Godine 1995., 8.veljače, održana je „izvanredna sjednica Skupštine Republike srpske Krajine“. Na njoj se očekivala rasprava o Planu Z-4 (planu koji je po modelu take it or leave it pripremila Kontaktna grupa, a u kojem se predlagao visok stupanj teritorijalno-političke autonomije za Srbe u Krajini). Nakon dva sata čekanja, pojavio se Milan Martić, „predsjednik RSK“, i okupljenim članovima Skupštine kazao: “Stav je da se o Z-4 ne raspravlja.” Te njegove riječi navodno je prvi pljeskom pozdravio Milan Babić, „ministar vanjskih poslova RSK“, isti onaj koji je šest mjeseci poslije, doslovno u predvečerje „vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’”, 3. kolovoza u Ženevi izjavio da taj plan prihvaća.

Je li se tko pitao zašto? Je li se tko upitao što to znači? Je li se netko usprotivio? Ne znamo. Ali znamo da među njima nije bio Rajko Ležajić, „predsjednik Skupštine RSK“. Štoviše, on je 30. siječnja. 1995. bio s Milanom Martićem, Borislavom Mikelićem, Milanom Babićem i Lazarom Macurom na sastanku na kojem su im predstavnici Kontaktne grupe trebali pročitati Plan Z-4, a potom im ga predati kako bi Skupština mogla o njemu raspravljati. Nakon uvodne riječi američkog ambasadora Petera Galbraitha, Plan je počeo čitati ruski ambasador Leonid Keresteđijanc, kojeg je Milan Martić već nakon prvih rečenica prekinuo: “Džaba vi to čitate. Mi to nećemo primiti.” U ime šokiranih predstavnika UN-a, EU, Francuske, Britanije, Njemačke, Rusije, SAD-a i Italije reagirao je, navodno, Galbraith: “Zažalit ćete zbog ovoga.” Nema potvrda da je o tim prijetećim riječima obavijestio bilo članove svoje skupštine bilo njihove birače. Nema ni potvrda da je osporio pravo jednom čovjeku da odlučuje o sudbini 200.000 ljudi.

O tome da će morati napustiti svoje domove, svoje zavičaje, ostaviti upaljene televizore, rasprostrte stolove s večerom, svoje bolesne i nemoćne. Ima potvrda da je sebe i svoje sklonio u Beograd mnogo prije „Oluje“, kao i oni njemu slični. On u Beograd nije došao nakon dva tjedna vožnje na traktoru. Nije se skućio u izbjegličkom centru. Nije preživljavao na buvljaku. Nije završio ni u Kanadi ni u Australiji. Ne treba se obraćati nikom u Hrvatskoj da mu vrati uzurpiranu ili na prevaru kupljenu imovinu.

Taj i takav Rajko Ležajić „ vaskrsava“ kao „predsjednik Skupštine Republike Srpske Krajine“ deset godina poslije, 26. veljače 2005., najavljujući da će „pregovarati“ s UN-om i EU o obnovi Krajine. Isti čovjek koji je prije deset godina sudjelovao u odbijanju teško pripremanih „pregovora“ sad traži pregovore! U čije će ime „pregovarati“? U ime onih koje je jednom zastupao, pa ostavio, a koji su stradali u „Oluji“ ili nakon nje? U ime onih koji se vraćaju i teškom mukom obnavljaju život sa starim i novim susjedima? U ime onih koji su prevareni ostali bez svega i negdje drugdje moraju početi od početka? U ime onih koji svoji život nastoje urediti u Srbiji ili Bosni? Ni njega ni njegova „mandatara Vlade RSK u progonstvu“, novopečenog direktora novosadskih grobalja, nije bilo svih ovih godina, niti su se mogli čuti i vidjeti kad je sve bilo gore nego danas. U borbi za pravo na povratak i dokumente njih nije bilo. Kad su povratnike Srbe pljačkali i napadali njihove domove i živote, njih nije bilo. U borbi za pravo na mirovinu i socijalnu pomoć oni se nisu čuli. Izbori ih nisu interesirali. U borbi za povratak imovine i obnovu kuća, protiv legaliziranja pljačke njih nema.

Nakon „Bljeska“ i „Oluje“ nije ih bilo, jer su se plašili gnjeva izbjeglica. Nakon demokratskih promjena u Srbiji i svrgavanja Miloševića nije ih bilo jer su se plašili demokratske vlasti. Danas odrađuju posao za direktora svih grobalja u Srbiji! Baš danas kad se i u odnosima između Srbije i Hrvatske i u odnosim u Hrvatskoj stvari počinju mijenjati nabolje.

Da su odlučili da se povežu s izbjegličkim organizacijama i pomognu im u djelovanju, na tome im nitko ne bi mogao prigovoriti i doista bi mogli računati i na UN i na EU. Ali oni to ne čine. Umjesto toga, vjerojatno s državljanstvom Srbije i Crne Gore u džepu, nakon Akta o normalizaciji odnosa (1996.) i Sporazuma o pravima nacionalnih manjina (2004.), oni formiraju vladu za drugu državu!

Takvi ljudi imaju obraza govoriti o tome da „Hrvatska ne može u Evropu jer je etnički očistila Srbe“. Treba im jasno poručiti da su upravo oni suodgovorni za progone i egzodus Srba još od prvog dana kad su krenuli u formiranje „svoje države“. To su učinili i mimo pameti i mimo volje i interesa Srba u Hrvatskoj. Ako su to onda mogli, danas to više neće moći. Jer bez obzira na sve teškoće Srba u Hrvatskoj i u izbjeglištvu, oni ne samo da čvrsto stoje uz hrvatsku proevropsku orijentaciju nego su njezina snažna komponenta. Bez obzira na otpore s kojima se Srbi u Hrvatskoj suočavaju u ostvarivanja svojih ljudskih i manjinskih prava, nitko bolje od njih ne zna da upravo na evropskoj orijentaciji hrvatske politike oni postaju njezina demokratska sastavnica i i subjekt u rješavanju vlastitih problema i problema Hrvatske u cjelini. Sad, kad su se nakon decenija i po izborili za takav status, sigurno nikome neće dopustiti da govori u njihovo ime, a protiv njihova interesa.

Oni koji baš u ovom trenutku oživljavaju inicijativu za formiranje „Vlade RSK u progonstvu“, imaju jasne, premda kratkovidne ciljeve. Svjesni su da time ne mogu ni kod koga ozbiljnoga utjecati na odluku o početku pregovora Hrvatske s EU, ali će učiniti sve da tu okolnost u Srbiji iskoriste i protiv Tadića i protiv Koštunice, razbuđujući desničarski sentiment među izbjeglicama i ojađenim svijetom u Srbiji po logici: “Eto vidite kakva je Evropa, kakvi su njezini politički zagovornici u Srbiji!” U kontekstu predstojećih razgovora o statusu Kosova i najava predstavnika Crne Gore da žele nezavisnost, jasno je da će desne stranke na čelu s radikalima Tome Nikolića zvanog Grobar mobilizirati sve nezadovoljne i razočarane. Stoga me ne bi čudilo da nezadovoljni politikom Srba u Bosni skupe bivše „poslanike i ministre“ i formiraju „Vladu Republike Srpske u progonstvu“. Rajka Ležajića i njegovu skupštinu treba promatrati kao pokretanje inicijative koja se pokušava otrgnuti od ratnih posljedica i okrenuti se sebi i svojoj evropskoj perspektivi. Zato sam uvjeren da u Srbiji s ovakvim ili sličnim inicijativama ne smije biti kompromisa, te da demokratske stranke i državne institucije moraju reagirati adekvatnim odgovorom.

Kratkovidna desna politika u Hrvatskoj na ovo bi mogla zlurado likovati, ponovo šireći prostor antisrpskog umjesto proevropskog raspoloženja u Hrvatskoj, pogotovo u kontekstu rasprava o eventualnoj odgodi početka pregovora. Dalekovidna i demokratska hrvatska politika mora učiniti sve da u pogledu izbjeglica, suradnje s Haagom i odnosa sa susjedima pridonese stabilnosti Srbije i Crne Gore. Dalekovidna hrvatska politika u slučaju problema s početkom pregovora i odnosa Srbije prema tome neće imati skrupula da po povratku iz evropskih centara svrati u Beograd i raspravi sporna pitanja ili nesporazume. Iznimno je štetno da se u Hrvatskoj stvara raspoloženje da su susjedi krivi za teškoće s dobivanjem potvrde o datumu početka pregovora, a njihovi ambasadori gotovo da zloupotrebljavaju gostoprimstvo. Ni dalekovidna evropska politika ne bi trebala biti na poziciji “aut Gotovin, aut nihil”. Ne samo zato što se dosad nije tako postupalo prema Hrvatskoj, pa je ona napredovala, već zato što bi od takve politike više koristi imali zagovornici Gotovine nego zagovornici Evrope.