Živim u Rijeci, gradu u kome se dogodila talačka kriza. Talačka kriza! To zvuči tako trendi, tako svjetski. Ležiš doma na kauču i gledaš kako uznemireni gospodin maše kalašnjikovom, skupina ljudi sleđena bulji. Sve hrvatske televizije u svim su svojim informativnim emisijama pokazivale ljutitog gospodina. Nismo se previše uzbudili. Samo krv, odrubljene glave, davljenje plinom i raskomadana tjelesa mogu talačku krizu učiniti dešavanjem o kojem će se govoriti dulje od dva dana. Ušetavanje naoružanog razvojačenog hrvatskog vojnika u nekakvu zgradu općine Hrvatima nije događaj ni kad se pompozno nazove t a l a č k a k r i z a. To je v o j n i k o v a kriza. Toliko ima hrvatskih vojnika u krizi… Mogu li njihove krize biti ozbiljna vijest?

Hrvatska je korumpirana, građani se užasavaju odluka koje donose hrvatski državni i gradski očevi i hrvatske državne i gradske majke Prihvatljiv je samo terorizam koji se drži pravila: u ratu protiv građana služi se javnim raspravama i pravomoćnim rješenjima u ime Države Što je htio naoružani građanin? Ono što bi želio i svaki nenaoružani građanin Republike Hrvatske, normalnu komunikaciju s onima koji su na vlasti. Ali ti ne žele razgovor s običnim smrtnicima jer nas ne smatraju bićima koja imaju pravo na odgovor. Hrvatska je korumpirana zemlja, njeni se građani užasavaju odluka koje donose hrvatski državni i gradski očevi i hrvatske državne i gradske majke. Građevinska se zemljišta po tko zna kakvim kriterijima pretvaraju u zeleni pojas, zelene se ledine, kad ih kupi netko blizak vlasti, pretvaraju u građevinska zemljišta… Nemoćni smo. Odluke moćnika pokrivene su “javnim raspravama”. Mi smo odgovorni za ono što nam se dešava jer ne pratimo “javne rasprave”. Zašto Hrvati ne prate javne rasprave? Zato što i najgluplji među nama znaju da su jedine bitne hrvatske rasprave t a j n e rasprave. Gospodari naših života iza zatvorenih vrata odlučuju kojem će se sirotanu život pretvoriti u zelenopojasni pakao, a kome će se, od onih koji plate, zeleni pojas raspojasati u gradilište za zgradu s pedeset apartmana. Ove igre oko građevinskih zemljišta još su jedan znak da smo moderna država. U svijetu su najbogatiji ljudi građevinski poduzetnici i trgovci drogom. Oni građevinski poduzetnici i oni trgovci drogom koji su u sprezi s vlašću. Koliko je pojedinac moćan u ratu protiv jedne i druge mafije, mnogo nam je jasnije kad čitamo o drogi. Novine su pune imena klinaca koji su uhvaćeni kako u džepu gužvaju mokar džoint, lisice se navlače i na tanke ruke dilera ovisnika. Svi znamo kako se naša djeca ne bi ubadala tako žestoko i tako često da Država ne blagoslivlja svaki šut. Roditelji se ne bune i ne čude. Ne izazivaju ni talačku krizu. Ukokavanjem kvartovskog dilera samo bismo otvorili mjesto nekom drugom klincu. Nama građanima potpuno je jasno da smo izgubili u ratu s trgovcima drogom. Zašto se nismo pomirili s izgubljenom igrom oko hrvatski zelenih pojaseva? Pomirili smo se. Vojnik koji kalašnjikovom traži pravdu iznimka je. Mi ostali zločesto mislimo kako je ona skupina drhtavih šutljivaca u najmanju ruku zaslužila bar malo straha za sve što nam je učinila. Zli smo? Mi šutljivi ležači na kaučima kupljenim na dvadeset i četiri rate? Ma ne, samo, težak je život u zemlji u kojoj nikad ne znaš kad će te udaviti zelenim ili nekim drugim pojasom.

Smijemo li progledati kroz prste naoružanom, bijesnom gospodinu koji ima problema s Državom? Ne! Terorizam je svjetski neprihvatljiv. Terorizam je igranje bez pravila. Sve koji mašu oružjem umjesto pismima na koja im nitko nikad neće odgovoriti bacaju u tamnice. Prihvatljiv je samo terorizam koji glumi igru po pravilima i koji se u ratu protiv građana služi javnim raspravama i pravomoćnim rješenjima u ime Države. Takav se terorizam zove pravna država. Ljudi koji žive u državama poput Hrvatske dijele se na takozvane klasične teroriste koji naoružani ulaze u centre za koje misle da su centri moći, na teroriste maskirane u demokrate koji vladaju Hrvatskom u centrima moći u koje klasični teroristi ne mogu ući, i na jadnu, ogromnu tihu većinu. Ta masa povremeno na svojim TV ekranima vidi kakvu talačku krizu i misli kako će doći dan kad će klasični teroristi, ti borci za pravdu i istinu, pobijediti one druge. Taj dan nikad doći neće. Klasični teroristi nisu borci za pravdu i istinu, oni su izmanipulirani bijednici koji služe pravim teroristima da bi pojačali svoj pritisak. U svim državama svijeta uvijek su na vlasti najveći gadovi. Treba uključiti televizor i pogledati naše gospodare. Bush, Putin… Čitave ih vojske čuvaju od terorista koji misle da mogu promijeniti svijet demonstracijama, urlanjem, maskama na licu i povremenim odrubljivanjem glava talaca koji ne bi bili taoci da su moćni, krivi i bitni.

I riječka talačka kriza je banalna? Imamo terorista koji je naoružan ušetao u zgradu koju nitko nije čuvao, strašio je oružjem ljude koji su u hrvatskim okvirima nebitni i nemoćni, u zatvoru je jer nije poštovao pravnu državu koje nema. Riječki gradonačelnik… Nevjerojatna osoba! Razgovarao je s teroristom, objašnjavao mu da nije u pravu, branio je svoj stav iako je gospodin s druge strane stola imao oružje u rukama?! Gospodin Obersnel, tako se zove riječki gradonačelnik, novinarima je nakon frke rekao da neće oružjem zaštititi zgradu u kojoj radi jer misli da bi trebala biti otvorena građanima?! Riječka priča, dakle, ipak nije sasvim obična. Mi Riječani imamo ono što nitko na svijetu nema, gradonačelnika koji jest vlast, a pod prijetnjom smrti govori da vjeruje u pravnu državu?! Snimku sam gledala nekoliko puta. Obersnel je n a o r u ž a n o m muškarcu objašnjavao kako postoji normalan put da se u Hrvatskoj dođe do pravde?! Riječki gradonačelnik stvarno vjeruje u ono što govori. Znam gdje živim, ipak me to jako razveselilo. Tko kaže da nema ?