Najbogatiji ekscentrik i najekscentričniji bogataš, Howard Hughes, doista je jedan od najosebujnijih stanovnika glamurozne američke javne scene 20. stoljeća. Naslijedivši obiteljsku tvornicu naftne opreme u Teksasu, s 18 je godina postao jedan od najbogatijih ljudi svijeta i potom se bacio na financiranje hollywoodskih filmova. Hollywoodu su ga možda ponajprije privukle nebrojene atraktivne starlete, odnosno glamurozne dive, a kako je uz bogatstvo imao mladost, fizičku privlačnost i neosporan šarm, postao je magnet za mnoge od njih. Proslavio se 1930. kao nezavisni producent i režiser “Anđela pakla” (“Hell’s Angels”), basnoslovno skupog filma koji je sadržavao senzacionalne prizore zračnih borbi, ali i predstavio novu žensku zvijezdu Jean Harlow, jednu od najfascinantnijih osobnosti hollywoodskog filma uopće. Hughes je bio i dobar prijatelj s najvećim izvorno američkim filmašem klasičnog hollywoodskog razdoblja, Howardom Hawksom, čiju je karijeru lansirao produciravši 1932. čuveni gangsterski film “Lice s ožiljkom” (“Scarface”), s kojim su počeli i njegovi problemi s filmskom cenzurom. Film je bio suviše realističan i erotski sugestivan te nimalo moralizirajući za ukus tadašnjih cenzora koji su ga, prema Hawksovu svjedočenju, masakrirali. Desetak godina poslije Hughes je započeo višegodišnju bitku s cenzorima povodom svog drugog redateljskog uratka, erotskog vesterna “Odmetnik” (“The Outlaw”) s bujnogrudom Jane Russell, a potkraj 40-ih kupio je kompaniju RKO, tadašnjeg hollywoodskog majora, i do sredine 50-ih ju de facto uništio te potom prodao, što je bio i kraj njegove filmske karijere. U međuvremenu, tijekom 30-ih, svoju veliku ljubav prema avionima okrunio je pilotskom i mehaničarskom naobrazbom te filmskoj slavi dodao i avijatičarsku: postavio je nove brzinske rekorde, srušivši među inima i Lindberghov rekord u letu oko svijeta. No Hughes nije bio samo ludo hrabar pilot nego i darovit konstruktor koji je eksperimentirao s avangardnim tipovima vojnih i putničkih letjelica, sam pilotirajući njima, što ga je umalo stajalo života. Imao je i vlastitu avionsku tvrtku i smjele ideje o transatlantskim putničkim letovima, što ga je dovelo u velik sukob s državno protežiranim Pan Americanom. Hughesove pothvate pratilo je produbljivanje opsesivne sklonosti prema čistoći te fobija od okoline, što je preraslo u težak psihički poremećaj pa se nekadašnji zlatni mladić pretvorio u zapuštenog sredovječnog muškarca koji živi u izolaciji te “daljinski” upravlja svojim poslovnim carstvom. Ta izolacija postala je 1966. potpunom te ga sljedećih deset godina, do smrti, nije, koliko se zna, vidio nitko osim petorice mormonskih njegovatelja. Upravo takav, psihički posve pomaknuti Hughes dominantno je ostao zapisan u sjećanju američke javnosti. Za drugačiju vizuru odlučio se njegov veliki poklonik Leonardo DiCaprio, zaključivši da bi bilo zanimljivo prikazati dosad filmski neobrađivano zlatno Hughesovo razdoblje, od kraja 20-ih kad je meteorski zasjao “Anđelima pakla”, do kraja 40-ih kad je njegov put s onu stranu zdravog razuma postao nepovratan. DiCaprio je ideju povjerio jednom od najuglednijih filmaša današnjice Michaelu Mannu, no on je odustao od režije preuzevši poziciju (ko)producenta, dok se DiCaprio pored naslovne uloge angažirao i kao izvršni (ko)producent, a zajednički su za režisera izabrali znamenitog Martina Scorsesea, s kojim je DiCaprio surađivao na “Bandama New Yorka” (“Gangs of New York”).

Veliki poklonik Hughesa Leonardo DiCaprio zaključio je da bi bilo zanimljivo prikazati njegovo neobrađivano zlatno razdoblje Sličnost između Scorseseova Hughesa i Formanova Larryja Flinta vidljiva je u lekciji koju su obojica očitali licemjernim političkim moćnicimaŽivotna priča Howarda Hughesa materijal je kao stvoren za Scorsesea. On je velik zaljubljenik u povijest filma, napose klasičnog američkog razdoblja (njegov dokumentarni TV film, odnosno serija “A Personal Journey with Martin Scorsese through American Movies” zadivljujuće spaja iznimnu stručnost i popularan pristup), ali je iznad svega poklonik tzv. mavericka, osebujnih autora koji su išli kontra hollywoodskog sistema. U Hughesu je zasigurno prepoznao jednog od najvećih mavericka svih vremena, ne samo na filmskom nego na općem planu, a blisko mu je i povijesno razdoblje koje film pokriva – njegovim početkom (prijelaz 20-ih na 30-e) bavio se u ranom gangsterskom filmu “Boxcar Bertha” iz 1972., a svršetak (kraj 40-ih) zahvaćao je u svojevrsnim newyorškim poslijeratnim kronikama, mjuzikl-drami “New York, New York” iz 1977. i biografskom filmu “Razjareni bik” (“Raging Bull”) iz 1980. Potonji, u kojem je bez trunke sentimenta, oporim dokumentarističko-naturalističkim stilom pokazao egzistencijalnu i duhovnu prazninu animalnog boksačkog prvaka neuništive volje Jakea La Motte, jedan je od najslavnijih njegovih uradaka i sušta suprotnost aktualnom “Avijatičaru”, čiji je naslovni junak prvenstveno tretiran kao veliki sanjar i vizionar. Dva su razloga tome: jedan je Leonardo DiCaprio koji je jamačno inzistirao na sanjarsko-vizionarskoj koncepciji, drugi sam Scorsese koji je zbog ljubavi prema maverickima bio sklon zažmiriti na činjenicu da je Hughes ipak bio “nemilosrdni” kapitalist koji je naposljetku uništio i jednu od vodećih filmskih kuća, spomenuti RKO. U takvom stanju stvari Howard Hughes mnogo je srodniji Larryju Flyntu iz Formanova “Naroda protiv Larryja Flynta” (“People vs. Larry Flynt”), u kojem je simpatični pornografski primitivac tretiran kao stjegonoša liberalnih vrijednosti, nego Rayu Charlesu iz aktualnog “Raya” Taylora Hackforda, u kojem je slavni glazbenik u popriličnoj mjeri prikazan kao frustrirani egoistični invalid sklon porocima. Sličnost između Scorsesejeva Howarda Hughesa i Formanova Larryja Flynta posebno je vidljiva u lekciji koju su obojica očitala korumpiranim, odnosno licemjernim političkim moćnicima, što je u Hughesovu slučaju posebno dirljivo jer on se budi iz stanja posvemašnje psihičke pomaknutosti, da bi karizmatičnim nastupom u sudnici raskrinkao senatora koji ga je tužio za pronevjeru po nalogu konkurentskog Pan Americana. Ta sudska sekvenca prava je oda plemenitosti iznimnog pojedinca u herojskoj borbi protiv podmukle sprege politike i poduzetništva, samo što njezino slavljenje Hughesa stoji u suprotnosti s njegovom istovrsnom “podmuklom” praksom, koja je u filmu tek stidljivo naznačena.

Ako je Howard Hughes u DiCapriovoj dječačkoj interpretaciji dominantno idealiziran, legendarna (proto)feministička ikona Katharine Hepburn u izvedbi Cate Blanchett opasno je približena karikaturi. Scorsese je poticao Cate Blanchett na proučavanje specifične gestikulacije i poza velike glumice koja je, po njemu, bila najvažniji Hughesov erotski interes, a iznimno talentirana Australka odlično je “skinula” Hepburn, no u Scorsesejevoj vizuri to “skidanje” pretežno je u funkciji isticanja njezina snobizma, koji je pak posljedica evidentne nesigurnosti navodno silno emancipirane žene koja se nastoji svidjeti svakom, od vlastite obitelji do hollywoodskih mogula, a ono za čim zapravo najviše žudi utočište je u zagrljaju srodne muške duše. Scorsesejev pothvat dekonstruiranja mita o Katharine Hepburn feministkinjama se zasigurno neće svidjeti, to prije što on kao istinski jaku ženu slavi “pin-up praznoglavku” Avu Gardner (odlična Kate Beckinsale) koja kipti od samosvijesti i manifestno odbija biti muško vlasništvo. No Scorsese samo demonstrira (liberalnu) istinu i s pravom se ne brine što će se zbog nje feministima i ostalim (lijevim) kolektivistima dići kosa na glavi: istinska nezavisnost duha leži u individualnoj određenosti osobe, a ne u (voljnom) slijeđenju (trendovskih) emancipacijskih ideologija.

“Avijatičar” je vizualno fascinantan i izvanredno “glatko” režiran film s podosta narativno-dramaturških problema (likovi Jean Harlow i Errola Flynna tek su usputne epizode, ali ipak ih glume zvijezde Gwen Stefani i Jude Law, što je kontraproduktivno), u kojem su žene i film, kao što naslov i sugerira, tek “hobiji” jednog zrakoplovnog zaljubljenika. To je legitiman koncept, ali filmofili bi vjerojatno bili sretniji da je filmskopovijesni udio zastupljeniji. Doista je neobično da se u filmu Martina Scorsesea o Howardu Hughesu ni jednom ne spomene čak ni ime Howarda Hawksa, što samo potvrđuje da je “Avijatičar” podjednako DiCapriovo kao i Scorsesejevo ostvarenje. Usprkos tome, riječ je o najboljem filmu koji je Scorsese potpisao zadnjih desetak godina i njegova žetva Oscara filmskim će znalcima bolje sjesti od one prošlogodišnje “Povratka kralja”.