zbog čega osjećam da sam dio nečega što je važno. Uvijek sam se tako osjećala, i '70- ih i '80-ih i to se nikad neće promijeniti. To me održava na životu. Bilo je dugih razdoblja kada nisam željela ništa raditi, ali sam znala da moram obraćati pažnju na to hoće li naići neka dobra uloga. Ja znam kako je to kada ste u depresiji, nekoliko puta sam padala u depresiju, ali da sam se tada u potpunosti zatvorila u sebe, nikad se ne bih vratila filmu.

Te depresije su iza vas, ali ima li danas nešto što uzrokuje strah u vama?

- Strah nije samo suočavanje s opasnosti, mnogo se puta bojimo nečeg nepoznatog što ne vidimo, znate već, anđela i demona. Ne znam, ja živim sa strahovima cijeli život. Danas znam ponešto o tome kako ne živjeti u strahu, ali ne znam kako je živjeti bez straha. Zapravo, strah je vrlo koristan, može biti sjajan motiv. Mnoge velike stvari napravljene su pod adrenalinom koji je nastao zbog straha. Pitajte vozače formule 1 o tome.

Strah vozača Formule 1 je tjelesni, kakav strah se može pojaviti na snimanju filma?

- To je ono što mi ide na živce. Strah nastaje kada trebaš napraviti nešto opasno. A za mene je snimanje filma nešto strašno opasno. Možda je pokazivanje emocija opasno. Godinama sam smatrala da patim od kolosalnog, svjetskog straha, mislila sam da patim od strahova svih ljudi na svijetu. Pokušavala sam pobjeći, govorila "jebote, što je ovo".

Jesu li vaši strahovi proizlazili iz nečega što vam se dogodilo u djetinjstvu?

- Da, puno toga, ali ne samo u djetinjstvu. Ali taj strah istovremeno je ogromna energija tako da nije nužno negativan. Sve dok vas ne slomi.

A što je sa zadovoljstvom i srećom koju vam pruža glumački posao? Kad ste zadovoljni glumačkom izvedbom?

- Ne znam. Kad sam pogledala film "I, Anna", znala sam da je to film kakav je Barnaby, Gabriel Byrne i ja željeli napraviti, i bila sam jako sretna. Samo snimanje nije neka sreća. Ali kad završiš s poslom, dođeš kući, pojedeš večeru, popiješ čašu vina i odeš u krevet, to je taj osjećaj sreće.

Usrećuju li vas kazališna gluma i pjevanje, čime se također bavite?

- Bavim se time, ali povremeno, ništa redovito. Pjevanje je divno, ali ne smatram se pjevačicom. Postoje stvari koje mogu napraviti dobro, prije svega na filmu. Tako mogu i pjevati, ali ja nisam pjevačica. Nisam se školovala cijelog života da bih bila pjevačica, nisam se cijelim svojim srcem predala pjevanju. Nisam željela ni nastupati kao pjevačica jer ja to nisam.

Neobično vas je gledati tako sretnu i lijepu u 66. godini i razgovarati o depresiji i strahu. Jedno je nespojivo s drugim.

- Ljudi mi često govore da dobro izgledam, a ja im kažem da sam doista sretnica. Nikada nisam pribjegavala plastičnim operacijama, ali da imam lice koje mrzim, sigurno bih se na to odlučila. Neki prijatelji su mi to sugerirali kada su se na mojem licu pojavile bore, ali odmah sam rekla da neću ništa poduzimati. Jer nakon prve operacije doći će druga, pa treća, a onda lice počinje izgledati disbalansirano. Moglo bi se reći da sam prilično dobro očuvana. Sve je to zbog gena. Uvijek sam bila mršava, ne jedem masnu hranu i bavim se jogom. Ne prečesto, dovoljno mi je 20 minuta joge da se regeneriram.