Beck – “Guero” (Geffen / Aquarius)

Najava ponovne suradnje Becka Hansena i producentskog tima Dust Brothers morala je otvoriti apetit svima koji su zapamtili “Odelay” kao jedan od najboljih albuma iz 90-ih. Dvije godine prije tog pothvata Beck je bljesnuo s albumom “Mellow Gold” i nezaboravnim MTV hitom “Loser”, ali upravo je “Odelay” proširio famu o ekscentričnom kalifornijskom kantautoru do te mjere da se za njega počelo tražiti počasno mjesto u svjetskom pop-rock establishmentu. Zapanjujuće originalna mješavina folk melodija, Delta-blues riffova, psihodeličnih ornamenata i hip hop beatova obuhvatila je zadnjih pola stoljeća američke glazbe, od legendarnog Leadbellyja pa sve do Beastie Boysa i Sonic Youtha. U ljeto 1996. “Odelay” je zaintrigirao i dio pop publike, a u godišnjem obračunu evidentiran je kao epohalno izdanje s kojim je Beck definitivno dobio ulogu globalnog trendsettera.

Američki i britanski pop magazini natjecali su se u otkrivanju mladih talenata sličnog profila, provjeravajući gotovo svakoga tko je u studiju istodobno uključio gitaru i sampler. Nepromišljenim lijepljenjem post-Beck etikete u sljedećih je nekoliko godina čak stvoren privid o postojanju zasebnog stila utemeljenog na “Odelayu”, no proslavljeni inovator u tome uopće nije sudjelovao. S albumom “Mutations” zagazio je u country-rock, kroz “Midnite Vultures” ispisao je posvetu Princeu, da bi sa “Sea Change” uplovio u mirnije vode i zamalo izbrisao uspomene na razbarušenog alternativca. Posljednje što se tada moglo očekivati nekakav je nastavak “Odelaya”, ali tri godine poslije Beck i Dust Brothers barem nakratko vraćaju film u 1996. Album “Guero”, što je naziv za bijelca u govoru Chihanosa, neće ostaviti ravnodušnim nijednog starog Beckova fana trajno zaljubljenog u “Odelay”. Od prvog singla “E-Pro”, preko naslovne pjesme “Que Onda Guero” do zaraznog plesnog ritma u “Scarecrow” i odjavne “Emergency Exit” otvorit će se mnoštvo prilika za izravne usporedbe s klasicima poput “Devils Haircut” i “The New Pollution”. Najvjerniji navijači unutra će skupljati argumente da “Guero” proglase podjednako uzbudljivim nastavkom “Odelaya”, dok će slušatelji naviknuti na Beckove stalne transformacije možda biti malo razočarani učestalim ponavljanjima provjerenih rješenja. S druge strane, novi naraštaji rockerske publike prije će zapaziti gostovanje svoga heroja Jacka Whitea koji svira bas u pjesmi “Go It Alone” nego povratak cijele ekipe na njima prilično nepoznati teren, gdje Dust Brothersi još uvijek dijele lekcije iz stare škole hip hopa i uporno ignoriraju sve što su u novije vrijeme postigli serijski proizvođači hitova à la Neptunes. Premda se i dalje doima neobično mladolikim, Beck u ovih 55 minuta ne pokazuje ni najmanju želju za nadmetanjem s tinejdžerskim idolima, ali to ne znači da će svoj 35. rođendan proslaviti kao starmala rock legenda zabarikadirana u vlastitoj boljoj prošlosti. Ako “Guero” u početku i podsjeća na nostalgični flashback u 90-e, dokraja će se ipak progurati među najzanimljivije albume iz recentne “major label” rock produkcije.

Darkwood Dub – “O danima” (B92 / Aquarius)

Kultni status beogradskog Darkwood Duba, kod nas najviše podebljan trećim albumom “Elektropionir”, trebao bi biti solidno pokriće za gostovanje u “Aquariusu” 24. ožujka, kao i za ostatak turneje po Hrvatskoj. Nažalost, novi materijal ne uspijeva potvrditi stare preporuke, osim u nekoliko dopadljivih “neobrazilskih” instrumentalnih dionica skrojenih po modelima Arta Lindsaya. Ostale karakteristike albuma su osiromašena produkcija zvuka, slabašni vokali i maglovita poetika u kojoj “čitav kosmos staje u treptaj”, a “utisak se otima kao sila okeana”.

Moby – “Hotel” (Mute / Dallas)

Na izmaku prošlog stoljeća Moby je osvojio gotovo pola svijeta izvrsnim albumom “Play”, ali 10-milijunski bestseller danas je jednako nedostižan za potencijalne konkurente i za samog autora. U hazarderskoj igri s velikim brojevima on je vrlo brzo prekinuo vezu s techno-dance undergroundom, a još uvijek nije našao odgovarajuće mjesto u pop mainstreamu. “Hotel” razotkriva pokušaje da se problem riješi s naglašavanjem utjecaja starog Bowieja i electro-pop hitova iz 80-ih. Potonja fascinacija vješto je provučena kroz “Lift Me Up” i “I Like It”, a donekle i kroz obradu New Orderove “Temptation”. Međutim, Moby nije nimalo uvjerljiv kad se prikazuje kao Bowiejev učenik u “Beautiful” i “Spiders”.

Vlatko Stefanovski & Miroslav Tadić – “Treta majka” (Scardona)

Dvojica vrhunskih akustičnih gitarista, usklađeni već na prethodnom albumu “Kruševo”, gost iz Bugarske Teodosii Spasov na kavalu i 10 pomno odabranih makedonskih narodnih pjesama umotanih u instrumentalne etno-jazz , neoclassical i progressive-rock aranžmane. Nedostaje samo autoritativni producent koji bi u kritičnim momentima znao obuzdati posve suvišno dokazivanje virtuoznosti i gotovo djetinjastu želju da se dosegne tandem John McLaughlin – Paco de Lucía. U produkciji Stefanovskog i Tadića “Treta majka” je više priručnik za mlade gitariste nego album za širu publiku.

zvjezdice:
Beck – 4
Darkwood Dub – 2
Moby – 3
Stefanovski & Tadić – 3