Godine 1981., u predahu između velikih hitova “Groznica subotnje večeri” (“Saturday Night Fever”) i “Ratne igre” (“War Games”), odnosno “Plavi grom” (“Blue Thunder”), John Badham nakratko se vratio svojim televizijskim korijenima angažiranom dramom “Zašto ste me osudili na život?” (“Whose Life Is It Anyway?”). Taj komorni film govori o naporima kipara (utjelovio ga je Richard Dreyfuss) stradalog u automobilskoj nesreći i trajno oduzetog od vrata naniže na raspolaganje vlastitim životom. Suočen sa strašnom izvjesnošću budućeg življenja, kipar traži od medicinskog osoblja da ga otpusti iz bolnice kako bi, lišen zdravstvene skrbi, mogao umrijeti. Badhamov film snimljen na samom početku Reaganove ere eksplicirao je pravo na slobodan izbor smrti, tj. anticipirao je aktualne rasprave o eutanaziji. Dugih 12 godina republikanske vladavine u Americi i kasnija usredotočenost na posljedice raspada komunističkog bloka nisu pogodovali intenzivnijem propitivanju “jedinog doista ozbiljnog filozofskog problema”, kako je Camus u “Mitu o Sizifu” (“La Mythe de Sisyphe”) nazvao samoubojstvo, čiji je eutanazija jedan od mogućih oblika. Dakako, Camus se bavio smislom života uopće, a pitanje eutanazije je, danas barem, “banalnije”: riječ je prije svega o pravu neizlječivo bolesnih ljudi na tzv. dostojanstvenu smrt. Premda bi Dreyfussov kipar u Badhamovu filmu mogao podnijeti usporedbu s Camusovim Sizifom kojeg “treba da sebi predstavimo kao sretnog” jer u apsurdu svoje egzistencije paradoksalno pronalazi smisao, činjenica jest da svaki čovjek odluku o izboru života ili smrti treba donijeti sam, slobodnom voljom, na temelju doživljaja vlastitog stanja kao, pojednostavljeno rečeno, radosnog ili tragičnog. Christopher Reeve u stvarnosti se našao u istoj situaciji kao Richard Dreyfuss na filmu i izabrao je, camusovski rečeno, revolt zasnovan na strasti za životom i nadi, dok se jedan drugi kvadriplegičar, Ramon Sampedro, odlučio za smrt. Uz Almodovara danas vodeći španjolski sineast Alejandro Amenabar tematizirao je u svom zadnjem filmu ”Život je more” borbu za slobodu izbora tog do jučer neznanog Galicijanca, kojeg su najprestižnije međunarodne nagrade Amenabarovu ostvarenju posmrtno učinile svjetski poznatim. I tako, više od 20 godina nakon Badhamova uratka, nakon što su se suštinska egzistencijalna pitanja ponovo izborila za mjesto pod suncem pokraj globalnih političkih problema, suočavamo se s aktualnošću i prodornošću prava na temeljni egzistencijalni izbor koji predstavlja bit slobode, doduše u skučenom, ali tim važnijem prostoru ekstremne situacije kobnih bolesti. Ovaj put nisu Amerikanci bili ti koji su filmski oplodili rasprave što se intenzivno vode čitavo proteklo desetljeće, ali njihova je Akademija zadnje dvije godine Oscara za najbolji film na neengleskom jeziku dodijelila ostvarenjima koja afirmiraju pravo na eutanaziju, potvrđujući tako svoju dobru navadu liberalnih iskoraka iz konzervativne dominante. Prošle godine Oscarom je nagrađen dojmljiv kanadski frankofoni film “Barbarske invazije” (“La Invasions barbares”) Denysa Arcanda, u kojem sin, “barbarski” kapitalist, pomaže umrijeti teško bolesnom ocu, ljevičarskom hedonistu kojeg tetoše brojne privlačne “službene” i “neslužbene” žene, a ove spomenuto Amenabarovo ostvarenje (snimljeno na španjolskom i mjestimično galicijskom jeziku), čiji protagonist umjesto biološkog ima svojevrsnog zamjenskog sina i također uživa naklonost intrigantnih žena.

Akademija je i ove godine potvrdila svoju dobru navadu liberalnih iskoraka iz konzervativne dominante Amenabar lucidno i nenametljivo postavlja u središte pomaknute odnose 'perverzne' erotske odnoseTema Amenabarova filma jest dakle borba teško bolesnog pojedinca za pravo temeljnog egzistencijalnog izbora, u ovom slučaju eutanazije, čije izvršenje Ramon Sampedro ne zahtijeva od države, nego samo traži da ona ne kriminalizira osobe koje bi mu u tome pomogle. Ta tema u Amenabarovoj izvedbi uključuje i promišljanje o smislu slobode, za što je paradigmatična polemika koju Ramon vodi s crkvenim uglednikom koji je i sam kvadriplegičar, a koja jasno pokazuje superiornost liberalno-egzistencijalističkog stajališta nad kršćansko-katoličkim uvjerenjima. Istini za volju, Amenabar je u tom dijaloškom sukobu pristran postavljajući kao predstavnika Crkve nedoraslog polemičara, čime ponavlja omiljene dijaloške modele Markiza de Sadea, no s druge strane on beskompromisno registrira istinu koju se npr. u Hrvatskoj nitko ne usuđuje izreći: katolička hijerarhija prepuna je duhovno i intelektualno inferiornih ljudi, štoviše, upravo oni najbolje reprezentiraju stvarno duhovno-intelektualno stanje Crkve. Čast iznimkama, ali kad sam papa protežira mračnjake iz Opus Deia, a u svom najnovijem duhovnom manifestu među inim, govoreći o priznavanju homoseksualnih zajednica, poručuje da je “obavezno postaviti sebi pitanje da tu nije na djelu nova ideologija zla, možda podlija i skrivenija, koja nastoji iskoristiti, protiv čovjeka i protiv obitelji, čak i ljudska prava”, nije li onda sasvim jasno zašto se Katolička crkva u stožernim zemljama Zapada suočava s drastičnim padom praktičnih vjernika odnosno dubokom krizom religioznosti? Kršćanstvo uopće, a možda ponajprije katoličanstvo, osuđeno je na uzmicanje pred prosvjetiteljskim i liberalnim vrijednostima, jer tamo gdje čovjek teži slobodi koja omogućuje istinu i istini koja je preduvjet slobode ne ostaje previše prostora za srednjovjekovnu instituciju čiji su vrhunac demokratizacije liberalizmom iznuđene tekovine Drugog vatikanskog koncila. Amenabarov film tezi Crkve o afirmaciji kulture smrti u suvremenom (zapadnjačkom, liberalnom) svijetu suprotstavlja tezu o teroru ideje života koji provodi Katolička crkva u skladu sa svojom koncepcijom “ograničenog suvereniteta” čovjeka i njegove slobode, čija granica nije istovjetna sloboda drugog čovjeka, kako tumače liberali, nego kršćansko-katolička ideja Svevišnjeg iza koje, međutim, ne stoji stvarni Bog, nego dogmatski sustav vrijednosti crkvene hijerarhije. Bit sekularne države, kako tumači Ramon, jest utemeljenje u religiozno indiferentnom razumu, pa sukladno tome vjera ne može biti drugo nego privatna stvar svakog pojedinca. Španjolska, dakako, nije takva država, premda se njezina nova vlada trudi u tom smjeru, a takve nisu ni mnoge druge zemlje Zapada, osobito ne Hrvatska i ostale države zahvaćene katoličkom rekonkvistom.

Amenabarov interes ne iscrpljuje se u filozofsko-političkom problematiziranju. Autora “Tesisa”, “Otvori oči” (“Abre los ojos”) i “Uljeza” (“The Others”) moraju zanimati odnosi moći na intimnom planu, koji su u velikoj mjeri povezani s erotskim. Iako kao omiljene režisere ističe Spielberga, Camerona i Kubricka, njegovi filmovi više veze imaju s Hitchcockom. Slično kao kod Hitchcocka, u Amenabara nema izravne dubine jednog Bessona ili Rohmera, ali on je, baš kao Hitchcock, iznimnim redateljskim umijećem i scenarističkim “lukavostima” sposoban kreirati snažnu sugestiju slojevitosti, intrigantnosti i značenjske razvedenosti. Jednako kao Hitchcock, Amenabar lucidno i nenametljivo postavlja u središte pomaknute odnosno “perverzne” erotske odnose pa tako u ”Život je more” postoji junak koji 28 godina živi prikovan za krevet okružen bratovom obitelji i odjednom postaje predmetom snažnog erotskog interesa dviju žena, što će iskoristiti kako bi ih pokušao izmanipulirati u korist svog samoubilačkog cilja. No Ramon za obje te žene gaji i iskrene osjećaje, kao i za površinski manje privlačnu bratovu suprugu koja ga je dugi niz godina njegovala. Uspostavlja se tako složena mreža suodnosa u kojoj se miješaju ljubav, ljubomora, prijateljstvo i manipulacija, prožeti morbidno-tužnim tonovima neizbježne smrti i savezništva odnosno suučesništva u njoj. Usložnjavanje se odvija i na žanrovskoj razini, gdje se miješaju (obiteljska, društveno-kritička) drama, melodrama i komedija, uz dodatak “esejističkih ekskursa”, a Amenabar pritom, izmjenjujući dominantno Ramonovo očište s onima drugih likova, odnosno dominantu zbilju s povremenim oniričkim zamišljajima te dominantnu sadašnjost s rijetkim iskoracima u prošlost, osvaja prostore obično nedostupne interijerno ambijentiranim filmovima. Ukratko, ”Život je more” vrsno je ostvarenje koje zorno pokazuje kako se umijećem režije tvore složena značenja, ali i emocionalni intenzitet koji i uz sitna skretanja u sentimentalizam i didaktičnost nepogrešivo dodiruje gledatelje.