Dok su na stolu samo Billboardove statistike, fenomenalni uspjeh 50 Centa najviše podsjeća na početak beatlemanije u Americi. U rano proljeće 1964. Beatlesi su zaposjeli prvih pet mjesta na američkoj top listi singlova, a istodobno su imali i najprodavaniji album. 50 Cent danas ima tri singla među prvih pet, a njegov novi album je već u prvom tjednu prodaje registriran kao teško dostižni bestseller. Stari kroničari su zabilježili kako su Beatlesi krenuli u osvajanje Amerike s legendarnim TV nastupom u “Ed Sullivan Show”. Njujorški hardcore reper Curtis “50 Cent” Jackson mogao se isto tako osloniti na MTV, no odabrao je ponešto drukčiju taktiku. Prije nepunih mjesec dana, njegov partner iz banda G-Unit, Jayceon “The Game” Taylor, probio se do vrha s prvim solo albumom “The Documentary”. Unutra je bio i zajednički hit singl “How We Do”, ali 50 Cent je umjesto čestitke preko radija poslao poruku da The Game više nije član G-Unita. Iznervirani Taylorovi pratioci odmah su zapucali na Jacksonove momke, koji su naravno žestoko uzvratili i ranili jednoga od napadača. Izvještaj o oružanom sukobu dojučerašnjih saveznika objavljen je u svim vijestima, samo dan prije premijere albuma “The Massacre”. U rezultatima ove specifične promotivne akcije još jedanput se pokazalo koliko su zapravo nategnute bilo kakve usporedbe lidera gangsterske sekcije američkog hip hopa s pop-rock zvijezdama formata Lennona i McCartneya.
Najrazvikaniji gangsta reperi puno su bliži odmetnicima s Divljeg zapada, koje je Hollywood posthumno unaprijedio u nacionalne junake. 50 Cent poteže oružje brže od Jesseja Jamesa, a njegova biografija zasjenila bi čak i podvige prikazane u Hillovoj “Divljoj hordi”. Dječak iz razorene obitelji, jedan od najmlađih dilera cracka u Queensu, više puta je zatvaran kao notorni kriminalac prije nego što je upoznao Jam Master Jaya iz Run DMC i preko njega ušao u hip hop. Nakon nekoliko lokalnih hitova potpisao je za Columbiju i 2000. snimio materijal za album “Power Of The Dollar”, ali izdavač je naglo odustao od ulaganja u repera koji je uoči promocije pogođen s devet metaka i privremeno izbačen iz igre. Vratio se dvije godine poslije pod pokroviteljstvom Eminema i Dr Drea i već s albumom “Get Rich Or Die Tryin’’” dokazao da u gangsta rapu ulična reputacija vrijedi više od studijskog umijeća. Dobro zapakiran CD prodavao se još bolje zahvaljujući stalnim gostovanjima 50 Centa u crnim kronikama, uz ostalo i zbog policijske istrage o njegovoj navodnoj umiješanosti u ubojstvo Jam Master Jaya. Recept provjeren s “Get Rich” ponovljen je na albumu “The Massacre”, makar u ovih 78 minuta Fiftyjevo prijeteće držanje povremeno ublažavaju produkcijski zahvati preuzeti iz visokotiražnih hip hop / R&B fuzija. Dosta posla opet su napravili Dre i Eminem, gostovali su preostali članovi G-Unita, a u remiksu pjesme “Hate It Or Love It” ostala je i dionica koju je snimio The Game. No i bez tog dodatka “The Massacre” zvuči kao da je 50 Cent ušao u western film i pretvorio ga u gangstersko-reperski reality show.

50 Cent - "The Massacre" (Interscope / Aquarius)Arcade Fire – “Funeral” (Rough Trade / Menart)

Kanadski rockeri oduvijek su bili toliko vezani uz SAD, da ih je bilo gotovo nemoguće prepoznati kao poseban entitet. No, zato su lako mogli tražiti sve pogodnosti namijenjene američkim bandovima pa nema ničeg neobičnog u tome što je indie-rock kvintet Arcade Fire iz Montreala u nepune dvije godine napredovao od potpune anonimnosti do planetarnog kult statusa. Pretežno obiteljski band u kojem glavnu riječ imaju supružnici Win Butler i Regine Chassagne usavršio je eklektični miks američkih i starijih europskih utjecaja, besprijekorno usklađen sa zavidnim autorskim potencijalom i lokalnim frankofonskim ambijentom.

Daft Punk – “Human After All” (Virgin / Dallas)

Ako najtraženiji disco-punk producent James Murphy otvara album svog LCD Soundsystema s pjesmom “Daft Punk Is Playing At My House”, treba li uopće tražiti još jednu provjeru važnosti i utjecaja Daft Punka u zadnjih desetak godina klupske plesne glazbe? Famozni prvijenac “Homework” bio je prihvaćen čak i tamo gdje su druge dance atrakcije dočekivali kao najljuće neprijatelje, ali euforija je splasnula 2001. kad je pariški duo opasno zabrljao na drugom albumu “Discovery”. Treći album otkriva novu seriju promašaja, a tek kroz “Make Love” i “The Brainwasher” preostali fanovi dobit će signal da možda još nije sve izgubljeno.

The Mars Volta – “Frances The Mute” (Universal / Aquarius)

Pomiješate li Led Zeppeline i rani King Crimson dobit ćete temelje na kojima su Omar Rodriguez-Lopez i Cedric Bixler Zavala postavili drugi album Mars Volte. Kopajući po naslijeđu 70-ih zavukli su se duboko u labirinte hard, progressive i simfo-rocka, no svaki put su se uspjeli sretno vratiti na recentne standarde alter-rock produkcije i zaobići etiketu retro. Mjestimice briljantno, katkad preopširno i teško razumljivo za slušatelja koji nema barem osnovno predznanje o porijeklu kompleksnih kompozicija što se protežu na 12-13 minuta i za sobom vuku nezgrapne naslove poput “Umbilical Syllables” ili “Facilis Descenus Averni”.

Zvjezdice:
50 Cent – 3
Arcade Fire – 4
Daft Punk – 2
The Mars Volta – 4