Renato BaretićPo hitnom postupku Vlada RH je na jučerašnju sjednicu Sabora uputila Zakon o istospolnim zajednicama, u kojemu se one po svim pravima izjednačuju s heteroseksualnim bračnim parovima, pa i glede posvajanja djece. Zakon je usvojen sa 149 glasova "za" i samo dva suzdržana. Zamislite takvu vijest u novinama, a?

A zamislite tek reakciju LGBT populacije i svih ovih udruga što su se prošlog tjedna kolektivno okomile na ministricu Milanku Opačić samo zato što je na televiziji izjavila najlogičniju moguću tvrdnju, da bi djeca posvojena u homoseksualna kućanstva bila u nas i dodatno stigmatizirana! Kako bi, dakle, one i oni reagirali na takvu blagovijest? Prilično sam siguran da bi jedan prastari hrapavi citat Vladanka Stojakovića (ili je to bio Dragan Nikitović, možda čak i Marko Marković, nije važno) bolje od ičega opisao novonastalu situaciju: "Zanemela Marakana..."

I zato mislim da bi takav zakon trebalo donijeti pod hitno i spreman sam osobno se angažirati na obraćenju ono dvoje suzdržanih zastupnika, tako da na kraju sve bude čisto ko suza, da ne bude ama baš nikakve sumnje u zakonodavčevu antidiskriminatornu dobrohotnost. Pokušajte sad zamisliti koji bi LGBT-stampedo već sutradan nastao prema javnobilježničkim i matičnim uredima, crkvama (zašto ne?), centrima za socijalnu skrb i domovima za nezbrinutu djecu! Pokušavate? Ne ide? Ajde, molim vas, meni za ljubav, pokušajte još samo jednom! No... Još samo malo napora i... Što, i dalje ne uspijevate? Baš nikako ne ide? Ne brinite se, naravno da ne ide, jer nikakav tu stampedo nije moguć. Nisu LGBT baš toliko BLSVI da bi odmah pohrlili u birokratsko ostvarenje svojih bračnih i posvojiteljskih tisućljetnih snova, znaju i oni gdje žive. Najprije bi malo šutjeli i razmišljali (što nije malen dobitak, ta tišina, za nas ostale, budimo realni) tražeći kvaku koju im je vlast podmetnula takvom iznenadnom benevolentnošću. I onda bi našli nešto na što se u tom neočekivanom zakonu ipak mogu zakvačiti (što nije ništa neobično za naše šeprtljave zakonodavce, budimo sasvim realni) pa u tome otkrili neku novu dimenziju prikrivene diskriminacije i objavili glasan bojkot tog licemjerno-fašističkoprimitivno- homofobno-seljačkog zakona.

I nema šanse da oni posvoje ijedno nezbrinuto dijete dok se taj stavak tog i tog članka ne promijeni, eto! Nakon ubrzanih dopuna i izmjena u Saboru, našlo bi se već nešto drugo, baš kao što se i sad od države traži mijenjanje zakrečenih teza iz vjeronaučnih udžbenika, umjesto da se jasno i glasno zahtijeva ukidanje školskog vjeronauka kao takvog. Ali, kako već rekosmo, nisu LGBT-ovi/ovke baš toliko BLSVI/E, znaju oni/one gdje žive... No okanimo se lamentiranja u kondicionalu, vratimo se ministričinu stavu o posvajanju djece i promptnoj udrugarskoj i udrugaričarskoj reakciji na nju. Djeca su, zna to svaki roditelj, a majke pogotovo, od prve sekunde beskrajno sebična ljudska bića, "potomstvo zlo i nezahvalno" (kako kaže Hrabal). Svi smo mi u početku bili takvi i svi smo zato bili podvrgnuti odgoju i obrazovanju pod nekim općenitim geslom "ne čini zlo ni sebi ni drugome". Kod nekoga to uspije i ucijepi se, kod nekoga baš i ne. Djeca su mahom jedna prema drugima okrutna sve tamo negdje do punoljetnosti; nakon adolescentskog zrenja samo još pravi idioti ostaju idioti.

U međuvremenu je dovoljno i to da dijete bude jedino riđokoso u razredu (ili jedino s naočalama, govornom manom, zubnom protezom ili nehrvatskim imenom) pa da postane žrtva ili krvnik. To se događa i djeci iz sasvim urednih, obrazovanih i svekoliko tolerantnih obitelji. Klinci vole stigmatizirati i diskriminirati najranjivije među sobom, to im je do zrelosti u opisu radnog mjesta i tu nema promjene dok evolucija sama nešto ne učini, makar im mi vjeronauk i biologiju i sociologiju i etiku sto puta zakonom poizbacivali iz nastavnog programa ili korigirali udžbenike po LGBT neverending-kriterijima. U osnovnoj školi koju pohađaju moji klinci na ulazu jasno piše da je to prostor nulte tolerancije prema nasilju, a sranja se, i to ozbiljna, svejedno događaju već među prvašićima, premda se nitko, ni među žrtvama ni među nasilnicima, ne doima djetetom iz posebno disfunkcionalne obitelji. Djeca to rade po defaultu, traže drugačijega kako bi ga kinjili sve dok ne budu kažnjena. Ukratko, siguran sam da i LGBT osobe dobro znaju kako se djeca prave.

Budući da tu populaciju, prema općeprihvaćenom stavu, uglavnom čini čeljad i obrazovanija i inteligentnija od prosjeka, svakog, ne samo hrvatskog (što homofobi, jasno, svagdje koriste kao alibiozni argument da škola i pamet škode zdravu čovjeku), sigurno će se znati, čak i u Hrvatskoj, dosjetiti načinu, ne samo jednom, kako da elegantno zaobiđu taj užasno brutalni "Opačićkin zakon" pa stvore i odgajaju vlastitu djecu, sa svim roditeljskim brigama od prve sekunde rođenja novog ljudskog bića koje otada trebaju sami, i s beskrajnom ljubavlju i s maksimalnom mogućom tolerancijom na sve, potpuno ravnopravno s nama ostalima, odučavati od prirođene sebičnosti i netolerancije na različitost. Ponavljam: vlastitu djecu. Ne posvojenu, nego baš svoju, sa svojim genima LGBT-enim, makar i samo dopola. Tad im nitko, ni ostrašćene budale ni zasićeni razumni ljudi, neće moći prigovoriti da su uzeli napušteno tuđe dijete tek kao modni detalj koji se može vratiti ucijenjenom sponzoru kad prođe sezona.