Prošlog tjedna zgranula su nas ubojstva. Nakon što je razočaranje zbog odgođenih pregovora s EU polako prešlo iz emotivne u racionalniju fazu, u medijima smo vidjeli dvije stravične i uobičajene vijesti. Bivši policajac koji boluje od PTSP-a, Vlastimir Kihalić, u Petrinji je ubio vlastitu ženu i njene dvije prijateljice. Šestero djece ostalo je bez majki. U Minnesoti 17-godišnji Jeff Weise ubio je u školi petero učenika, nastavnicu i čuvara. Ma koliko masovna ubojstva bila stravična, na njih smo navikli. Kihalić ima i svog krvavog prethodnika, Matu Oraškića, koji je počinio sličan zločin iz sličnih pobuda, a žrtve su mu bile sutkinja, odvjetnica i sudska zapisničarka. Jeff Weise, koji se na kraju sam ubio, ima niz prethodnika koji su ubijali po američkim školama, a stvar je toliko učestala da bi mogla postati i olimpijska disciplina. Amerika poštuje svoje streljačke tradicije.

Vlastimir Kihalić ubio je svoju suprugu i njezine prijateljice jer smrt smatra najvećom kaznom za onu koja se usudila na odluku da ga ostavi Tamizheslevi ubila se kako bi slijepim sinovima darovala oči jer smrt smatra najvećom žrtvom a život najvećim darom koji nekom može dati Ali šok bi trebale izazvati druge dvije vijesti kojima je u medijima posvećena neusporedivo manja pažnja. Branden E. Bremmer ubio je samoga sebe kako bi donirao svoje organe i pomogao drugima. Svojim je samoubojstvom spasio četvero ljudi jer su njegovi bubrezi, srce i jetra presađeni teškim bolesnicima, od koji je jedan 22-mjesečna beba. A Indijka Tamizheslevi počinila je samoubojstvo kako bi dvojici slijepih sinova darovala svoje oči.

U našem medijskom prostoru susreli su se strahovito divljaštvo i mržnja na koje smo navikli i nepojmljiv altruizam na koji nismo navikli. Paradoksalno je da su i divljaštvo i altruizam završili ubijanjem. Čini se da nema čina koji se shvaća s toliko ambivalencija kao što je to ubijanje i njegova posljedica: smrt. U jednom trenutku to je osveta i rađa se kao izraz najjače mržnje, a intencija je ubojice učiniti svojoj žrtvi najstrašniju moguću stvar. Kihalić se i odlučio za ubijanje jer je svoju suprugu i njene prijateljice htio kazniti najtežom kaznom. U njegovu sistemu vrijednosti to je, dakako, smrt. A možda je baš zato, što smrt smatra nečim dovoljno strašnim da time počasti ženu koja ga je iznevjerila jer je odlučila da njegovo veličanstvo više ne trpi uz sebe, odustao od toga da ubije i sebe. Priča kako mu nije ostalo dovoljno metaka da se ubije prilično je neuvjerljiva. Uostalom, da to i jest istina, postoji niz načina da čovjek sebi oduzme život ako to baš hoće. Očito, Kihalić nije htio. Poslao je ženu i prijateljice na onaj svijet, ali je on za svaki slučaj ostao na ovome. Pa makar i u zatvoru. Jer i u zatvoru se živi. Doručkuje se ujutro, popije se kava ili čaj, ide se na posao, igra se nogomet ili košarka i radi s psihijatrima ili defektolozima. Psihijatri i defektolozi mogu biti zabavna čeljad, a ako bude jako dobar i uvjerljiv, kao što je bio Srđan Mlađan, možda će za nekoliko godina dobiti i pravo na vikend. Da pobije one koje ovom prilikom nije pobio, a bili su mu eventualno na spisku. Pa će poslije tih drugih ubojstava opet igrati nogomet i piti kavu u kakvom strogo čuvanom zatvoru. Ili će crtati pejzaže u samici kao dr. Lecter. Nema sumnje da je Vlastimir Kihalić, ako i jest razmišljao o samoubojstvu, bio pred hamletovskom dilemom i ponio se upravo kao Hamlet: uplašio se onoga svijeta. A osim toga, nikad se ne zna kad će na ovim prostorima buknuti kakav rat pa će njegova vještina opet doći u modu. Tada, kao iskusni specijalac, možda postane i general. S druge strane, bucmasti srednjoškolac dobroćudnoga izgleda, Jeff Weise, prema sebi je bio nešto stroži. Očito zlostavljano dijete sa strašnom obiteljskom pričom iza sebe, odlučilo je poći za svojim žrtvama. Indikativno je kako ta djeca koja se odlučuju za masovno ubijanje na kraju obično ubijaju i sebe. Granica koju su prešli očito je toliko snažno markirana da se više ne mogu vratiti ni u zatvor ni u mentalnu ustanovu na svoju bijelu kavu ili košarku.

Slučaj Brandena E. Bremmera i Tamizheslevi zapanjuje upravo njihovom spremnošću na žrtvu, za koju su mnogi skloni vjerovati da je u istoj mjeri patološka kao i divljaštvo Vlastimira Kihalića i Jeffa Weisea. Ali ne možemo negirati da je žrtva duboko ugrađena u temelje ove civilizacije i da se od prvih kršćanskih zajednica do danas ustalila kao model ponašanja koji je ustanovio Krist, a koji su dobrim dijelom slijedili njegovi učenici i mnogi kršćanski sveci. Ovakvo drastično žrtvovanje za druge vjerojatno daje ljudima sličan osjećaj moći i samopotvrđenja kao što ga daju i pištolji u rukama masovnih ubojica. U osnovi i namjere i rezultat su im slični: osjećaj moći i samopotvrđenje. I jedni i drugi igraju se Boga. Naravno, Branden i Tamizheslevi neusporedivo su nam simpatičniji i pred njima osjećamo poštovanje, dok nam se ubojice obično gade. Pogotovo ako na kraju ne ubiju i sebe. Zanimljivo je da i oni koji su spremni ubijati, a i oni koji su se spremni žrtvovati, smrt shvaćaju vrlo slično. Prvi kao najveću kaznu, a drugi kao najveću žrtvu. U jednom i drugom slučaju život je najviše što se može oduzeti i najviše što se može dati. To što su se ova ubojstva i samoubojstva odigrala tako paralelno, izgleda kao da se uspostavlja neka ravnoteža između mržnje i sebičnosti s jedne, i dobrote i altruizma s druge strane, ravnoteža koja zapravo omogućava da svijet u našim predodžbama funkcionira kao mjesto jakih kontrasta i krvavih krajnosti, ali i mjesto na kojemu vlada viši red pred kojim smo u stanju pognuti koljena. Kao pred božanstvom.

Čujem na ulici ljude koji govore da bi petrinjskoga ubojicu trebalo objesiti na dizalicu, kao onog pustinjskog monstruma nedavno u Iranu. Ali smrt je danas toliko nedefinirana da ju nije moguće jednoznačno prihvatiti kao kaznu. Konzervativci je prihvaćaju kao kaznu, pobornici eutanazije kao pravo i oslobođenje, luđaci kao osvetu, neki kao žrtvu, a mnogi kao politiku. Oko Terry Schiavo i njenog prava na život, odnosno smrt u Americi se vodi pravi medijski rat u koji se umiješao i predsjednik Bush. Smrt danas može biti sve. Od kazne do nagrade. Pogotovo za one koji preko interneta traže da budu pojedeni. Upravo zato razumijem emotivne reakcije onih koji u svom bijesu traže glavu Vlastimira Kihalića, ali mi se čini da je danas smrtna kazna uvreda svima koji umiru prirodnim putem. Ili koji se za smrt bore.