Muškarce njihove supruge obično napuštaju kad spavaju s ljubavnicom, točnije, kad imaju dvije žene. Mnogo ih rjeđe napuštaju zato što imaju dva penisa. A upravo se to dogodilo njemačkom kamermanu Michaelu Gruberu, koji je penis što mu ga je Bog dao izgubio u prometnoj nesreći prije osam godina. Poslije toga izvedena je operacija koja nama laicima zvuči poput biblijskoga čuda. Dobri ljudi u bijelim kutama rekonstruirali su nesretnom Gruberu penis pomoću rezervnih dijelova s njegova vlastita tijela: kože, kostiju i drugog tkiva. Operacija je uspjela u tolikoj mjeri da su njegova supruga Bianca i on prije godinu dana dobili dijete. Do te faze priča djeluje poput suvremene bajke iz novina u kojoj se granice između mogućeg i nemogućeg brišu zastrašujućom lakoćom. Priča bi, izgleda, i ostala u domeni bajkovitoga da Gruber iz nekog razloga nije zatražio da mu liječnici ugrade novi penis. Očito je ovaj dio svoga tijela osjetio kao potpuno nadomjestiv i odlučio se na drugu kompliciranu operaciju. I drugi zahvat je, čini se, uspio, ali liječnicima je trebalo neko vrijeme da utvrde radi li dobro i ovaj njegov drugi ud i je li tkivo dobro prokrvljeno. Tek nakon takve potvrde, a možemo zamisliti da pregledi i provjere i nisu tako jednostavni, uklonili bi mu onaj prvi penis. Tako je kamerman Gruber neko vrijeme imao dva kurca i sasvim sigurno postao jedan od rjeđih muških primjeraka ljudskoga roda. Međutim, vidjevši Grubera s dva kurca, njegova supruga spakirala je stvari i otišla. Gruber je pak na to izjavio: “Sada imam dva penisa, ali nemam ženu.” Kad sam pročitao tu pomalo humorno intoniranu vijest s poleđine novina, palo mi je na pamet da se slične stvari događaju mnogim muškarcima i da gospodin Gruber, iako poseban, nije i jedini koji ima ovakav problem. Gruberova životna priča, u kojoj se bajka pretvorila u grotesku, na neki je način ironičan prikaz mnogih muških sudbina na našem kontinentu i u našoj staroj civilizaciji koja je još uvijek, ma koliko mnogi radili protiv toga, temeljno monogamna. Ta ironija često ugodi naše živote tako da, ako se o seksu radi, kad imaš čime, nemaš koga, i obrnuto: kad imaš koga, nemaš čime. I to je tragikomičan obrazac muškoga seksualnog sazrijevanja, a i jedna i druga situacija dozlaboga frustriraju. Kad nam muški alat najbolje radi, kad bismo, potpuno hormonalno sluđeni, rado jebali kolegice iz razreda, profesorice, susjede, prijateljice svoje mame i mame svojih prijatelja, slučajne prolaznice, ZET-ove kontrolorke i mlađe penzionerke, kumice na placu i Romkinje koje prose, poštarice, inkasatorice i podstanarke, kad nas privlači i zaobljeno povrće, kao taksista iz filma “Noć na Zemlji”, u to vrijeme obično nemamo nikoga konkretnog. A ako i imamo djevojku, seks je često ubrzan, frustriran, pun strahova hoćemo li zadovoljiti, hoće li djevojka zatrudnjeti ili ćemo se nečim zaraziti. Tako, zapravo, seksualno najpotentnije godine prolaze u frustraciji i neutaživoj žeđi za ulaženjem u ženske spolne organe. Priča je stereotipna, ali istinita. Problem sa stereotipima i jest u tome da su itekako povezani s našim iskustvom stvarnosti. Prištavi, seksualno frustrirani pubertetlija je stereotip, ali i stvarnost na koju nailazimo gotovo svakodnevno. S vremenom, kako nam seksualni apetit, ali i energija kopne i pretvaraju se u druge apetite i energije, sve češće dolazimo u situaciju da moramo odgovoriti na seksualne izazove što nam ih šalje život, ali nekako nemamo alata. Točnije, alat postoji, ali sve slabije funkcionira. I najgora je ironija da baš u to doba oslabljenog funkcioniranja izazovi postaju sve češći. Strašno je zapravo, a to neprestano viđam oko sebe, da muškarci srednjih godina nerijetko pate od nepodnošljivoga viška seksualnih izazova, ali i seksualnih obaveza. Čak i oni koji su u mladosti bolovali od satirskoga kompleksa bivaju obasipani obavezama i mogućnostima upravo kad malo posustanu. U zreloj dobi javlja se i drugačija percepcija svijeta. U proljeće smo sposobni vidjeti i drveće i cvijeće, a ne samo ženska dupeta ili sise sapete uskim majicama. Vrijeme emancipacije od spolnih imperativa može djelovati upravo oslobađajuće, ali to nas ne sprečava da ne osjećamo ovu ironiju muške sudbine.

Neprestano viđam oko sebe kako muškarci srednjih godina pate od nepodnošljivoga viška seksualnih izazova, ali i seksualnih obaveza Neobična sudbina Michaela Grubera dokazuje samo jedno: da ni dva penisa ne mogu spasiti čovjeka ako ima kurčevu sreću Jedan od markantnijih likova moje rane adolescencije, koji gotovo da stoji uz bok Conanu ili Dijaboliku, legendarnim junacima stripova, jest i Mile Dvokurac. Ne znam točno kad smo čuli za njega, ali čini mi se da je članak o čovjeku s dva penisa tiskan u Čiku ili Adamu i Evi, obaveznoj literaturi našega alternativnog seksualnog odgoja, pri čemu smo najviše i najtemeljitije odgajali sami sebe. Tamo je pisalo da sretnika s dva penisa, a u to vrijeme smo bili uvjereni da on ne može biti ništa drugo nego sretnik, dakle, da tog sretnika zovu Mile Dvokurac. Zamišljali smo kako to izgleda i u svojemu posvemašnjem neznanju, a nismo bili stariji od desetak godina, bili smo uvjereni da Mile Dvokurac može istovremeno sa svoja dva kurca općiti s dvije žene. Širile su se i priče o tome da ga žene upravo proganjaju i da Mile povaljuje sve žensko što mu dođe pod onaj stereoalat. Prije satova iz prirode i društva, prije tjelesnog i matematike pričali smo o Mili Dvokurcu i njegovim avanturama i o tome kako je to kad svakoga dana, iz sata u sat, ne radiš ništa drugo nego jebeš. I to različite žene.

Tragikomična priča o Michaelu Gruberu podsjetila me upravo na zamišljanu sudbinu Mile Dvokurca, a različitosti između onoga što sam nekada zamišljao i onoga što se kao bizarna stvarnost razotkriva na posljednjoj stranici novina, i tih tridesetak godina koje stoje između, javlja mi se upravo kao nedvojbeni simptom nadolazeće starosti, vremena u kojemu ću vjerojatno imati koga, ali neću imati čime. Gospodin Gruber ima upravo suprotan problem: on itekako ima čime, ali nema koga. To dokazuje samo jedno: da ni dva penisa ne mogu spasiti čovjeka ako ima kurčevu sreću.