Svijet je ponovno zgrožen jezivom pričom o pedofiliji: prošli tjedan je na optuženičku klupu u Angersu sjelo ni manje ni više nego 66 ljudi. Do idealnog Sotonina broja fali im još jedna šestica, no čini se da bi to ipak bilo previše i za ovako globalizirani svijet u kakvom smo prisiljeni živjeti. Ljudi kojima se sudi optuženi su za seksualne zločine protiv djece, od kojih su neka bile bebe od samo nekoliko mjeseci. Navodi se da je u tri godine silovano i na različite načine seksualno zlostavljano pedesetero djece. Priča ima i naglašenu socijalnu notu. Tvrdi se da su neki roditelji sami silovali svoju djecu ili bi ih pak prostituirali za male pare, hranu i cigarete. Ovaj najnoviji slučaj razbijanja pedofilskog lanca donekle se razlikuje od drugih skandala upravo po ovoj socijalnoj dimenziji s jedne strane, i masovnosti optuženih s druge. On jasno pokazuje da i u razvijenoj Europi postoje enklave u kojima se živi gore i surovije negoli u najsiromašnijim krajevima Azije i Afrike. U ovome slučaju pogodnost za one koji su prodavali djecu je bila naprosto blizina tržišta. I upravo je to ono što u ovome, a i u drugim pedofilskim slučajevima, izaziva zgražanje javnosti: veličina i razvijenost tržišta. Tako surovog i masovnog iskorištavanja djece ne bi bilo da ne postoji razvijena potreba. Je li ova potreba zadovoljavanja pohote nad djecom stvarno u porastu ili smo jednostavno senzibiliziraniji na taj problem? Odnosno, jesu li se u vrijeme Davida Copperfielda na djeci seksualno zadovoljavali jednako učestalo kao i danas, ili je danas potreba razvijenija i osvještenija?

Mislim da kao jedan od odgovora na ovo pitanje možemo naći pornografsku ponudu na internetu. Naime, upravo je internet najkorišteniji medij suvremene pedofilije i koristi se za distribuiranje materijala, povezivanje ljudi istih sklonosti, ali i kontaktiranje i vabljenje žrtava. Od mora pornografije što se nudi na mreži, koja je svakako najveći svjetski porno-shop, najdelikatnija je svakako priča o pedofiliji. Naime, upravo je pedofilija nastranost koja je u suvremenosti najobilnije žigosana i nosi na sebi najteži oblik javne osude. U slučajevima kao ovaj francuski naravno s pravom. Međutim, upravo na internetu postoji jedna velika siva zona u kojoj se pedofilija može svesti na granične slučajeve, kad se po izgledu modela ne može sa sigurnošću utvrditi dob, ili čak simulaciju kad modeli očito imaju više od 18 godina, ali ih se maskira kao šiparice ili dječake. O čemu s radi? Borba protiv pedofilske pornografije i općenita javna osuda istovremeno proizvode i želju, odnosno proizvode jednu novu seksualnu potrebu, kao što se i proizvode potrebe u potrošačkim društvima. Radi se o materijalu u kojemu se pojavljuje velika razlika u godinama između seksualnih partnera: mlade djevojke sa starijim muškarcima, koje se obično naziva DAD and GIRL pornografija ili starije žene s mlađim muškarcima MOM and BOY pornografija. I jedna i druga nam, naime, pričaju priču iz koje vrlo uvjerljivo možemo detektirati ne samo seksualne apetite početka stoljeća, prirodu medija, nego neke još temeljitije osobitosti kulture u kojoj živimo.

Prvo, priča o starijem muškarcu i mladoj djevojci je temeljito pedofilska priča, ona je to bila i prije Nabokovljeve Lolite ili Čarobnjaka, ali granice pedofilije bile su regulirane općenitim kulturološkim i civilizacijskim uzusima. Romeo i Julija su bili pedofili, baš kao i većina velikih ljubavnika starije povijesti. To je bila ljubav među djecom i ona se kao dječja i razvijala, potpuno iracionalno. U Dad and girl pornografiji pokazuje se jedna temeljita arhetipska priča naše kulture: san starijeg muškarca kojemu su zbog godina mlade djevojke nedostupne, da seksualno opći s mladim djevojkama. Ako znamo da se devedeset posto pornografije proizvodi za mušku populaciju, onda je muškarac glavni konzument. A ovi oblici pornografije upozoravaju na to koliko je ona povezana s uživljavanjem u priču i identifikacijom. Naime, sama priča se promijenila i postala direktnija i otvorenija nego, primjerice u cjelovečernjim porno filmovima videoprodukcije. U pornografskim proizvodima jedan od najtežih problema je upravo taj što pričaju priču, a za dobru priču potrebna nam je identifikacija i uvjerljivost. U zlatno doba videopornografije snimali su se raskošni filmovi s puno aktera i na atraktivnim lokacijama i ti su filmovi imali nekakvu priču. Priču o detektivu, djevojci koja traži idealnog partnera, priču o pilotskoj školi, teretani, bračnoj prijevari, nekoj špijunskoj aferi i slično. U okviru ovoga žanra možemo naći podžanrove koji korespondiraju s njihovom osnovnom pričom: kriminalistički pornić, horor, akcija, ljubavna drama, SF ili avantura s gusarima ili kaubojima. Međutim, ni u jednu od ovih priča gledalac se ne može uživjeti, ne može doživjeti uzbuđenje fabulom jer ga stalno prekida i koči seksualno uzbuđenje koje je ovdje u prvom planu i sam je razlog postojanja filma. Tako je većina porno-filmova na razini priče potpuno neuvjerljiva ili smiješna. Recimo, bračna svađa nije bračna svađa, nego karikatura bračne svađe koja završava spolnim činom s jednim ili više partnera, a pri tome je svaki pokušaj da se u okviru porno-filma ispriča suvisla priča ostao do sada uglavnom neostvaren.

Upravo zato internet sve češće nudi upravo suprotnu priču, priču koja nalikuje na dokumentarnu, ali se referira na neke od temeljnih seksualnih arhetipova. To je i dad and girl pornografija. Budući da se proizvodi u improviziranim uvjetima, nisu potrebni studiji, nema velikih budžeta, taj tip pornografije je kućne radinosti i u tom smislu lišava gledatelja one lažiranosti koja postoji u A produkciji. Priča o starijem muškarcu ovdje je obično nevjerojatno prava: proizvođači ovih filmova okupljaju djevojke na kojima se čak i vidi da nisu toliko mlade, ali njihovi partneri svojom starošću proizvode pedofilski efekt i opći osjećaj da se radi nešto opasno i nedopušteno. Perverzija koja se temelji na pedofiliji tako biva istovremeno zadovoljavana i ponovno proizvedena u okviru sasvim legalnih materijala. Najuzbudljivija je u ovim slučajevima upravo razlika u godinama, ono što odstupa od normale. Uzbuđenje suvremenog čovjeka u seksualnom smislu podudara se s njegovim uzbuđenjem i u umjetnosti: očuđavanje je jedan od temeljnih postupaka. I što je seks čudniji, uzbuđenje se razotkriva kao veće. Još je, naime, Poe definirao perverziju kao potrebu da se čini upravo ono što se ne bi smjelo činiti. Tako dolazimo i do konačnoga paradoksa: sve jača antipedofilska kampanja, čini se, sasvim suprotno nastojanjima, proizvodi sve više pasivnih pedofila koji prvo konzumiraju legalne materijale u okviru jedne široko rasprostranjene zabave. Sve više od njih, živeći u virtualnome svijetu, prelaze izgleda onu strašnu granicu između fikcije i stvarnosti te postaju pravi zlostavljači, a siromaštvo i velike socijalne razlike idu im na ruku prilikom zadovoljenja tih bolesnih potreba. Upravo zato danas na optuženičkim klupama sjedi toliko ljudi. U skoroj budućnosti možemo očekivati da ih stvarno bude 666.